Dakle, što ima?
Gužva, radi se.
Prije nego što se počnem spremati za posao, evo još malo arhivskog materijala.
DODATAK:
Odradilo Eurosong. Važno je sudjelovati.
DRUGI POLICAJAC
Bilo je kasno i cesta je bila prazna. Kao i uvijek kada popijem, vozio sam u krajnjoj lijevoj traci. Policajac je došao skoro do sredine ceste, podigao svijetleći znak STOP i ja sam stao sa strane. »Čovjek samo radi svoj posao«, pomislio sam. Hladno je vani.
Polako sam otkopčao pojas, pokret naglasivši tako da ne bude sumnje jesam li bio vezan. Krajičkom oka snimio sam situaciju. Drugi policajac sjedio je u autu. Ti koji sjede u autu obično su glavni. Kad je gusto, mlađi ode do starijeg da tobože provjeri situaciju radiovezom i onda ovisiš o tome hoće li stari podići palac ili ga spustiti. Pogledao sam bolje i primijetio da mu je glava bila spuštena na komandnu ploču. Čudno. Što radi?
– Dobra večer, gospodine.
– Dobra večer.
Osvijetlio je baterijom mene, pa auto. Odmjerio sam ga. Bio je mršav, srednje visine. Uopće nije kao na filmu – kapa mu je bila u redu, ni premalena ni prevelika. U filmovima se pretjeruje, svi to znaju. Izašao sam iz auta i izvadio dokumente. Svi su bili na broju, odahnuo sam. Dok sam otvarao prtljažnik, nisam bio siguran hoću li u njemu naći sve što treba. Sve je, hvala bogu, bilo na mjestu.
Upitao me:
– Jeste li konzumirali alkohol, gospodine?
Na suvozačevu sjedalu ostavio sam Mit o Sizifu. Uočio je knjigu i nasmiješio mi se.
– Camus, kaže.
– Camus, odgovaram.
Otkud to zna? Otkud to oni znaju? Zar oni sve znaju?
– Kuga, Stranac...
– Sjajni romani. Sizifa nisam prije čitao, nisam ga mogao naći u knjižnicama. Slučajno sam ga našao na rasprodaji…
– Niste ga čitali na francuskom?
U tom času primijetio sam kako je počeo rasti u mojim očima.
PUŠITE!
U JEDNOM DAHU!
IMATE TRI POKUŠAJA!
NAKON TOGA SMATRAT ĆEMO DA STE SE ODBILI PODVRGNUTI ALKOTESTU.
U glavi mi je počelo šumiti. Šutio sam i gledao u pod. Izbjegavao sam njegov pogled, nisam ga htio ljutiti. Nije mi bilo jasno što mi je, pa nisam bio baš toliko pijan, bio sam, u najgorem slučaju, samo malo pripit. Osjećao sam kako mi srce lupa i činilo mi se da ga je u taj tihi čas mogao čuti cijeli grad. Policajac je rastao. Bilo mi je teško povjerovati u to, ali nije više moglo biti nikakve sumnje. Već me prerastao, ali ga to nije zadovoljavalo, nego je rastao i dalje.
Mozak mi je radio brzo, prebrzo, ali površno i nisam imao ništa s njim. Ili on nije imao ništa sa mnom.
– Što znate o Nietzscheu?
Priznao sam:
– Davno sam ga posljednji put čitao, nikada cijelog – Also sprach Zarathustra...
– Znate njemački?
– Završio sam nekoliko stupnjeva, ali sam se švercao dosta, znate…
Pitao me još nešto, ali nikako nisam mogao shvatiti što. Počeo je govoriti na jeziku koji nisam znao i nisam razumio ni jedne jedine riječi. Kimao sam i smiješio mu se – tako je valjda bilo najbolje. Pazio sam da se ne prestanem smiješiti. Nisam mogao razabrati ni o kojem se jeziku radi. Je li ovo neki test? To je test, sigurno. Poželio sam se zavući u auto, zaključati ga, sklupčati se i spavati sve do jutra. Pogledao sam ga ispod oka, pazeći da mi krajevi usana budu što bliže ušnim resicama. Sve zna. Stvarno sve zna i ništa mu se ne može sakriti. Oni sve vide i sve znaju.
Jako je narastao i bio je mrk. Nije dobro, znao sam. Nije dobro. Loše je volje i sve je veći i veći. Htio sam se vratiti u djetinjstvo, htio sam osjetiti majčino toplo krilo, njenu ruku kako mi sklanja uvojke s lica...
– Cigaretu?
– Ne pušim, hvala.
DAT ĆU VAM JOŠ JEDAN POKUŠAJ.
I ŠESTOGODIŠNJE DIJETE MOŽE OVO NAPUHATI!
Pali cigaretu i gleda me u oči:
– Also sprach Zarathustra.
