evo... ja jučer, nakon dugo vremena (nekoliko mjeseci) odlučila ponovno pisati. eh, da... al naravno, nije me baš išlo... eto dokaza da mi je u glavi jedna velika zbrka...
no, kako god... evo mog pokušaja prvog:
Vrtlog boja i šarenila se postepeno širio kroz pustoš ljudske mašte. Kaos neznanja i neznanje kaosa su uništavali jezgru postojanja. Mrtvilo se isticalo iz mnoštva ostalih nakaznih osobina ljudskog roda. Mrtvilo koje oduzima mirnoću svakog atoma kisika koje ulazi u naš organizam. Moj i tvoj organizam. Organizam koji se raspada i hrani zemlju po kojoj smo nekoć koračali. Zemlju koju smo bezdušno iskorištavali za dobrobit vlastite egzistencije. Sve joj vraćamo. No, ponekad ni sve nije dovoljno da vratimo što smo uzeli.
Šutke progovaramo istinu laži koja se brzinom svjetlosti širi u bezdan. Nijemo vičemo grebući po glatkoj podlozi Majke Zemlje. Njene rane bole. Rane koje smo besprijekorno urezali u bit njene i naše egzistencije. Tek sad shvaćam koliko život boli. Tek sad poznajem patnju koju sam prije ignorirala. Olako shvaćamo bit postojanja. Mi dišemo. Svaki udah donosi život, a svaki izdah ga odnosi. Što su zapravo suze? Suze su znak da živimo i da postojimo. U mojim očima nema suza. Davno su se kapci dana zaledili i ne puštaju sunce u svoje odaje. Odavno noć prevladava. Noć bez mjeseca i zvijezda koje obasjavaju nebo iznad mojih misli. Ne bojim se. Strah je znak slabosti. Slabosti koju si jednostavno ne mogu dopustiti. U ovom svijetu nema mjesta za slabosti. Ovdje vlada zakon jačeg. A jači su oni koji su bez osjećaja. Ponekad se to pravilo čini preteškim, jednostavno nemogućim. No, ovaj svijet lagano i potpuno jednostano ubija osjećaje u svima nama. Uništava ljudskost u našim srcima. No, nikada do kraja. Uvijek ostaje ono poslijednje... najniže od svega. Ostaje mržnja. Bez kompromisa... bez razuma... I upravo to najniže nas tjera da činimo i razmišljamo primitivno. Koliko puta sam samo željela ugušiti svoje misli. Misli koje me progone čineći zlo ljudima oko sebe. Ljudima koji pokušavaju doprijeti do mene. Ljudima koji me pokušavaju voljeti. Nije lako. Nije lako živjeti u grčevitoj tami koja okružuje moj um... i srce. Ono malo srce koje više nema volju kucati i davati život mome tijelu. Zašto? Zašto da iz dana u dan činim iste pokrete bez svrhe. Zasljepljujuća rutina koja ne vodi nikamo. Pa čak ni uništenju... Zašto? Zašto neprekidna pitanja koja se pojavljuju iz dana u dan? Zašto otužna lica jadnih ljudi koja se vuku po pločniku života? Zašto ove beskorisne riječi koje nemaju svrhu... ne znam. Ne želim znati. Želim samo sklopiti oči i zaboraviti sve. Zaboraviti da postojim. Zaboraviti da dišem. Zaboraviti da postojim...
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
icq: 315289853
online
...toliko vas ima...