šiŠanje&bRijANJE

Dakle, prođe i to gostovanje.
U četvrtak navečer Tobić, Dedica i ja održasmo javnu tonsku probu u poznatom klubu Akademija. Izvadak iz nebuloza možete pronaći ovdje.
Bila je to napeta večer, kasnili smo s kretanjem, jedva stigli na tonsku probu, na kojoj je bilo mikrofonije koliko hoćeš, bio umoran i zlovoljan, ali na glavnoj i javnoj tonskoj probi, koja je bila najavljena kao svirka za koju se čak i ulaz plaćao, odgovnali smo sve bez previše razmišljala.
Nakon toga pijuckanje i druženje, te odlazak na minitulum kod Tobića. E taj je stan iznajmljeni jedno posebno mjesto, sjecište podzemnih voda i centar neobičnih vibracija. Te mi vibracije pomogoše da toga dana bez spavanja izdržim nekih 26 sati (rano dizanje za posao, posao, put, proba, proba-svirka, bauljanje po Bg, tulum kod Tobića, sve skupa od 7 i nešto, četvrtak, do petka oko pola deset ujutro).

U petak projekcija novog filma Bore Leeja u klubu Kocka, nakon kojeg je slijedilo nešto što je najavljeno kao slam , a meni ni na što nije ličilo. Tobić, koji je trebao voditi priredbu, nije se pojavljivao, pa je vođenje preuzeo mario tetovirani Kovač. Sve mi je bilo nekako čudno, čitači-recitatori nisu se čuli osim ako nisu urlali. Kad je došao red na mene, shvatio sam što ne valja. Nastupači i nastupačice bili su u DJ kabini pleksijem odvojenoj od ostatka kluba. Čuješ neku buku s leđa, sebe ne čuješ, neka djevojka mi daje znakove koje ne uspijevam protumačiti, trebam li glasnije, tiše, brže ili sporije, buka je sve jača, čitam nabrzaka, pročitam trećinu planiranog i onda odlazim.
Ali, nema veze. Druženje je najvažnije.
Dodat ću da su te večeri čitali još i Ivan Šamija i Tobić, koji se ipak pojavio i čitao, iako je rekao da neće čitati, nego samo voditi priredbu, a učinio je upravo suprotno. Kovač ga je javno ispsovao i moram priznati da sam u tome uživao. Bilo je još nastupača i nastupačica, ali imena im zaboravih, nek' se ne ljute.
Nakon toga, opet Tobistan i svemirske energije koje isti emitira.
U subotu smo trebali ići u Užice, ali sam polazak prespavao. Šteta, ali sumnjam da bih preživio još i to. U nedjelju je karavan nastavio za Pančevo, a ja sam se vratio u Zagreb.
Lijepo je ići na put, lijepo se i vratiti.

Eto.
Eh da, na ganici smo platili 200 dinara zbog ptičje gripe - prešli smo preko prljave spužve, polako, rekao je službenik, i tako spasili zapadnu i istočnu civilizaciju. Ili ipak nismo?


TURBO FOLK HIT U NASTAJANJU!






- 22:42 - Naruči! (29) - Račun - #
plješćem sa zaostatkom. kao jeka. (tramtincica 28.02.2006. 09:20)

bravo majstore. samo nas ti spasi i još se koji put oglasi :) (kratke 28.02.2006. 09:25)

Pih, pa bolje se ja provedem kad odem u Bosnu kod kuma pomagati kupiti šljive. Mi bar nemamo problema s ozvučenjem. (Mufasa 28.02.2006. 10:05)

vidis ti, zasto se kod nas nitko ne sjeti naplacivati ulaz, onda nam griporozne ptice ne bi samo tako upadale (studena°°° 28.02.2006. 10:12)

hahaha sta rade sa pticama, dobro rece da se opripremim. idem sad i po kuci da perem ptice spuzvama ma ne ptice nego ono cimericu. njemica je. (medi 28.02.2006. 10:54)

pa gde tje ptica na pticu ;) (..::zaratustra::.. 28.02.2006. 10:55)

zanima me hoće li turčinović čitati u školi i kad? (alethea 28.02.2006. 15:23)

..ipak Superheroj! ;)).. i Cuvar civilizacija i Zastitnik pozaspalih gavrana! (zuzu'sandal 28.02.2006. 15:27)

... http://freshtalents.6x.to (xxx 28.02.2006. 16:13)

Taj minitulum mora da je bio zanimljiv. Hoćeš me povesti drugi put? ;)) (blokche 28.02.2006. 16:23)

don't walk away... (D.S.O. 28.02.2006. 17:12)

in silence (taško načić 28.02.2006. 17:43)

tulumarnje po beogradu-to mora bit zakon! (okatta 28.02.2006. 18:28)

Eee, tražen si, bogami!!;DD (draguljče a.k.a divina 28.02.2006. 20:16)

a ja setala tamo di je zavrtalo vratove kokosama. jedva san zivu glavu izvukla. :) (poma 28.02.2006. 22:06)

ipak nismo :) !! pozdrav (iwontcha 28.02.2006. 23:36)

eto kakav sam dojam ostavio svojim chitanjem, kad me nisi ni pomenuo! ali, u uzhicu smo izvadili stvar! neki i doslovno! (Sanatorijum 28.02.2006. 23:58)

Moram priznat' da nisam ubrala ovo sa spužvom (?!). (kulerica 01.03.2006. 02:06)

alethea - trebao je čitati u ponedjeljak, ali je opet odgođeno. kada će, ne znam (gawrun 01.03.2006. 02:08)

kulerica - zbog ptičje gripe, svi auti moraju proći čišćenje na granici. ono se sastoji u tome da platiš 200 dinara i kotačima pređeš preko prljave spužve (gawrun 01.03.2006. 02:09)

isto i za lude krave ;) (nemiri 01.03.2006. 03:42)

Izgleda da cu uskoro morat ospuzvit i macka, navodno on je slijedeci. (xiola bleu 01.03.2006. 08:36)

da naj više spominjat te gripe... čim si ti spomenul nemam prevć inspiracije za ikaj drugo...parodija dana: stari kupio wc papir sa likovima labuda na njemu...nemreš vjerovat...:)) (venice_scandal 01.03.2006. 20:05)

Oho, Bore Lee postaje internacionalna zvijezda.. Samo ako za ptičju gripu susjedi vele ptičji grip, kako onda zovu Bore Lee-ja , Bora li? (denzil 01.03.2006. 23:47)

Srbi uvijek nešto izmisle. Neće oni propasti. Jedva čekam da opet odem u Beograd. Prošli put sam namjerno glasno kajkao po Karaburmi i niš mi se nije dogodilo. Onda sam se napio s nekakvim kazalištarcima i diskutirao s njima o doživljajima s fronta. Čak sam, eksperimentalno, zapjevao "Marjane, Marjane". I niš. Zapravo, tamo sam prvi put shvatio dastarogradske pjesme sam pobijedio u ratu. Štoviše, čini mi se da sam riskirao glavu samo zato da bih poslije mogao pjevati po Beogradu starogradske pjesme. U socijalizmu bi me za to sigurno uhapsili! (lijecenikatolik 02.03.2006. 02:04)

Ne znam, neš' je preskočilo, ali ovako komentar ostavlja još bolji dojam. (lijecenikatolik 02.03.2006. 02:05)

Chuo pjesmuljak.... blago ochajanje, zhasu! Al' to me ne sprechava da je stalno preslushavam (Beogradoholik 02.03.2006. 07:49)

...inache potpuno je imbecilna ova fora da se ne mozhe do blog.hr direktno sa mojbloga [co.yu, hr, svejedno]! hint: isprazniti ke$ i kopirati adresu u navigation toolbar i reshen problem.. hihihi! (Beogradoholik 02.03.2006. 07:56)

#lijecenikatolik: stvar je prosta - Bgd-ani su takav etnichki mix da da bi nastao opshti pichvsajz kad bi josh obrachali pazhnju na to ko je odakle. eto... dosta od mene... bash se raspisah ovde.... odoh dalje, a ti gawrune, poprskaj blog..... za svaki sluchaj!;o) (Beogradoholik 02.03.2006. 08:08)

