Bijesni Žavijera Osloboditelja
ponedjeljak, 18.12.2006.
Bježi kišo s prozora
Prvi post na ovome blogu dogodio se u ono blaženo doba ljetnih sparina, kojima – u dahu, neplanirano – spjevah u nekoliko vremena krasnu odu.
Stvarajući to omanje prozno-lirsko djelo, s dominantnim motivom toplog zapaha smeća iz kvartovskog kontejnera,
simultano sam se grozio pomisli na suprotnost ljepote kojoj pjevam. Bez te groze, nepotpuniji bi bio užitak kojeg sam ćutio.
Dualistička je čovjekova narav.
Svakom sretnom trenutku dodajemo opori začin slutnje nesreće, kako bi tim više u njemu uživali.
Bez zla ne znamo što je dobro.
Bez Sotone ne znamo što je Bog.
Pišući, dakle, u ljeto o ljetu, a pod opojnim utjecajem jedne naročito podatne noći, na umu sam imao i suštu suprotnost tog trenutka.
Tko ove retke čita danas, tjedan dana prije navodne obljetnice Krista, kroz prozor vidi o čemu je riječ.
Tko na ove retke nabasa za neke buduće ljetne žege, let me draw him a picture:
- slinava kiša,
- rad uz svjetlost sijalica od ranog jutra
- zvučna pozadina šuštanja prometa koji gazi preko barica i lokvi na asfaltu
- nesnosne gužve i zastoji ako kreneš autom, uz dodatak zamagljenih stakala
- nesnosne gužve i zastoji ako kreneš tramvajem, uz dodatak kiselog smrada mokrih kaputa, i curenje tuđih smotanih kišobrana po nogavicama
- raspeti kišobrani u hodniku, "da se osuše"
- smočene novine
- meteoropatska depresija, no matter how wonderful a day you might otherwise have
- mračan dan koji u jednom nezamjetnom trenutku prelazi u mračnu noć; nalik spajanju mora i vedrog neba na horizontu, samo neopisivo odvratnije
- osjećaj da će ova rugoba trajati vječno
Bauk tuge blogom kruži.
