šiŠanje&bRijANJE

Pita je:
– Reci mi sad što misliš, postoje li Marsovci? Bojiš li se više da smo sami ili da nismo? Ako nismo sami, zašto nam se nitko ne javlja?
Možda su jednostavno predaleko od nas. Ne u prostornom smislu, možda su među nama, u nama, ali se ne možemo dodirnuti. Zauzeti su, smišljaju prirodne zakone. Provode ih. Odlučuju o njima. Možda glasaju. A možda ih i nema.
Možda je naš zadatak ovladati prirodom, spasiti svemir od entropije. Naučiti i brinuti se. A možda ih i ima i nema. Možda se među njima izgubio život kakav mi poznajemo, možda su svi oni jedno i opet su različiti, oslobodili su se materije i postoje na neki drugi način. Možda su postali savršeni, prestali se mijenjati i tako nestali. A možda nijedna civilizacija ne može dostići taj stupanj, možda je život predodređen da umre, da uništi sam sebe, šaljući prije toga svoje klice u nove predjele. Možda. Možda smo čudovišta prirode, jedina civilizacija koja je postojala, postoji i postojat će, sve dok se ne uništi i samim time bit će kao da nije postojala. Ili smo čudo, civilizacija koja će ovladati svemirom, ružno je reći ovladati, koja će postati svemir. Vidiš, a možda nema ničeg drugog, možda smo nas dvoje sve što postoji.

Možda nema ni tebe, možda sam sam, i ja sam ti, ti si dio mene, stvorio sam te i umrijet ćeš, najkasnije sa mnom, a možda i ranije, zaboravom. Možda nema ni mene, i to bi sigurno bilo puno manje strašno.

Govori.
Što misliš, hoće li se svemir zauvijek nastaviti širiti – pobjeđuje entropija i sve se skupa hladi na koji djelić stupnja iznad apsolutne nule. Ili će se udaljavanje usporavati i usporavati, sve dok za trenutak ne zastanemo, a onda se sve – isprva polako, a onda sve brže – počne vraćati na svoje mjesto, mjesto za ponovni početak i novo bacanje kocaka.
Ovisi o tome ima li dovoljno mase. Ako se iz malene točke na kojoj stojimo protegnemo iz sve snage i podignemo na prste, vidimo da nam se na duži rok isto piše. Međutim, meni je mjesto dolje, ovdje, pored tebe. A ovdje nije svejedno. Ispričat ću ti samo još jednu priču. Onda ćemo spavati.
Čovjek se ukrca na vlak. Vlak juri. Gleda kroz prozor i primjećuje da se događa nešto neobično. Ljudi viču, prestrašeni su. Onda vidi kako ljudi bježe u suprotnom smjeru od njihovog. Vlak se ne zaustavlja. Vlak juri. Primjećuje kako vani raste panika. Odvojeni su, vlak juri nesmanjenom brzinom i nikako ne mogu saznati što se događa. Panika raste i među putnicima. Žele stati, ali vlak se ne može zaustaviti. Ljudi im izvana pokušavaju doviknuti o čemu se radi, ali u vlaku je bučno i ne čuju ih. Kako idu dalje, ljudi je vani sve manje i manje. Pokušavaju im dodati novine, ali vjetar odnese novine i u ruci im ostaje samo komadić na kojem ne mogu pročitati naslov. Idu dalje. Vani je pustoš. približavaju se odredištu i čuju ženski krik. Odavno sam zapamtio tu priču, ali sam zaboravio kako se zove i tko ju je napisao. Onda sam je pronašao u zbirci Dina Buzzatija. Zove se »Nešto se desilo«. Znam, čitala si, posudio sam ti je već.
Svejedno sam ti je htio ispričati još jednom. Spavaj.

Nešto je zašuštalo. Koliko je sati? Koliko sam dugo spavao? Nema je. Tražim njene tragove. Učinilo mi se da sam pronašao trag njenog mirisa. Pratim ga po plahtama, jastuku, gubi se, slab je, a onda ga opet nalazim, ili mi se to samo čini.
Je li ovdje? Je li uopće bila ovdje?
Možda je samo otišla u kupaonicu.
Predomislila se.
Zahladilo je. Nevjerojatno je kako je zahladilo. Nezaštićen sam, gol. Ne znam jesam li pokriven. Tražim plahtu pipajući, ne mičući ostatak tijela. Moram se pokriti do pasa. Tu je, ona je tu, kakve mi gluposti padaju na pamet. Sve je u redu. Trebam samo otvoriti oči, okrenuti glavu prema njoj i sve će biti u redu.
Njušim kao pas.
Njuh mi je zasićen. Nisam siguran pratim li svoj ili njen miris. Čini mi se da više nije mrak, osjećam malo svjetlosti ispod kapaka. Možda je već zora? Ili je još uvijek sumrak? Nemam osjećaj koliko sam dugo spavao.

Okreće se na leđa, ne otvarajući oči, pokriva se, ruke stavlja preko glave i tone u san, ili se budi.


USKORO NOVE OBAVIJESTI, GLAZBA SE ŠIRI