PODRUČJE POJAČANOG NAOBLAČENJA

trava gori
i mi hodamo brzo
sa svakim korakom
mijenjajući opterećenje
između prstiju i pete
kako bismo rasporedili vrelinu

zaostajem
ne mogu pratiti tvoj korak
a ti zastajkuješ čekaš me
kada još usporim
nećeš izdržati
hodat ćeš oko mene
jer ne smiješ stati
a ne želiš krenuti sama

kružit ćeš oko mene sve brže
sve dok ne prestaneš dodirivati tlo
ili ja ne kažem ono što mi je na vrh jezika
otkako si me povukla za ruku

dok ne kažem ono što bi te gurnulo
s obje ruke otrgnulo te natjeralo
da me ostaviš
(ja ću već stići
polako na svoj način
već znaš da ne osjećam bol)
prešućujem to
jer ono što ne želiš
ti nećeš čuti

povlačiš me za ruku
tako da se odljepljujem od vrele zemlje
znam da ti neće biti teško kružiti
oko mene
sve vrijeme dok se krećemo
prema području pojačanog
naoblačenja





# - 09:00 - Naruči! (16) - Račun - # lipa pisma....jutarnja... (seve fan club 27.02.2006. 09:07)
# nesto mi puno letis u zadnje vrijeme... (studena°°° 27.02.2006. 10:27)
# e studena taman htjedoh reci. i po novom i po starom ovi gavran letje. sve se bojim kad napise to skroz novo da je odleprsa previsoko pa da ne mozemo ni kruziti oko njega ko mjeseci oko saturna. tako nesto, da. (medi 27.02.2006. 10:56)
# volim ovo lepo u 09:00 (nemiri 27.02.2006. 11:52)
# video si http://celeste.blog.hr/? (nemiri 27.02.2006. 11:53)
# Samo da kažem kako vam je dobar ovaj krompir ;) (Ariston 27.02.2006. 13:10)
# neobično (lopticaskocica 27.02.2006. 13:14)
# Letim kad god te čitam... (bolesnium 27.02.2006. 14:09)
# svida mi se, cudnolika je. kod mene se bas razvedrilo... (razliven 27.02.2006. 16:45)
# Sve je to anticiklona. I pokoja okluzija. (xiola bleu 27.02.2006. 18:08)
# Poletarac ! (Mufasa 27.02.2006. 19:13)
# a tamo iza čeka vas sunce, u svoj svojoj punini, milina:) (satie 27.02.2006. 20:54)
# naspavao? (nemiri 27.02.2006. 22:31)
# jesi se vratio?? :) (D.S.O. 28.02.2006. 00:46)
# da, da, ima dosta letova i u komentarima... (lijecenikatolik 28.02.2006. 02:08)
# ma, sve tje biti u redu. (Sanatorijum 28.02.2006. 08:15)

MEDVJED I SLAVUJ, TREĆI I POSLJEDNJI DIO


Istoga časa osjetio sam snažan grč u crijevima koja su strahovito glasnim zvukom zavapila za pražnjenjem. Učinilo mi se da ih je čuo cijeli Trg bana Josipa Jelačića. Zamalo sam izgubio kontrolu. Kleknuo sam i uhvatio se za trbuh. Bilo je bolje. Ustao sam i smjesta je postalo mnogo gore.
Hodao sam pogureno, držeći se za trbuh, diskretno koliko je to bilo moguće. Ušao sam u javni zahod. Žena koja je sjedila u školskoj klupi podigla je glavu prema meni. Rekao sam ‘velika’. Dvije kune. Uhvatio sam se za džep, izvadio novčanicu od dvjesta kuna i upitno je pogledao. Umorno je odmahnula glavom i spustila je pokazavši mi tjeme tamnožute kose sa crnim korijenima. Stajao sam pred njom, ali ona više nije podizala pogled. Izašao sam i krenuo prema prvom kafiću. Ušao sam i krenuo prema stražnjem dijelu. Konobar je stao ispred ulaza u WC i rekao: »Samo za goste«. Odgovorio sam: »Naručit ću poslije«. Bez riječi, stajao je ispred mene prekriženih ruku. Ima još kafića, pomislio sam. Okrenuo sam se i požurio. Bilo mi je loše, bio sam siguran da sam bolestan. Osvrnuo sam se – ispred svih ulaza stajali su, mrko me promatrajući, konobari, kao da su znali, kao da su svi u telepatskoj vezi. Nisam imao vremena. Dok odem kupiti nešto, promijeniti tih prokletih dvjesta kuna, bit će kasno. Oblio me hladan znoj. Otrčao sam do prvog ulaza, našao osamljeni kut i spustio hlače. U tom se času preda mnom stvorila djevojčica s lizalicom i vrisnula. Isti čas pojavila se i njezina majka i počela vikati. Oko nas se u trenutku skupila gomila ljudi. Kleknuo sam, nisam više imao izbora.

U centru grada! Zamislite! Zovite policiju!

Klečao sam i nisam se imao namjeru podizati. Vidio sam mnoštvo nogu oko sebe, debelih i mršavih, muških i ženskih, ali sve su ponovno stajale na tlu. Ili ne ponovno. Cijelo je vrijeme sve bilo normalno. Sve mi se učinilo. Imam temperaturu, bolestan sam, zar ne vidite, ostavite me na miru. Pokušao sam im sve objasniti, ali nisam uspio reći ništa suvislo. Nisam htio, pokušao sam to napraviti gdje treba, ali mi nisu dali. Morao sam, nisam imao izbora. Ništa. Nisam izustio ni riječ. Podigao sam hlače i ustao. Pokušao sam se probiti, ali su me zadržali. U tom času izgubio sam kontrolu i osjetio olakšanje. Gnjecavo, ljepljivo, vlažno olakšanje. Uhvatila me obamrlost i pospanost, oči su mi se sklapale, bilo mi je svejedno što se oko mene zbiva. Mogao sam spavati i stojeći, sad je sve u redu. Naslonio sam leđa na zid zgrade i polako otklizao prema pločniku.
Gomila je žamorila razmičući se kako bi propustila policiju. Gledao sam u pod i osluškivao policajčeve korake. Stao je ispred mene. Pogledao sam ga jednim okom. Nije bio u plavom, nego u crvenom, imao je velike bijele čizme i nije bio policajac, nego Djed Mraz. Stajao je iznad mene i šutio. Pomislio sam: »Čudno, ne osjeća se nikakav smrad, možda ne osjećam samog sebe« i ustao.
Uzeo me za ruku i počeo voditi. Ljudi su nam se razmicali. Vukao me, osjećao sam se kao da skijam na vodi, klizeći bez otpora. Bilo je lako.
Skinuo je kapu i bradu i potpuno se promijenio. Bio je mršav, imao je duboke bore oko usta i nosa i najsvjetlije oči koje sam ikad vidio. Osjetio sam kako gubim kontakt s tlom. Polako smo ubrzavali. Ostavili smo gomilu iza sebe. Kretali smo se centrom polako dobivajući na visini. Prošli smo prvi metar. Očešao sam se o Saleta. Dinko je razgledavao izlog trgovine sa sportskom opremom. Stajali su na tlu. Sale se okrenuo za mnom, zatim i Dinko. U normalnoj odjeći Sale uopće nije izgledao tako krupno. Gledali su me začuđeno i pomalo uplašeno. "Idem na sladoled", odgovorio sam im preko ramena i nastavio. Prošao sam pored prosjakinje. Njezin pogled prošao je kroz mene, nije pokazala da sam joj poznat. Počeo sam se oslobađati odjeće. Odbacivao sam je, komad po komad, sve dok nisam ostao potpuno gol. Osjećao sam se bolje. Postoji li sazviježđe medvjeda i slavuja? Išao sam tamo. Nisam osjećao hladnoću, samo svježinu. Ovladao sam inercijom i uzgonom i sada sam ja vodio. Zaostajao je. Još se držao za mene, ali sam mu počeo kliziti iz ruke. Dlan mu je bio vlažan od znoja. Nisam ga otresao, nisam ga ni pokušavao zadržati. Vidio sam grad iz ptičje perspektive: izgledao je kao na razglednici, nestvarno, kao da je naslikan. Boje, svjetla i sjene, sve je bilo previše jasno. Kao na simulatoru letenja. Poželio sam pastele i komad papira. Ljudi su bili nepravilno nabacani, vrtložili su se, mijenjali smjer, krećući se u sinkopama, smeđi, crni i tamnoplavi, zeleni, crveni i žuti. Automobili i tramvaji kretali su i stajali u pravilnom ritmu. Približavali smo se oblacima. Moja ruka iskliznula je iz njegove, potpuno mokre. Pokušavao me dohvatiti, doviknuo mi je nešto što nisam razumio, ali njegovi pokušaji bili su sve rjeđi i dalji. Izgubio sam ga.
Nisam se osvrnuo. Zrak je bio kristalno čist i proziran. Vidljivost je bila apsolutna. Ovladao sam i zračnim strujama. Oblaci su bili posve blizu. Još malo i ispod mene bit će samo bjelina. Nastavio sam. Bilo je lako.

