šiŠanje&bRijANJE

Najprije bih Vam htio nešto napisati o mojoj kornjači.
Prije sedam godina dobio sam je na poklon od svoje djevojke. Ona mi je htjela pokloniti biće o kojem bismo se zajedno brinuli i tako, rekla je, učvrstili našu vezu. Za kornjaču sam se od početka brinuo samo ja, a nekoliko mjeseci kasnije moja je djevojka otišla bez ikakve najave ili objašnjenja i otad je više nisam vidio, ne znam gdje je i ne znam što radi.
Sad mi je jasno da sam njene riječi pogrešno shvatio. Možda je nisam dobro čuo ili mi se njihovo značenje, vođeno mojim željama, postupno iskrenulo u sjećanju. Siguran sam u to. Kornjaču mi je poklonila umjesto sebe.
Nakon nje nisam više bio ni s jednom djevojkom. Moguće je da sam dio osjećaja prema suprotnom spolu preusmjerio u moju kornjaču. Priznajem, jako mi je draga. Ispočetka nije bilo tako. Brinuo sam se za nju isključivo zbog osjećaja odgovornosti. Nakon odlaska moje djevojke - čije ime neću spominjati jer više nije važno i potrudio sam se zaboraviti ga - mijenjanje vode, hranjenje i sve ostale aktivnosti vezane uz kornjaču pomagale su mi da odvratim misli od svoje bivše ljubavi, čiji me je nagli odlazak u prvom trenutku jako pogodio. Kada su točno moji osjećaji prema kornjači prerasli osjećaje koje imam za ljude, ne znam. Bit će da se to zbivalo postupno.
Kornjače su zahvalne životinje. Žive desetljećima. Mala slatkovodna kornjača koju sam prije sedam godina, dva mjeseca i jedanaest dana dobio na poklon, u zatočeništvu živi i više od trideset godina. Nadam se da će poživjeti što više i biti mi vjeran suputnik do kraja moga života, budući da je ona jedino biće kojem mogu vjerovati. Prvo joj je ime, ako se dobro sjećam, bilo Koko. Otad je prošlo mnogo imena. Mijenjao sam ih kad bi mi dosadila. Davao samo joj imena slijedeći tok misli ili jednostavnom redukcijom – Koko je postao Bil, pa Vili, Bi, B, i kad bih iskoristio sve mogućnosti koje su mi pale na pamet, smišljao bih ime koje nije imalo nikakve veze s bivšima. Nije to bilo nikakvo podcjenjivanje ni obijest. Volim i cijenim svoju kornjaču, i mislim da ćete i Vi toga biti svjesni ako moju poruku pročitate do kraja, na čemu ću Vam biti najsrdačnije zahvalan.
Prije nego što sam dobio kornjaču nisam znao mnogo o njenoj vrsti i stoga sam bio pun predrasuda. Moja kornjača kretala se puno brže nego što sam očekivao, pa sam, dok je bila mala, sve vrijeme morao paziti gdje se nalazi, jer kornjače nemaju osjećaj za dubinu i prelaze preko rubova, vjerojatno očekujući da će pasti u vodu. Iako je vodena životinja, na suhom može izdržati dvadeset i četiri sata i treba puno svjetla. Držao sam je uz otvoren prozor jer staklo zaustavlja ultraljubičaste zrake koje očvršćuju njen oklop. U tu se svrhu kornjačama daje hrana bogata kalcijem, na kojoj, kao ni na bilo čemu drugom vezanom uz moga Bilija, nikada nisam štedio.
Promatranje moje kornjače najljepši mi je način provođenja popodneva. Promatram je dok izlazi iz vode, izvija glavu i proučava svijet, koji se za nju sastoji od dnevne sobe, balkona, kuhinje i, ponekad, livade pored moje kuće po kojoj zajedno šećemo. Uživa hodati po travi. Pitam se zbunjuje li je diskontinuitet prostora ili se kornjače ne pitaju o tim stvarima. Kada osjeti nepoznate vibracije, uvlači se u oklop. Sviđa mi se kako se moja kornjača uvlači u oklop. To je savršen način samoobrane. One ne napadaju, samo se brane. Zavidim joj, to je idealna taktika, za mene, nažalost, potpuno neostvariva.
