Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 06.12.2007.
Blurred
G2, G3 i ja
putujemo dugo i neobjašnjeno na drugu stranu kugle,
prolazimo mutnim aerodromskim hodnicima, vuku nas pomične stube.
Pričamo, smijemo se.
Stvarnost uokolo začudna je hladna udaljena zamućena
Uzbuđenje nadima se ispod kože od stranosti.
Mrlje prolaze, mijenjaju se vizure prenaglašenih detalja, oblijepljene nelogičnim značenjima
Mijenjamo letove u New Yorku, s nekoliko sati razmaka.
Iskoristit ćemo razmak, dogovaramo se, trčati da bismo vidjeli Kip Slobode.
Svijet je sažet, reduciran na najvažnije
dok do obale stižemo hodnicima, prljavo pleksiglasnim, beskrajno dugim pomičnim stubama koje se
Escherovski isprepliću
Primjećujem suptilnosive otpatke, posvuda, dok penjemo se - trčeći - stubama koje cure u suprotnom smjeru.
Izranjamo iz podzemlja, nalet svježeg zraka stiska mi udove,
Izlazim u fotografski manipuliranu kasnu jesen.
Shvaćam u tom trenutku da sam ostavio negdje fotoaparat.
G3 skida svoj teški Canon s vrata i daje mi ga: "Slikaj."
Dolazimo do kamene kejske ograde s koje puca pogled na zaljev i udaljeni Kip - posve omotan skelama i daskama.
Nesretni zbog neostvarenja, motamo se uokolo,
ispucavam fotografije bez obzira, slikam njih dvojicu.
Smijemo se kao davno.
U gužvi ljudi, odjednom, vidimo V., nakon dugo, možda i deset godina.
Skupljamo se oko nje, dvojica obigravaju, ispituju, dječački, a ona
Ona je odrasla poslovno kostimirana suzdržana
Odvraća, hladno se pozdravlja, diskretno me očima upućuje da je slijedim.
Okrećem se da im nešto kažem,
gledaju me a njihovi pogledi znače nešto što ne
razumijem, sliježem.
Vodi me kroz užurbane hodnike, stubišta, cijevi i
shvaćam da se nalazimo
opet u kompleksu, u užurbano prljavim, gotovo javnim hodnicima
bezličnog, generičkog aerodromskog hotela.
Slijedim je do sivih vrata sobe s brojem dvjesto i nešto
ona otključava magnetski vrata, ulazimo.
Nekoć je nešto između nas bilo, nešto uzbuđujuće aseksualno.
Ona pali svjetla, bljeskaju glasno fluorescentne cijevi i u treptanju
V. mi prilazi, pruža ruku i govori: "...
...
...
Izlazim u hitnji, trčim hodnicima koji su uznemirujuće prazni,
znam da kasnim na let,
da nikako,
nikako neću stići, a
Canon još je uvijek oko mojeg vrata, i znam da će dvojica
otići bez mene.
Trčim bezdašno ispražnjenim terminalima, nikoga
nema, i sve se zamućuje.
Uzlazi fokus u vis,
jasno izgovaram riječi:
"Učinili smo to jer ranije nismo.
Nismo možda trebali niti željeli, ali učinili smo to - samo zato jer smo mogli"
i režem naglo tim riječima grkljan
snu, i otvaram nabrekle oči, trzam se sporo
u znojnoj hladnoći
prijepodneva.