KLIKNI ZA MOŽEBITNOEVENTUALNE NOVOSTI S PUTOVANJA!



VRATIO SE JA, ŽIV ŽIV I ZDRAV ZDRAV. SAMO SMO PRONAŠLI MALOG GAVRANA MRTVA NA BALKONU. A OKICAMA GLEDA KAO DA JE ŽIV ŽIV. SAHRANILI GA U DVIJE VREĆICE.


# - 22:39 - Naruči! (15) - Račun - # pih ovo je lazni post ko zna di ti sad lebdis na koliko nad zemljom. (medi 25.02.2006. 15:05)
# i naravno nema novosti osim nesuvislog komentara iz kojeg se zakljucuje da nisi ni vamo ni tamo. pa di si onda:P?! (medi 25.02.2006. 15:06)
# Akademe Gawrunovicu! Odmah sidji na zemlju!..ne pristoji se pristojnima letuckati po nebu..jos ce ljudi pomisliti da si neki superheroj ..ili tamoneki Milarepa!.. (zuzu'sandal 25.02.2006. 16:36)
# hihi, ne vraćamo ga više ;) (nemiri 25.02.2006. 18:17)
# super blog (luda cura 25.02.2006. 19:17)
# jel ja tebi moram pozivnicu slati? :) (celeste 25.02.2006. 21:44)
# ovo mi je najdraža tvoja koju sam čitao (stroke 26.02.2006. 10:28)
# aaaa super!! (manistra 26.02.2006. 13:04)
# wow. p.s. dragi djede mraze, za bozic zelim dvije kn za "veliku" u javnom ili bar rolu toaletnog, ako ima u djepnoj verziji. hvala ti puno, bit cu dobar, poljubi gđu mraz u moje ime. (poma 26.02.2006. 18:01)
# ovaj treći dio je jako...zanimljiv ;)) (laprdava 26.02.2006. 21:14)
# Baš se osjećam tako da bi ti se čidst komotno mogla pridružiti. Kaj i ti imaš crevnu gripu ;)) (Bugenvilija 27.02.2006. 00:18)
# Meni je sve okej, osim što mi nedostaje jedan detalj: pa zar nije trebao obrisati guzicu? Čime? Prstima? Novčanicom? Ničime? Nevažno? Meni je važno. (lijecenikatolik 27.02.2006. 00:34)
# i tako je jonatan livingston naucio letjeti... (studena°°° 27.02.2006. 08:00)
# Ti i ja bili bismo super par. (Blanka Vlašić 27.02.2006. 08:44)
# lijep lebdeći završetak .. uživaj ...:)))) (freestyler 27.02.2006. 09:22)
24.02.2006., petak



MEDVJED I SLAVUJ, DRUGI DIO


Nisam znao što bih, pa sam odlučio pojesti sladoled. Obožavam sladoled, pogotovo zimi. Od prosinačkog draži mi je jedino siječanjski. Morao sam se strpjeti sa sladoledom dok ne obavim kupnju. Uvijek poklanjam knjige. Dan je bio lijep i vedar, zrak svjež, prohladan – hladnoća je štipala baš toliko koliko je potrebno da čovjeka održi budnim. Sve je bilo nekako posebno. Čak su se i ljudi podigli i lebdjeli, istina, jako blizu tla. Zato ne bi bilo lijepo da me zbog sladoleda od četiri kugle opet izbace iz knjižare. Morao sam se dobro koncentrirati. Zaboravit ću lebdenje. Riješio sam ne gledati prema dolje dok ne kupim te tri knjige. Sve je bilo gotovo za petnaest minuta. Ferić u celofanu, Grassovo Stoljeće, koje ću, kako bih ustanovio je li stvarno ishlapio, prvo sam pročitati i Opća povijest gadosti. Nisam bio nezadovoljan izborom. Pripremio sam novac za sladoled. Nije lako pronaći mjesto na kojem ga ima u ovo doba godine. Nova slastičarnica davala je tri kugle za dvije plaćene. Tempirao sam kupnju tako da mi ostane šest kuna – jedan metalni medvjed i jedan slavuj. Stavio sam ih u džep i igrao se njima, zveckajući. Prsti su mi promrznuli. Ostalo mi je još obaviti proceduru za povećanje užitka – napraviti krug po centru udaljavajući se najprije od slastičarnice, tako da se još više uželim sladoleda. Krenuo sam prema Tkalči, zatim dalje na sjever i promatrao ljude koji su i dalje hodali po zraku. Kod nekih se primjećivao i znatan pomak prema gore, tako da su od zemlje bili udaljeni cijelih dvadeset centimetara. I ja sam hodao lako, ali se ni u jednom trenutku nisam uspio odlijepiti od zemlje, ni za milimetar. Došao sam do Kaptol centra i odlučio se polako vratiti prema Bogovićevoj ulici.
Primijetio sam prosjakinju. Bila je to jedna od onih pored kojih ne mogu proći, a da im nešto ne dam. To su oni prosjaci koji se ne trude, koji ne vuku za rukav, koji ne čine ništa. Da se razumijemo: rijetko dajem novac prosjacima. Onima koji gnjave na raskršćima ne dajem nikad. Ne volim kada me netko na nešto sili. Ponekad jednostavno osjetim potrebu dati nekoliko kuna i to je to. Išla je u mojem smjeru. Zastao sam i pogledao u novčanik, tražeći još malo sitniša. Ništa. S novčanice od dvjesta kuna, koja je bila zlatna rezerva u slučaju da u knjižari pronađem nešto čemu ne bih mogao odoljeti, suosjećajno me gledao Stjepan Radić. Sve mu je bilo jasno, Stipici. Ostaje, dakle, onih šest kuna. Uhvatio sam se za njih i počeo razmišljati. Mrzim mijenjati tako velike novce u slastičarnici. Razmijenjeni se lakše potroše. A nije samo to. Cijelu kupnju tempirao sam tako da sve bude okruglo, pazeći na cijenu knjiga i papira za umotavanje. Sve je bilo tako savršeno, sve dosad. I sad ona. Da je bar nisam sreo. Hoda pored mene i ne pita ništa, a ja nemam snage produžiti korak i ostaviti je za sobom. Mogu odlučiti na en-ten-tini. Dat ću – neću dati. Mogu se odreći i sladoleda, za viši razlog, ne treba biti sebično prase. Starica je i dalje hodala pored mene. Odjeća joj je nekad bila lijepa, nije bila jeftina, vidjelo se, starica je bila uredna, mogla je to biti bilo čija baka, tko bi znao što joj se dogodilo u životu. Pogled na nju otvarao je dlan moje ruke koja se igrala s medvjedom i slavujem. Jebeš sladoled, pomislio sam. Koliko li može skupiti dnevno? Onda mi je sinulo nešto drugo: što ako je sve to prijevara? Možda uopće nije siromašna, ne izgleda toliko umorno i otrcano, možda je sve to trik, možda će od mene napraviti tele. Čuo sam priče o profesionalnim prosjacima koji imaju love kao blata. Počeo sam strugati slavujem po medvjedu. Što ako se samo vadim? Jede mi se sladoled i vidim situaciju onako kako mi odgovara. Morao sam sebi priznati da sam osjećao veliku odbojnost prema ideji o mijenjanju novčanice od dvjesta kuna. Ne dam Stipicu. Ili da ga ipak dam? Da pojedem sladoled i dam joj dvjesta kuna? Iznenadila bi se. Možda bi pomislila da sam lud, ili bogat. Možda bi je zapekla savjest ako ipak nije siromašna i odbila bi? Možda bi baš onda uzela, a odbila ako je stvarno siromašna? Ne, to nije dobra ideja. Pogledao sam je. Išla mi je na živce. Sve je to njezina krivnja: zašto se morala stvoriti pored mene? Mogla je skrenuti na drugu stranu, proći dvije minute ranije ili kasnije i ja bi ostao miran. Osjetio sam duboku želju da zavitlam torbu tešku od knjiga i opalim babu u tu tužnu gubicu. Tko zna koliko bi daleko odletjela, budući da, ne dodirujući zemlju, nije imala uporište. Zatvorio sam oči ne prekidajući hodanje. Pomoglo je. Pronašao sam najpoštenije rješenje. Mojih nekoliko kuna ionako joj ništa ne bi značilo – neću joj ih dati. Možda je varalica, onda je moj izbor svakako dobar, a ako i nije, danas će sigurno još dosta skupiti, Badnjak je, dat će ljudi. Neka ide s mirom. Da bih pokazao da nisam sebično prase, neću dati tih šest kuna za sladoled. Bacit ću ih. Najbolje u Manduševac. Tako je! Bacit ću ih u Manduševac i zaželjeti neku nesebičnu želju. Obećavam! Otvorio sam oči, prekasno da bih izbjegao susret s jednom prilično zgodnom djevojkom. Vrlo kratak pogled otkrio mi je da me smatra za zadnjeg idiota, onda je crvena minica sa crnim vunenim čarapama žurno odlebdjela dalje.
Starice više nije bilo. Možda pogodba više ne vrijedi? Zastao sam i u potrazi za razumijevanjem pogledao nebo. Nisam ugledao nikakav znak razumijevanja ili oproštaja. Bako, bakice, zašto si mi to učinila? Izvadio sam Stipu. I dalje me gledao zabrinuto. Što je, tu je. Popeo sam se na Manduševac i ispružio ruku. Mislio sam na prosjake, beskućnike, bolesne i gladnu djecu. Pomirio sam se s tim da je sladoled otpao. Zatvorio sam oči i pokušao uobličiti neku suvislu i kratku želju koja bi obuhvatila sve koje treba i sve što treba. Nikad se ne bi ispunila, ali za to bar ja ne bih bio kriv. Dok sam još razmišljao, kovanice su mi ispale. Prije nego što su upale u zdenac stigao sam pomisliti jedino na sladoled od lješnjaka, tartufa i jogurta, s čokoladnim preljevom.