– Da, pogrešno se prevodi kao Tako je govorio Zaratustra.
– Naravno, trebalo bi biti Tako govoraše Zaratustra.
– Uvijek se sjetim svojeg profesora filozofije, često je govorio o tome. Ljutila ga je površnost. Ali ja sam imao pet.
– To je imperfekt…
Za trenutak sam osjetio olakšanje, a onda je nastavio govoriti, njegove riječi odbijale su se od moje glave, okretale se i vraćale promijenjenim redoslijedom. Prvo su stizale one nove, a onda bi doletjela neka zaostala i napravila zbrku. Pokušavao sam se koncentrirati na hvatanje njegovih riječi, ali nikako nisam uspijevao. Entropija je rasla. Znam, htio sam mu reći, učio sam to, učio sam to. Stani, preklinjao sam u sebi, što hoćeš? Napregnuo sam se tako da me zaboljela glava, osjetivši kako mi je nasred čela izletjela žila glupača, ali nisam uspio ništa shvatiti. Znao sam samo da nije dobro. Pogledao sam ga u oči. Zjenice su mu bile crne, a šarenice smeđe, ogromne i rasle su stravičnom brzinom. Kapilare su bile debele kao mali prst.
Kažiprst.
Palac.
Nisam ih više mogao gledati. Raspuknut će se, sto posto. Eksplodirat će, samo što nije, zaključio sam i poželio biti što dalje kad se to dogodi. Njegova kapa rasla je sporije od njegove glave. Još malo i izgubit će mu se negdje na vrhu glave. Bio bi smiješan da nije tako strašan.
Rastao je i dalje.
OVO VAM JE POSLJEDNJA ŠANSA.
NAPUŠITE ILI ĆETE MORATI U STANICU.
UZET ĆE VAM KRV.
Rastao je. Neumoljivo.
Želudac mi se počeo okretati od treme i straha. Onda su mi se osjećali počeli miješati. Osjetio sam strahopoštovanje – poželio mu se baciti u zagrljaj i staviti mu glavu na rame. Sve bih mu rekao, sve bih mu priznao, samo da znam. Bio sam spreman umiljavati se ako treba, bio sam se spreman čak i rasplakati, da sam se imalo nadao kako bi ga to smekšalo. Učinio bih sve, samo da više ne bude ljut. Pogledao sam njegove ogromne, moćne ruke i osjetio potrebu za sigurnosti koju pružaju. Kada bi me uzeo u njih, bio bih siguran i sve bi time bilo riješeno, samo da nije tako dalek i strog. Zašto bi uopće obraćao pažnju na mene, što mu ja značim? Ako me prezire, neka me onda pusti. Što ću mu ja? Što je njemu oprostiti nekome poput mene?
Možda on uopće nije rastao, pomislio sam. Možda sam se to ja smanjivao.
Zatvorio sam oči.
Otvorio sam oči.
– U redu je, gospodine. Ipak ste trijezni.
Trijezan sam? Ali nešto nije u redu! – kriknuo sam najjače što sam mogao, ali u sebi.
– Napuhali ste 0.39 promila. Imali ste sreće. To je manje od 0.50. Ali niste popili samo jednu čašu vina kao što tvrdite. Izvolite isprave. Laku noć, vozite pažljivo!
Sjeo sam u auto i krenuo. Do kuće sam imao još najviše dvije minute. Odlučio sam, kad stignem, pojesti dvije jabuke, ili bar jednu. Bilo je baš onih koje najviše volim, onih sočnih i zelenih, finih jabuka koje blagotvorno djeluju na zdravlje i probavu. Onda ću se s vrata baciti na krevet i smjesta zaspati na leđima, odjeven.
U retrovizoru sam vidio samo njegovu nogu do koljena, onda se, kako sam se udaljavao, kut povećavao i ponovno sam ga vidio cijelog. Stajao je uz cestu sa svijetlećim znakom STOP u ruci, golem, rastući i nekako tužan. Učinilo mi se da sad ipak raste malo sporije. Sigurno je usamljen, pomislih. Koliko je sve trajalo? Sat je pokazivao da je prošlo samo nekoliko minuta. Pogledao sam njihov auto. Onaj drugi, tek mi je tada to palo na um, za cijelo vrijeme razgovora nije podigao glavu. Nije moguće da spava. Da mu se doista nije nešto dogodilo?
Pogledao sam mojeg policajca. I dalje je rastao. Zatvorio sam oči. Brojao sam do deset. Otvorio sam oči. Poprimio je apsolutno natprirodne razmjere, a rastao je i dalje.
Odlučio sam zatvoriti oči i više ih ne otvarati, ni pod kakvu cijenu.
SEVERINA POBIJEDILA NA EUROVIZIJI!
SVI SU MRTVI, USKORO FINALNA VERZIJA!
