Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 12.02.2015.
12. II. 2015.
Vozeći se maloprije, slušao sam novi radio Yammat
koji se pokazao mnogo dosadniji i bezvezniji nego što sam očekivao:
Radio Yammate, prestani pilati u rano jutro.
Nakon odslušanog polu-uspjelog mash-upa ostavio sam voditelje iako
obično okrećem radiokanal ako se na njemu govori, ili nedajbože - izvješćuje,
i onda zamijetio nešto simptomatično,
što se susreće oduvijek:
jedan je od voditelja, kreštaviji i blebetaviji, svim silama upirao biti duhovit, smijući se pritom svojim šalama.
Drugi, ugodnijeg glasa i zatajniji, ponekad bi popratio suzdržanom primjedbom, u maniri klasičnog straight-mana, kao s malom nelagodom;
ipak, na jednu naročito neduhovitu šalu popraćenu smijehom, dometnuo je nešto
sitno, ali istinski smiješno, nešto onako usputno, referentno a gotovo citatno,
na što sam i ja zagrohotao iza volana,
Ipak, džentlmenski, on je prešao odmah preko toga, kao da se ništa nije dogodilo,
napalivši pritom iritantnog kolegu da upre još grčevitije, da se
spusti još koju stepenicu niže, da forsira
u najniže predjele lošeg ukusa od kojeg sam naposlijetku bio prisiljen promijeniti frekvenciju.
Dunning Kruger, again? U humoru?
Znakovito je koliko se takvih može susresti u životu.
Analogno, i njima - ako mi situacija dopušta - najčešće odmah okrećem leđa i udaljavam se
jer
moje nestrpljenje i iritiranost lošim humorom jače je od
elementarne pristojnosti.
Držim da se elementarna pristojnost odraslog čovjeka - trpnja tuđeg daveža - ne mora protezati i na takve, neformalne elemente interakcije.
***
Je li moguće da nitko još nije negdje opisao
novog u niski zagrebačkih redikula, utrinskog umirovljenika što - barem od jeseni, a možda i mnogo dulje -
boravi na tržnici pa negdje zauzme mjesto i s
osmjehom na licu i plastičnom kavom ili bocom piva u ruci
stepava namjernike nenadnim:
što drekne glasno, zagorski poluprogutanim L, da bi
odmah potom, nikoga upitao:
JE, NEG KAK?
Od jeseni do danas, primjećujem katkad varijacije, on ponovi neku novu riječ koju čuje ili mu dobace okolni preprodavači -
gdjekad je to i lascivnost - ali
temeljni je repertoar nepromjenjiv,
i prolaskom neminovno dobiva na nekoj apokrifnoj važnosti
Je li otišao na kvasinu u mirovini ili je zbog toga umirovljen? Je li oduvijek bio takav?
Zašto ga viđam tek od prošle jeseni,
gdje je bio ranije?
Primjećujem da ga nitko od grubih, prizemljenih ljudi kojima je tržnica život i kancelarija,
ne dira.
Dobaci mu rijetko netko nešto ili mu se podrugljivo osmijehne, ali nitko ne ide dalje od toga.
Djed se smije iza naočala i blentavo prijaznog lica oglašava svoju ludost,
a narod ga pomirljivo pušta, jedva primjećuje.
Narod razumije luđaštvo, i pušta ga na miru.
Ne oprašta se ono sve prije, stvari koje do luđaštva dovode, sve one
otklonjenosti od neutanačene ali okamenjene 'normalnosti',
devijacije od konformizma.
Ali jednom kad se granica prekorači - čovjeku otvara se prostor slobode.
Ako bude dobar.
***
Radio Yammat popodne me ugodnije iznenadio. Svirao je nešto što ne znam, ali cijenim.
Može se, znači - kad se hoće!
***
Jednom kad počne, ovo ne prestaje.
***
Brojka mi govori da je ovo danas, moj 400-ti po redu zapis u zadnjih devet godina, a danas sam otkrio i to
da ovi zapisi ipak imaju neku svrhu -
za neke potrebe tražio sam podatak
kojeg li sam ono datuma uzeo slobodan dan u siječnju, i pronašao ga na ovome mjestu.
Korisno!
***