NOVOSTI, NOVOSTI!!! ILI IPAK...



# - 15:00 - Naruči! (7) - Račun - # Ne sviđa mi se tvoj odabir sladoleda ;) (Herostrat 24.02.2006. 15:29)
# odluči da čitaš (cel 24.02.2006. 20:32)
# baš zgodno, kad će treći dio? ;)) (laprdava 24.02.2006. 22:21)
# poznata mi dilema. ja se nekako uvijek osjećam ko govno ako odlučim zadržati medeka... živo me zanima sljedeći nastavak. (free 25.02.2006. 00:05)
# hm... jebeno... jebeno ... ali ipak sladoled je ipak sladoled i to sada zimi, imaju ti veliki gradovi ipak neke svoje i prednosti .... uzivaj .....:)))) (freestyler 25.02.2006. 00:18)
# na trenutak si me zbunio. mislio sam da je ovo neki nastavak ONE priche, a ono zapravo ONA pricha u nastavcima. (Sanatorijum 25.02.2006. 09:36)
# mene nisi zbunio / samo neki nemir u dušu si mi unio (stroke 26.02.2006. 10:23)




23.02.2006., četvrtak



DA SE NE DOSAĐUJETE DOK ME NEMA...
Dakle, priča Medvjed i slavuj, podijeljena u tri dijela da vam čitanje ide lakše.
Ako nekoga zanima trenutno stanje, neka pogleda ovdje.



MEDVJED I SLAVUJ


Sve je počelo u teretani kad su se Sale i Dinko odlijepili od zemlje. Bio je Badnjak, fitness je radio kraće i morao sam vježbati na brzinu. Uvijek sve obavljam u posljednjem trenutku. Morao sam kupiti darove, a nisam imao namjeru propustiti trening – prosinac i siječanj puni su neradnih dana pa treba iskoristiti svaki trenutak. Teretana je bila prigodno ukrašena: na pultu je stajala okićena borova grana, a iznad ulaza bila je razapeta srebrna traka sa crvenim ukrasima. Sale i Dinko klečali su ispred kalendara sa slikom polugole nabildane prsate cure s kapom Djeda Mraza i dodavali mlijeko u plastičnu čašu s proteinima. Sale nabacuje masu, Dinko više ide na definiciju. Sagnuo sam se da bih zavezao tenisice koje su mi se stalno odvezivale, površno pogledao svoje fitness-prijatelje i otkrio da su im se potkoljenice odlijepile od zemlje – ne puno, možda četiri-pet centimetara, ali nije bilo sumnje da nisu dodirivali pod. Ponovno sam se sagnuo da tobože popravim nogavice i pogledao pažljivije – doista nisu dodirivali zemlju. Izašao sam, mrmljajući pozdrav. Prečuli su ga i nastavili sinkrono miješati ružičaste (jagoda?) napitke u plastičnim čašama od pola litre, lebdeći. Sve sam pripisao zbunjenosti osjetila – akutni manjak kisika, blagdanska atmosfera? – i krenuo u grad.
Bilo je vedro i Zagreb je izgledao kao na razglednici. Nedostajao je jedino snijeg. Umalo sam zaboravio događaj iz teretane. Onda sam se ipak sjetio kako ne bi bilo loše provjeriti cijelu stvar. Prvo nisam, odahnuvši, ništa primijetio, ali sam, kad mi se pogled priviknuo, jasno opazio da su ljudi koji su mi išli u susret, ljudi koji su se udaljavali od mene, kao i oni koji su išli usporedno sa mnom, brže i sporije, da su svi oni hodali po zraku. Koračali su, naizgled, na uobičajen način, ali njihove cipele, čizme, tenisice, zelene vreće za smeće zavezane prljavom tkaninom oko nogu prosjaka koji bi me pitao milostinju da na vrijeme nisam okrenuo glavu, sve su se zaustavljale prije nego što bi dodirnule zemlju. Posumnjao sam u svoje mentalno zdravlje, što je, inače kažu, prilično pouzdan znak da te još nije napustilo. Pažljivo sam osmotrio svoje noge. Hodao sam nešto lakše nego inače zbog čistog, kisikom bogatog zraka, pretpostavljam, ali moje noge čvrsto su gazile po tlu. Zastao sam pored Djeda Mraza. Djed Mraz je dijelio bonove za mobilne telefone. Smije se, rekao je, đonova udaljenih od tla desetak centimetara, iskoristiti samo jedan od deset kuna po osobi. Spremio sam bon u džep zaustivši da upitam Djeda što je to s tim lebdenjem – reklamni trik, novo čudo tehnike, čudo u biblijskom, općem smislu? Da i ja malo probam. Zanimalo me kako je to. Nisam ga upitao, čovjek šuteći ne može pogriješiti.




# - 15:00 - Naruči! (9) - Račun - # ja znam kraj, al neću nikom reć (spada 23.02.2006. 15:44)
# hehehe, ovo je ludo! (castanea 23.02.2006. 16:04)
# nadrealizam u dokoljenkama (alethea 23.02.2006. 20:11)
# evo i ja šutim ;) (nemiri 23.02.2006. 23:16)
# ja sam jošte fascinirana cinjenicom da je zabrinutost za m.z. dokaz njegovog postojanja pa barem u tragovima... ako je djeda mraz lebdia šta mu je bilo pod papučama, nekakav raketni pogon? znaš ono, super turbo papuče na raketni pogon za sve prilike? (Viz Skalicheva 24.02.2006. 00:18)
# namjrno ću ostati u razmišljanu o toj možda ipak pomalo i neobičnoj pojavi ... uživaj ...:))) (freestyler 24.02.2006. 00:35)
# sretan put i mirno more. i vrati se brzo. (D.S.O. 24.02.2006. 02:24)
# ja bi dalje, ja bi dalje! 8) (razliven 24.02.2006. 10:21)
# mozda ne moze pogrijesiti ali puno toga propustiti. aj' vracaj se, tamo ces se samo izmorit (studena°°° 24.02.2006. 11:47)

SATURNOV PRSTEN

morao sam poletjeti kako bih
se uvjerio da saturnov prsten
uživo izgleda
jednako nestvarno
kao i na slikama izviđačkih sondi

poput zgrada u sumrak
čiji se prozori osvjetljavaju
dok se pale moćni motori
a beton pretvara u čvrstu i laganu
leguru koja može podnijeti sve
prije nego što se svemirski brodovi
odvoje od zemlje
i polete

približavam se osvijetljenom tornju
osjećajući da tlo već podrhtava
žurim u pitanju su sekunde
dodirujem ga
on se pretvara u običan toranj
ali to je varka
njegov vrh stremi gore
vrh ne pripada dnu
svakoga časa odvojit će se
i poletjeti

kada se vrate
ljudi iz zgrada ne govore ništa
posada broda mora čuvati tajnu
sutra će me opet gledati
odozgo a ja ću ugasiti svjetlo
gledati točku na nebu
i čuvati tajnu

zgrade su nešto drugo


OD ČEGA BOLUJEM?


