Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 05.11.2014.
5. XI. 2014.
Divlji dan, vrištavih boja
***
Jutros, naletih na zanimljiv citat koji mi je progovorio, što književnost i citati rijetko više čine:
"... i obuzeo ga je osjećaj sigurnosti, sličan onome koji je oćutio kad su ga iz njegova odjela nosili u bolnicu na jednu veću operaciju - opet se osjetio kao predmet na pokretnoj vrpci koja ga nosi na suđeni kraj bez odgovornosti prema bilo komu ili čemu, čak ni prema svom vlastitom tijelu. Za zlo ili za dobro pobrinut će se netko drugi. Netko s najvišim kvalifikacijama. Tako treba da na kraju dođe smrt, pomisli, dok je polagano i sretno krenuo za neznancem. Uvijek se nadao da će krenuti u smrt s istim takvim osjećajem i da će uskoro biti zauvijek oslobođen straha."
osjetih istu sreću prepuštanja, više no jednom.
Sreću krajnjeg prepuštanja kontrole,
krajnjeg otpuštanja svekolike odgovornosti,
čak i za vlastiti život,
osvijetljenu, laganu sreću.
Govori to da sam po svoj prilici slab i kukavan, ali da se vjerojatno neću bojati umirati.
***
Bespućima međumrežne zbiljnosti, svjedočanstvo
Od kolor-fotografije emira od Buhare iz 1910-te Sergeja Mihajloviča Prokudina-Gorskog,
do spota Hollyja Johnsona "Americanos", zadnji put viđenog iznimno ranih devedesetih,
u par suvremenih skokova.
Slijed:
- Fotografija emira od Buhare između iznimnih fotografija
- Članak o buharskom emiratu
- Članak o Velikoj igri
- Članak o Istočnoindijskoj kompaniji
- Članak "presidency armies"
- Članak o CRVENIM MUNDIRIMA!
- Stranputica na članak o New Model Army
- Vraćanje na Crvene mundire i odlazak na članak o khakiju
- Povezivanje s člankom "Chino cloth" ili "chinos"
- dozivanje dvadesetak godina starog prisjećaja na: "Americanos, blue jeans and chinos..."
- odlazak na Youtube spot
Riječ je bar jednako o intimnim asocijativnim sljedovima koliko i mehanici internetskih algoritama svrstavanja i privlačenja pažnje; riječ je o međuovisnosti dvoje.
Sve ovisi o slučaju.
Ovisi li ustinu?
***
U knjižnici sam posudio strip o Pyongyangu, strip o intrigama u Veneciji XVIII. vijeka, "Priče naše mladosti" Tonyja Parsonsa (remininscentni roman?) te
Musilove "Pomutnje gojenca Toerlessa", pošteno, pravo Liber izdanje iz '79., fino prelomljeni paragrafi i debeo papir koji se fino lista,
a roman sam konačno posudio jer se više
ne umijem othrvati neodoljivoj privlačnosti tog naslova:
Pomutnje, pa još i gojenca. Gojenca!
***
Ponajgluplje se osjetim kad se uhvatim kako u sebi vodim žučne dijaloge s nekom tamo već osobom, kojoj očito imam šta emotivno za reći, ali kojoj to
- iz bilo kojeg ženirajućeg razloga -
ne činim, i onda pobjesnim iz čistog razloga što to tumačim to kao najobičniju kukavštinu, i odmah bi podigao slušalicu da to i na stvarnosti izlajem, ali mi se - ne da.
A kako skoro ništa više ne činim od opcionalnih stvari što mi se ne da, tako to zaboravim i sve se slegne,
do sljedećeg incidenta,
jer zatrte i stisnute emocije ne miruju, sve to negdje u dubini bubri i ugnojava, i onda izniče kao prišt.
Problem nedostatka verziranosti kod konfrontacija, emotivnih ispada, izražavanja jasnog - bez potrebe da se svidi,
opći nedostatak verziranosti u komunikaciji s ljudima, i dalje ostaje, jedva da se razvija, jedva da je primjetno manji nego prije deset godina.
I s time se treba iz dana u dan baktati,
i na to odlazi možda ponajviše životne energije, više od bilo kakve druge aktivnosti.
Iz: "Patnje Mladog Introvertera"
