Welcome to the family.

Nakon što sam si zarezala rame, stvari u školi nisu bile ni približno iste kao i prije. Neki su me izbjegavali kao da imam neku zaraznu bolest, drugi su mi pričali iza leđa toliko glasno da se nisam ni trebala okretati da saznam najnovije tračeve o sebi, neki su mi davali nove nadimke, a neki, kojih je bilo malo, su zapravo gledali tužnim očima. Jesu li glumili ili ne, mislim da nikad neću saznati. Ali sjećam se riječi jedne Nine, dok smo se presvlačile u svlačionici nakon napornog sata tjelesnog, iako ja nisam trenirala zbog utjecaja tableta za smirenje.
„Jules, ne razumijem kako si mogla ostati tako mirna.“ rekla je Nina, obrativši se mojoj najboljoj prijateljici. Ona je ta koja me zapravo i spasila i time se ponosi.
„Da sam ja bila na tvom mjestu, ja bih ju išamarala iste sekunde.“ Te su me riječi proganjale kad god bi pomislila na išta slično. Ili kad bih se sjetila prošlosti. Očekivala sam to od Nine, koja me nije baš pretjerano voljela, ali nisam to očekivala od osobe koja je trebala biti uz mene. Beni.
Kad god bih mu spomenula išta vezano uz rezanje ili da sam uopće tužna i neraspoložena, kolutao bi očima ili me prostrijelio pogledom od kojeg sam zanijemila i odlučila takve misli zadržavati duboko u sebi. Dok ne puknu. Očekivala sam više od njega. Zagrljaj. Toplu riječ. Ili bar stisak ruke koji govori da mu se mogu povjeriti. Imala sam problema sa povjeravanjem svojih misli dok sam bila mlađa, to mi je još uvijek ostalo. Ali nakon što sam to iskusila od ruke osobe kojoj bi trebalo biti stalo do mene, nekako sam se postepeno počela ponovno zatvarati u taj svoj mali svijet.
Često sam znala sanjati da imam prjiatelja, ne prijateljicu, s kime sam tako mogla razgovarati. Jednog se sna jasno sjećam. Plakala sam zbog toga što je otac vikao na mene i odtrčala u sobu koja je izgledala kao knjižnica. Sjela sam u sami kut sobe i pokušavala se stopiti sa sjenama. Do mene je dotrčao dječak koji je počeo galamiti na mene i pljuvati mi u lice. A kada je digao ruku na mene, kao da se sprema da me udari, došao je drugi dječak i zaustavio ga. Sjeo je do mene i pokušao samnom pričati o tome što je bilo, ali ga nisam slušala. Strpljivo je sjedio i pričao o sebi. O trenutcima kad se on osjećao tužno i usamljeno, a njegov glas me tjerao da mu se i ja otvorim. Na poslijetku sam prestala plakati, te me on zagrlio i pomogao mi da se dignem na noge. Probudivši se, poželjala sam imati takvog prijatelja. Nekoga s kim ću moći tako razgovarati. Bez filozofija, bez diskutiranja, samo pričanje o nama.