PS Ozdravio, skoro. Pjesma, pjesma! Svi u zaklon!!!

...pa je lakše posegnuti u arhiv. Dakle:


NAPOLA

stojimo jedno nasuprot drugog
prsti su ti dugi
dugi i hladni
toplinu
znam
čuvaš u
slabo pokrivenim
njedrima

listovi su ti čvrsti
unutarnji dio stegna
mekši je
i on je topao

stojimo nasuprot
i na pamet mi ne pada
ništa
ne znam što ću reći
ni što ću učiniti

znam samo da neću napraviti
nekakav polupokret
dlanom

okrenuti se napola

dotaknuti te
kao da to nisam učinio

neću se ispričati
za nešto što nisam
skrivio ni
promrmljati napola nekakav
polupozdrav


PS Ide li se na Ramba večeras?

PS/2: Rečenica, ne preduga!

PS/V3: Ne odoh ni ja na Ramba. Bolestan. Je li tko išao, da mi dojmove prekonese?

DODATAK: Obećavam da više neću pisati ovako duge rečenice, ali ne jamičim da ću obećanje i održati!


Prvo vas želim uputiti na nešto kraći opis ovoga dana, dana koji sam preživio, a potom krećem na opis kaosa koji me snašao i koji je počeo čim sam se probudio, a budio sam se iz pet puta, tlak je pao, zatoplilo, a ja, kao što bi rekao naš narod i jedan sportski komentator, meteoropat par ekselans, slabo sam spavao i jedva sam se dokoturao do posla, a na poslu me čekao sudar hrpe stvari koje su mi odvlačile pažnju jedna od druge, i sad mi se čini da sam se na kraju dobro i snašao, sutra idemo dalje, nastavljamo, vrijeme će se popraviti, ili ću ja na njega naviknuti, ne na vrijeme koje ne postoji, nego na vrijeme u smislu vremenske prognoze na kojoj kažu zahladnjenje, a ne zahlađenje, jer kažu da zahladiti znači postojanjem svojim i rastom napraviti hlad, kao na primjer drvo što zahladi šumski puteljak, da pročitam što sam napisao, da, pročitah, i idem dalje, a dalje me čekao prometni kolaps kad sam nakon posla krenuo u Jankomir servisirati svoj lijepi crveni auto francuske proizvodnje, Jankomir raskopan, moraš ići okolo naokolo, auto na autu, i ja potroših sat i pol da stignem do servisa, gdje me ipak primiše, iako im radno vrijeme pri kraju bijaše, onda pričekao auto i usput prošetao do obližnje pumpe cigareta kupiti kojih mi je bilo ponestalo, nakon toga bilo je lakše, iako sam morao gacati po blatu na kojem se nekada nalazio nogostup Škorpikove ulice, ali cige su olakšale stvar, bez njih bi me možda i zadržali u Jankomiru, auto gotov, 1400 kunića na sunce, pridodao još nešto para da ljudi popiju piće u moje ime kad su već radili duže, nakon toga u grad, platiti Tascamovu analogno digitalnu spravu za proizvodnju milozvučja na sobnom kompijutaru, pa platiti stambenu štednju, pa parkiranje, pa još parkiranje, pa još još parkiranje, a drug Zajec već počeo s čitanjem, mislim se dok se mjesta otvaraju onima ispred mene, četrdeset minuta kruženja centrom, i kad u KIC stigoh, nema nikoga, stolice izvrnute, zovem zbunjen da vidim što se zbiva, kad ispadne da čitanja praktički nije ni bilo, nitko živ nije došao pa se sve pretvorilo u razgovor koji se nastavio u Pifu, nakon čega dođoh kući u kojoj ne bijah od jutra prerana da vam kažem - sram vas bilo, nitko od blogera ne dođe, a dobra je to knjiga, dobar pisac i čovjek dobar, dobro ajde, i ja zakasnih ali namjera je bila bitna, namjera plemenita, i ljut sam sad na vas, ali proći će me, dobar sam ja čovjek, manje-više, a odobrovoljilo me i to što sam danas dobio novu knjigu Ivice Prtenjače koja se zove "Uzimaj sve što te smiruje", pa ću sad zapaliti cigiratu i prelistati tu knjigu, jer za ozbiljno čitanje nisam spreman.

svaki put kad izađem
s nekog novog mjesta
nepoznata ruka uhvati me
za tjeme i
zavrti

zatvaram oči
kad vrtoglavica prođe
te meke ali snažne
ruke nema

potraga je uzaludna za nju nema
vremena jer znam da sam se
izgubio da ću morati proći kroz
svaku ulicu i škiljiti na svaku
ploču s natpisom
pokušavajući se sjetiti
svoje adrese

ako odmah krenem
do jutra bih ti možda
mogao stići



NOVOSTI, NOVOSTI!




SUPERDODATAK: DANAS, ČETVRTAK 15.2. U 19 SATI, U KIC-U (FILMSKA DVORANA) TOMISLAV ZAJEC PREDSTAVLJA SVOJ NOVI ORMAN SA SLIKOVITIM NAZIVOM "LJUDOŽDERI". DOĐITE, DOĐITE!

Prošla je Močvara, ali je još tamo, eto vam paradoksa odmah na početku, kako nešto može proći i istovremeno ostati na istom mjestu, čudo je to prostorvrijeme, čudo, čak ga ni metamatematičari poput Sanatorijuma i mene ne mogu do kraja spoznati, ali vi svejedno kliknite na link za njegov blog, zato sam ga i linkao, mudrosti u svakodnevnom životu nikada dovoljno, mudrost nam je potrebna ne bismo li se približili znanju o vlastitoj sudbini, a ako vas sudbina zanima, klinknite na sljedeći link, na njemu je najpuzdaniji mogući prikaz sudbine vaše i naše, i tako, kao što vidite, ova rečenica raste i raste, kao da s njenim zdravljem nije sve u redu, ali sve je u redu, sve je u najboljem redu, zdrava je, iako se malo udebljala što nije dobro za krvni tlak, pa vi, ako dobro podnositi rečenice duge i nabujale, kliknite i ovdje, gdje ćete moći iskušati vašu sposobnost podnošenja rečeničnosti u cjelini, a ja ću ovaj tjedan još malko prekopati po arhivu i dati vam priliku da procijeniti moje spisateljsko umijeće, naravno, ako to dozvole radovi na blogu i atmosferske prilike, ljubi vas vaš Gawrun.