Kad sam je dobio, moja kornjača nije bila duža od pet ili šest centimetara. Kornjače uglavnom sporo rastu. Hranio sam je račićima, kuhanim mesom, ponekad bih joj stavljao i salatu i mrkvu i ona je jela sve što bih stavio u njen akvarij. Jela je sve više. U prvo doba nije jela dok bih ja bio u blizini, ali se uskoro navikla na moje prisustvo i u nekoliko minuta praznila akvarij, ostavljajući u njemu, obično preko noći, nekoliko grudica izmeta.
Moja je kornjača rasla brže nego što je to pisalo u bilo kojoj knjizi o kornjačama koju sam uspio pročitati. Trebale su joj četiri godine da dostigne veličinu normalne odrasle kornjače, koja iznosi najviše petnaest centimetara, a rasla je i dalje, jedući sve više.
Kako je rasla, izmišljao sam joj nova imena. Svako ime odgovaralo je njenom karakteru. Neki ljudi misle da su kornjače dosadne životinje, ali to je daleko od istine. One mijenjaju raspoloženja, odrastaju i sazrijevaju, isto kao i ljudi.
Da bi se to otkrilo, kornjaču treba puno promatrati. Pred njenim akvarijem provodio sam sve više vremena, sate i sate svakoga dana i tada sam počeo zamjećivati sve sitne nijanse njenih raspoloženja. Ne mogu isključiti da je i stanje moje svijesti utjecalo na sliku koju sam imao o njoj. Nakon sat ili dva potpuno bih se poistovjetio s Teom i osjetio potpuno smirenje. Može se reći da je naša veza bila uzajamna. Srećom, ona je gotovo uvijek bila dobre volje.
Rado sam joj davao imena. Ona bi dolazila lako i svako je savršeno opisivalo kornjaču koju sam trenutno posjedovao. Nažalost, trenutno ne mogu naći bolji izraz od «posjedovati», iako prezirem tu riječ. Sjećam se Bilija od pet centimetara koji jede malo i stidljivo se uvlači u oklop svaki put kad preko njega padne moja sjena, Bilija od 8 centimetara koji se neprestano skriva u rupe, a najviše voli istraživati prostor ispod moga kreveta i velikog Bilija koji je to ime nosio do prije nekoliko tjedana. Svaki je različit i mislim da je to i Vama jasno. Uz njega, naravno, postojao je i Vili tih veličina, i glavna razlika bila je u tome što je Bili bio nestašan, ponekad i obijestan, dok je Vilijeva smirena veselost imala notu blaženosti. Između Bilija i Vilija uguralo se još mnoštvo imena i mnoštvo kornjača.
Nemojte misliti kako sam uvjeren da je neka ljudska ili božanska ruka zamjenjivala moje kornjače. One su se mijenjale same od sebe i pitam se jesu li i one same svakoga jutra dok sam im sipao račiće i tepao osjećale kao da su ponovno rođene. Meni je osobno jedino spoznaja o tome da u akvariju pliva maleno, pa zatim sve veće i veće stvorenje koje očekuje da ga nahranim, promijenim mu vodu i nježno ga kucnem po oklopu, davala svijest o tome da je onaj čovjek koji se upravo probudio baš onaj koji je i zaspao noć prije, zaželjevši svojem Koku ili Viliju laku noć. S druge strane, i ta sjećanja mogu biti lažna i tko onda može znati kako sam se našao u položaju zbog kojega sve ovo pišem. Možda je i mene netko podmetnuo, možda je iz obijesti spojio ovu kornjaču i mene, i sad mu je sve ovo vjerojatno jako smiješno. Nadam se da moja ruka kojom sam ga vadio iz akvarija nikada nije uznemirila Mikija na način na koji je pomisao o nevidljivoj ruci mene upravo dovela u stanje strepnje. Uvijek sam nastojao biti savršeno nježan. Upravo dok ovo pišem, ideja o toj ruci prestaje mi biti nevjerojatna i stoga ću je odmah zaboraviti i vratiti se na ono što je važno. Nadam se da me i dalje pratite, uskoro ću preći na samu stvar.



KLIKNI ZA SMISAO ŽIVOTA!

SVI SU MRTVI, NAJNOVIJA VERZIJA!

A ja u Splitu...