Mali simpatični karavan u kojem smo Tobitj, brat moj i ja upravo kreće dalje, iz Pule, pa prema jugu. Tamo nas navodno čeka bar nešto bolje vrijeme što ne postoji, čemu je dokaz to da je ovaj post pisan u budućnosti, a događa se u prošlosti, iako je u stvari obrnuto.
Uh, tako vam je to.
Ako ima živih ljudi u Zadru danas popodne, Splitu danas navečer, subotu i nedjelju, te u ponedjeljak ujutro, te u Dubrovniku od ponedjeljka popodne do idućeg vikenda, neka se jave, pa ćemo se možda i sresti.
A možda ćemo i zauvijek ostati stranci.
Možda ćemo, i ako se sretnemo, ostati stranci.
Jer, čovjek je sebi najveći stranac.
Da bi poznavao druge, čovjek bi morao najprije poznavati sebe.
A tko od nas može reći da uistinu poznaje sebe?
Teška su to pitanja, možda čak i tužna, iako nisam siguran. Da su tužna.
Navodno, seks pomaže...
Ali, dosta sam zastranio. Krenimo na završetak ovog ne previše smislenog posta koji je dio bloga koji je dio alfanumeričkog sadržaja što ga blog zajednica objavljuje na internetu.
Dakle, bacite oko na tekstić na Bestseleru, pa ako vam bude zgodno, svratite tamo, pa se možda i sretnemo, u subotu ili nedjelju.
Ah da, pročitah Murakamija, "Tvrdo kuhana zemlja čudesa&Kraj svijeta".
Preporučujem, od srca.
A glazba je i dalje mrsnaRadost!
Prethodni tekst i dalje postoji na Bestseleru, pa tko nije čitao/gledao...
Ai tamo se ponešto piše!