Dakle, u četvrtak čitanje bijaše, a ja, kao čovjek rođen grešan, ovim se putem ispričavam publici i Simić Bodrožić Romanu zbog toga što za nastupa govorio sam previše i upadao u riječ, ispričavam se dvjema djevojkama koje su došle tražiti prvo Sweet Child Of Mine, pa Cranberries, a ja nemah ni jedno ni drugo, ispričavam se što sam svojim glazbopuštanjem rastjerao publiku iz Močvare, kombinacija Zappa/Beefheart bila je previše, ali to je umjetnost vrhunska i vrhunaravna, nakon toga na redu se trebali biti The Residents, ali to preskočih, previše bi bilo, ispričavam se Manistri što Cohena ne ponesoh, ispričavam se Vidrić Eugenu što mu mu rekoh da ću napisati pjesmu Jebo sam ti Mirnu, kao i Mirni, ali to ću stvarno napisati ovih dana, ispričavam se djelatnicima Močare zato što sam promašivao pepeljaru i pepelio po podu pozornice, istima se ispričavam i zbog toga što sam u Moči ostao posljednji, ispričavam se Leviju zato što sam u Spunku govorio pretiho pa me nije dobro čuo, ispričavam se Lebu zato što sam mu rekao da je iz Usore, a on je iz Sarajeva/Bjelovara, bila je to šala, priglupa, slažem se, ispričavam se Sadisticu zbog izbjegavanja fotografiranja, iako je moja monumentalna pojava ipak zabilježena na dvije slike u galeriji, u drugom planu, srećom, ispričavam se svima močvarno nazočnima kojima nisam pružio priliku piće da mi plate, ispričavam se paucima zato što ih iskorištavam u svrhu promocije svoga lika i djela, i na kraju, ispričavam se sebi zato što sam ga tjerao da umoran i nervozan nakon posla čita nekakve pjesme i još nekakvije rečenice i pravi budalu od mene, ali i meni i njemu ipak se čini da se sve skupa isplatilo.

DODATAK: DRUGA MOČVARNA REČENICA, IZVJEŠTAJ ZA STRANO TRŽIŠTE!

DODATAK b: Pročitajte kako je Marko Kraljević pobijedio Superčukunđeda i o ulozi kriptonita u borbi protiv Turaka, a onda provjerite jesu li vam zvijezde sklone! Hajde, što čekate!

Dakle, sutra od 20h pa nadalje možda ćemo se gledati u Močvari, a možda i nećemo, to je do vas, ja sam odavno obećao da ću biti tamo, te vas, iako to nikoga ne zanima, obavještavam da nakon kraćeg razmišljanja odlučih pretežito čitati rečenice koje sam napisao na blogu, rečenice kao što je ova ovdje, a eventualno ćemo baciti i nešto iz arhive prave, papirnate, sve će, kao i uvijek, ovisiti o raspoloženju, da bih nakon književnog događaja ja, gawrun vaš, bio zadužen za glazbopuštanje u kojem će mi pomoći brat, da, to je taj koji je u Bruxellesu bio i pisma pisao iz tuđine, brat jedini, nadalje, što se vremenske prognoze tiče, trebalo bi biti toplije nego danas, ali moguća je kiša, pa kišobrane ponesite, dakle, vidimo se u Moči ako dođete, ako ne dođete, tko vam je kriv.


DODATAK: NAJNEDUHOVITIJA REČENICA SVIH VREMENA!

TKO SI TI

mrači se
postaješ sivom
u sljedećem trenutku
tvoji će obrisi nestati
i ja nisam siguran
jesi li ti ona koju sam
zapamtio

ne znam čiji mi dlanovi
griju koljena
ni čiji mi obraz
ledi dah

mrači se i
netko stoji ispred mene

tko si ti?




POZIV ZA GLAZBENE ŽELJE ZA ČETVRTAK U MOČVARI JOŠ VRIJEDI! DOĐITE I ŽELJE ĆE VAM SE MOŽDA I ISPUNITI!

REČENICA JE PJESMA, KLIKNIJ ZA POETSKO RAZMATRANJE PAR EKSELANS!

Dragi brate,
čitam tvoje pismo, pa ga opet čitam...
Onda ga iskopirah i ubacih u post, ali namuči me to što su se slovni znakovi naši hrvatski pretvorili u neke čudne zvrčke te potroših nešto vremena da to ispravim ne bi li čitatelji nesmetano mogli uživati u duhu tvojem i mudrosti tvojoj koju sa mnom dijeliš.
Pametni smo, pametni, ali nismo veliki zato što smo pametni nego zato što si ti cenat-dva viši od Ivana Balića, genija rukometne igre, a ja sam od Ivana tri centa manji, ali sam viši od Marka Popovića, playmakera finog našeg košarkaškog. Ali košarka me još boli pa neću o njoj.
Kad bi se jedan od nas popeo drugom na ramena, dosegli bismo impozantnu visinu od gotovo tri metra, što nije malo, nikako, a toliko iznosi širina rukometnoga gola koji naizgled nehajno, ali pouzdano brani Vlado Šola, koji je viši od tebe, ali ti si puno ljepši, iako se mora priznati da je Šola vrlo šarmantan i simpatičan lik. Lijep si skoro ko Balić, više si onako bouvijevski tip, vitak i profinjen, dok je on onako umiljati mediteransko zavodnički tip.
Ne znam što bi bilo kad biste se potukli. On je kao rukometaš navikao davati i primati batine, ali ti se ipak na pragu kung fu majstorstva... no što biste se tukli, čemu bulažnjenje. Ti si mi brat i znaš koliko te volim, a i Ivano mi je jako drag jer je toliki genija za rukomet da to nije istina.
Odavno mi jedan sportaš nije bio tako mio, još od maestralnih majstorija Mikija Rapaića u kvalifikacijama za prošlo nogometno EP. E, Miki je bio car. Cico, selektore, povedi ga bar u šoping, zaslužio je minulim kulstvom i dobrotom koju je širio, širi i širit će je i nadalje.
Kad uskoro stigneš iz srca dekadencije, iz Sauronova dvora globalizacije, pogledat ćemo utakmicu u kojoj će dekadentni Francuzi, narod koji je dao velikane poput Artauda, Geneta, Camusa, Viana, Queneaua, Pereca, Cendrarsa, Zidanea, Henryja i Becketta, koji je mnogo toga na francuskom napiso, dakle narod koji je nakon spomenutih velikana potonuo u kal prosječnosti, kako u nogomotu, tako i književnosti (Houellebecq i onaj što mu se knjiga zove po cijeni), pokušati premlatiti našega lijepoga i genijalnog Ivana, koji je uz to i ljudina jer se rano oženio i tako nama prepustio srca Hrvatica, te ostalih balkanskih i nebalkanskih, nižerasnih ljepotica podložnih kako intelektualnom šarmu, tako i izvanrednoj tjelesnoj snazi i izdržljivosti koju naslijedismo u genima svojim kamenim.

Budući da si već na putu i nećeš ovo pročitati u tuđini, nego u domu roditeljskom u koji ću i ja svratiti na gledanje rukometa i ispuštanje iskonskim usklika koje sportogledanje prate, da ćeš to pročitati dok ja budem čekao da mi kažeš kako ti se čini ovaj post, želim nam sreću u gledanju, a Mirzi Džombi želim da ga ne boli noga i da mu se koordinacija između dijelova mozga zaduženih za balistiku, ruke i oka vrati u uobičajeno genijalno stanje.

Ljubi te brat
Gawrun


DODATAK:

1. IZVJEŠTAJ S UTAKMICE PRAĆEN ONTOLOŠKOM DVOJBOM!

2. SUPRAZANIMLJIVO: KAKO OD REČENICE NASTAJE PJESMA

3. U ČETVRTAK SAM ZADUŽEN ZA DIĐEJING U MOČI, SLOBODNO IZRAZITE GLAZBENE ŽELJE, A JA ĆU SE POTRUDITI ISPUNITI IH. UVJET JE DA SE HOĆITELJI ŽELJA I OSOBNO, A MOŽE I DVOSOBNO, POJAVE U MOČI U ČETVRTAK I PRONAĐU MENE ILI ME .

Izvješće o stanju ljudskih prava


Stanja ljudskih prava biti će slikovito prikazana kroz ilustraciju vizura osnovnih područja bitnih za život:


Transport

Uzevši u obzir da je Brussels mnogo veći od dinosaurusa, ali mnogo manji od Merkura i
Venere zajedno, promet u gradu vrlo je efikasno riješen. Naime, taksije možete naći gotovo na
svakom koraku, ukoliko imate korak od 300-500 metara. Alternativno se možete voziti u malim vlakićima koji su rudimenti nekoć uspješne, a danas propale rudarske industrije kojima su se drevni Belgijanci koristili za prijevoz ugljena, nafte, obogaćenog urana i kajmaka do svojih domova, tvornica čokolade, bordela i edukacijskih centara za managere. No, nažalost još ima ostataka rudače u malim hodnicima kojima se spušta do mjesta na kojima zastaju vlakići što uzrokuje da mnogi ljudi u Bruxellesu, koji nemaju za taksi pa se češće voze istima, imaju neprirodno tamnu put.


Kulturno prožimanje

Zajednica je multikulturalna, pa tako možete susresti Afrikance, Indijce, Čerkeze,
Tunguzice i Atlantiđane te ostale kulture poput LGG i AB kulture. Svi žive lijepo, skladno i u
ljubavi, ali bez pederluka, molim! Expatriotizam je vrlo spominjana riječ u ovoj prijateljskoj državi urazvoju. To znači da jednom kada zakoračite ovdje postajete bivši domoljub. To mnoge Belgijance tjera u očaj koji se očituje u pakiranju piva u boce do 0,33 litre, pravljenju sireva vrlo neobičnamirisa i, u zadnje vrijeme, nemogućnosti kvalificiranja za važnija nogometna natjecanja. Ipak, da bihmogao dati objektivniju ocjenu, moram zauzeti jasan stav te se kulturno, i na sve ostale moguće načine prožeti s kakvom prosječnom Belgijkom (175 cm, 55 kg). Čim takvu pronađem dovest ću je u poziciju u kojoj oboje zauzimamo jasan stav čime će prožimanje biti omogućeno.


Restrikcije

Nažalost, pušenje je ovdje gotovo svugdje zabranjeno. Osim u mojoj hotelskoj sobi, što me
kao čovjeka koji o društvu nadasve brine, ponukalo da na recepciji i edukacijskom centru, koji mi je nepravedno i nezasluženo nametnut, stavim natpis «Pušenje kod mene». Nažalost,
na oglas se do sada nije javio nitko, no možda sam ipak trebao staviti prijevod na koji od dijalekata kojim vokalno saobraćaju (za Juru: prometuju) lokalna plemena, dakle: engleskom,
francuskom, nizozemskom… Ipak, moja inicijativa nije prošla nezapaženo na usmenoj razini, jer mi se kad sam prvi put krenuo na terasu zapalit pridružila Amsterdamuša Esther uz izjavu da inače ne puši, ali čim je negdje vani, odmah propuši. U sebi sam si mislio da kući ne puši, ali zato joj nije problem zagađivati jadnu Belgiju, ali da ne otkrijem svoje prave namjere, rekao sam samo da je to normalno da žene odma oće da puše čim me vide. Molim vas, čovjek ipak treba biti diplomata i ne otkrivati što mu je doista na pameti. Primijetit ćete da kod nabrajanja lokalnih narječja ne spominjem belgijski što je posljedica ugnjetavanja Belgijanaca u vidu zatiranja jezika od susjednih ekspanzionističkih naroda kroz vrijeme, što je uzrokovalo vjekovnu težnju belgijskog naroda za slobodom. Ista je ostvarena tek prije nekoliko stotina godina, te se u tom svjetlu moraju razumjeti određene manjkavosti mlade belgijske države. Ugnjetavanje od strane susjeda jasno se očituje u tome što je Bruxelles još uvijek
prepun ostalih mrskih Europljana koji čine većinu i u ogromnoj zgradi parlamenta u kojoj
ti isti Nijemci, Englezi i Vlasi vode glavnu riječ. Tu moram uputiti veliku packu i našoj domovini koja će navodno imati svog zastupnika u tom parlamentu najkasnije do 2010 godine. Eto, nije nam dosta vlastita država, već smo odmah nakon što smo malo stali na noge bacili oko na ljupku i napaćenu Belgiju.

Obrazovanje

Naravno, belgijska nesamostalnost je jasno vidljiva i na ovom području, što mogu posvjedočiti iz vlastitog primjera. Predavač na tečaju je Englez koji je zamaskiran iza svojeg simpatičnog izgleda, samo jedna od poluga programiranog ljudožderskog aparata zatiranja belgijskog nacionalnog bića.
Niti jednom nije spomenuo Belgiju, dočim se vrlo prijateljski odnosi prema meni i ostalim
nadmoćnim narodima i narodnostima. Nekoliko uplašenih, ali uslužnih predstavnika autohtonih belgijskih plemena niti ne primjećuje, onako mršave i neugledne. Pokušao sam ga upozoriti da su ioni, skoro, ljudi na što se on samo bešćutno nasmijao. Uspješnost kojom nas pod krinkom «Vođenja projekata» pokušava obučiti kako da što učinkovitije iscrpljujemo plodove rada potlačenih, pa tako i Belgijanaca, nadasve je dojmljiva. Ali nije on jedini koji crnu vunu prede. Vidjevši da se ističem čovjekoljubljem, a još više ženoljubljem, moćnici su poslali još goru avet da me preobrati na Tamnu Stranu i to tijekom već opisanog procesa pljuge-na-terasi-poslije-ručka. Bijaše to, kakav Đavo uvijek jest, srdačni i nasmijani Bugarin Vasil. Vasil, pas mu meso rastezo, predaje na tečaju koji su marketingu vični SDP?-ovci (SDP - Sjećaš li se Dolly Parton?), koji doista vladaju Belgijom, poslali da me spletkama i prevarama dobiju na svoju stranu. Vasil predaje «Management for Euro-commission members» što je samo drugo ime za nužna znanja kojim nadmoćni narodi
Belgijance drže pod kontrolom u akvariju. No iako mi je to laskalo, nisam mu dao zdravo za gotovo,prozrevši njihovu, za mene ipak plitku igru. Kao, Bugarin došao u Belgiju podučavati sjeverne narode znanjima potrebnim u EU, u kojoj se Bugarska još ne nalazi. Jamačno. Eto i Bugari su bacili oko na Belgiju te stoga inzistiram da se Bugarskoj uvedu sankcije u vidu drastičnog smanjenja robne razmjene (Čora, molim te da otkažeš sve isporuke Remus auspuha prema Bugarskoj, iako znam koliko ti profita donose).


Zaključak

Iz svega navedenog dade se zaključiti da iz brojnih razloga koje sam naveo, Belgija još
nije spremna za potpisivanja Sporazuma o Destabilizaciji i Nadraživanju u Balkansku Uniju zbog vrlo loših stanja ljudskih prava, kojima je razlog nepostojanje autohtonog duha belgijskog naroda, uzrokovanog kontrolom od strane svjetskih centara, ortocentara, težišta i sjecišta moći, kojima je cilj zatiranje primitivnog, ali poštenog, no pomalo ispraznog belgijskog duha, što ima za posljedicu nemoć da se trenutno integriraju, povežu, utope i rastale u balkanske društvene tekovine pod kojima podrazumijevamo, mislimo, osjećamo i udišemo: rad, red, mir, poredak, alkohol, spolne slobode u granicama zakona, brak, crkvu, rat (kad je potrebno), nogomet, masnu hranu, političke kontakt emisije, kult ljepote tijela, tretiranje žena kao nižih bića, vjerovanje u vanzemaljske oblike života koji su dobri u timskim sportovima, ali taman nešto slabiji od nas i obrazovanje.
Drugi, manje bitan razlog je što Belgija nije na Balkanu.

Pozorno ću vas obavještavati o promjenama u stanju ljudskih prava u Bruxellesu i ostalim
mjestima kuda me ovaj odbor pošalje.

Srdačno Vaš

Brale Briselski



REČENICA RASTRESENA!

Dragi brate,
znam da ti nije lako.
Izađeš na ulicu, sve čisto i pristojno, ulice pune ljudi kao što smo mi, osim što oni ne znaju govoriti kako treba i mi smo puno ljepši.
Ali ne daj da te zavaraju, ne daj da te prevare. To i žele, hoće uspavati tvoj um i tvoje instinkte, pa da poslije s dušom tvojom mogu raditi što hoće.
Nisu oni ljudi kao mi.
Iskvaren je taj Zapad, ne treba mu vjerovati, a dobro znaš da sam te od malih nogu učio da nikome ne treba vjerovati. Osim meni.
Jel' jasno?
Je, jasno je.
Sad kad smo to riješili, možemo dalje.
Sve ovo što sam napisao ne znači da ih se moraš čuvati. Ne, upravo suprotno, jači si, ljepši, pametniji i kuratiji od tih robota koji služe đavlu dekadencije. Prozri ih, nadmudri, oplodi njihove žene kako bi rađale male Gawrunovitje širom kako kugle zemaljske, tako i galaksije u cjelini.
Jer, zapamti, među njima ima mnogo vanzemaljaca, samim time i vanzemljakinja. Neki su nas došli proučavati kao što znanstvenici proučavaju amebe, a ti i ja (koliko li samo puta razgovarasmo o tome) upotrijebljene maramice i trag na visokokvalitetnom mekom i mirisnom toaletnom papiru koji uvijek koristimo.
A neki vanzemljaci žele nam zlo, njih ćeš snagom svoje ljubavi i izdržljivošću svoje metainteligencije najbolje onesposobiti i okrenuti da budu za našu stvar .

Pamet u glavu i ne daj se dušmanima,
Tvoj Veliki Brat


REČENICA!!!

DODA(T)CI:

1. NAJOŠTRIJE VAS UPOZORAVAM DA NEĆU PRIJAVLJIVATI NIKAKVE KOMENTARE KAO SPAM. MORATE SE OSJEĆATI KAO KOD SVOJE KUĆE!

2. NE ZABORAVITE NEDJELJNU POSLANICU, PONOVNO JE DOSTUPNA!

3. USKORO SLIJEDI ODGOVOR BRATU U TUĐINU, A NAKON TOGA DRUGI I POSLJEDNJI NASTAVAK SUMRAČNOG DIPTIHA!


Pa kaže:

Dragi moji,

Došao ja u ovu stranu zemlju tuđine kako bi završio teške škole i zadovoljio troglavu povampirenu homoseksualnu neman T-HT. Čim sam izašao iz aviona, shvatio sam da nisam u Brusselu, ako sam u Munchenu. Rekli oni meni da se ja ništa ne brinem, da će oni mene odvest u Bruxelles, samo da prestanem prdit više, jer je pola aviona s kojim sam putovao zaradilo dioptriju na oči od suštine mojeg unutarnjeg bića. Čak su mi i prtljagu automacki prebacili iz prvog u drugi avion.
Nema šta, Švabo je Švabo. Nisu džaba baš oni otkrili Ameriku.
Inače, na muechenskom aerodromu (jebi se Jura: «zračnoj luci») ima lijepa zgoda pa gentleman ko
ja i vi (ili barem neki od vas) može fino džabaleze popit kavu (još si je prije sam napraviš kako
oćeš) i zapalit pljugu na osobnoj pepeljari u obliku kugle. Eto, ja neću više falit Švabe, da ne bi
mislili da sam neki germanofil pa da me prijavite da razmjenjujem njihove slike preko Interneta.
Eto, stigo ja u taj Brusels, i to je jedan aerodorom velik ko Cista velika. Ideš kilometrima, jebeš mi
sve i sva, i tek onda dođeš do izlaza. Usput pokupiš prtljagu koje se, da doista nije usput, ne bi ni
sjetio. Bar ja nisam, a znate kako sam pametan, učen, visok, dubok i suosjećan. Eto, izašao ja
kroz vrata izlazna i odma spazio taxi za mene. Riječ je bila o mercedesu njemačkom, ne znam koje, ali ću reći S klase. Nek je i SSS, ali je mercedes. Reko ja njemu vozi me Hotel Bristol Stephanie. Onda mu to rekoh još jednom, malo polakše, jer je to jedan nevježa u engleskom bio.
I odveze on mene, a ja sjedim na zadnjem sicu i promatram grad koji je onako simpatičan, sve neke
kućice gusto jedna do druge. Slatke, sve različite i pomalo starinske, kao iz slike na kutiji za kakve
čokoladne bombone. Rekao bih da, bit će, podsjeća na Amsterdam, kako bi mi ga je brale opisao.
Esther, moja šul kolegica iz Amsterdama reče da liči na sjevernu Francusku. S tim bih se mogao složiti, iako nikad nisam bio tamo. Jebga, Esther rekla.
E, onda ja izdvojio 45€ (ko ga jebe, neman plaća) i unišao u hotel. Tamo recepcioner, srednjeg
rasta, debeljuškast, okrugla lica. Ja njemu: «Ajm Brat Gawrunovitj Ajbiliv Ajhev a
rezezervejsn indis hotel». On meni: «Mr Gawrunovitj, which country are you from?»
Ja njemu: «Kroooejšiaaa!!!», dobro da nisam počeo skandirat.

On meni: «Pa kako je u Hrvatskoj?»

Da, kao što ste i pretpostavili, to je bio Saša iz Banja Luke koji se odma za me pobrinuo ko da smo
bar 10 puta bili u Papillonu zajedno. I to do fajronta. Kad sam ušao u svoju sobu za pušače, smrzo sam se ko od majke rođen. Ima jedno 50 kvadrata. WC i kupaona posebno. Sve onako rokoko, malo secesija, malo barok. Fino, ja šta ću gladan, odo dolje i pitam Sašu ima li ćevapa banjalučkih. Kaže on meni da ima neki restaurant dobar, za mlade, nije skup, dobra hrana, internacionalan, živa atmosfera, dobar izbor pive. Zove se «Ultimatum», reče (kasnije ssam shvatio da se ipak zove «Le'Ultimate») i objasni mi na karti kako da dođem, a trebalo jedno 15 minuta da se na istoj snađe, ipak je Bosanac (Jura smiri se, drugi put te molim).
Ja se našalim da eto, čim Balkanac ima veze s Belgijom odma ultimatum. Nasmija se on, valjda je i shvatio, a ne iz kurtoazije.

Tamo sam čekao stol, ali kad sam ga dočekao bilo je stvarno na posebnoj razini. Moj steak na putru savršeno se prožimao sa svježim listovima korijandera. Bezobrazno drska kombinacija rajčice s umakom od gorgonzole jednostavno se utapala s voćnim notama pive, dok sam se utapao u aftertaste-u u kojem se isticalo drvo s savršeno pogođenim detaljima kože i cimeta. Da, kuhanje je u tom restoranu ozbiljno i hrabro. Vinska lista je pomalo manjkava, ali je izbor šampanjaca upravo senzacionalan s nekoliko klasika južne Provanse.

Po povraku u hotel, zaspao sam ko Pletikosa protiv Meksika i probudio se oko 7 na predavanja.

Za početak dana sam se otuširao i otišao na doručak gdje sam se 15 minuta sporazumijevao s konobaricom koja je govorila engleski malo bolje od Budimira i tek nešto slabije od Ive Lončara. Nakon što sam pojeo par komada tosta, sira i jogurta koji ni Mirko Filipović ne bi mogao promućkati, zaputih se u MCE (Management Center Europe). Tamo se upisah, doznah da nema pušenje u zgradata nigdje. Usput upoznah nekog Nizozemca koji mi je uz par sarkastičnih primjedbi dao do znanja da trebam prestat pušiti i da su mu u kurcu ljudi s bilo kakvom ovisnosti, a ja njemu da malo bolje čuvaju Šukera i Prosinečkog drugi put. Onda dođoh u predavaonu H (to je sigurno od Hrvatska pošto znaju da sam ja tamo glavni).
Tamo nas 11 (nema rezervi, moramo bit u kondi za 90 minuta) iz Njemačke, Belgije i ostalih prijateljskih zemalja.
Simpatični engleski predavač obavijestio nas je da Projekt može biti bilo što, u
općem smislu. Evo, recimo, organizacija Olimpijskih igara je jedan projekt. Tako Englezi imaju projekt
za London 2012.
Eto, i organizacija tog seminara, pa avionskog leta prema novom odredištu jesu projekti.
Ja ga upitah je li iz te, engleske, perspektive i Bleiburg bio jedan projekt, ali mi nije odgovorio.
Tako mi cijeli dan tamo češljali zube na razdjeljak, podijelili se u grupe i on nam dao zadatke. Bile tamo i druge rase: Bota iz Kazahstana i Mo Yang iz Nizozemske (!). Malo sam se usro
ad sam ih spazio, al sam se odma sjetio da znam kung-fu i da neće mene one jebat. Barem ne bez
borbe. I zaštite.
U mojoj grupici se zatekla i Esther iz Amsterdama, sve u minjaku. I sve ona
popravlja minjak dok sjedi, a ja gledam. Onda ja presto gledat, a ona i dalje popravlja. Šta si umišlja,
jebo sam ja i Engleskinje, a Engleska bila prvak Europe '66, Nizozemska stigla najdalje do finala.
I tako mi završili u pola 6, skoro. Putem do hotela ja reko ljudima, ajde navečer da puknemo bozu neku, da malo kleknemo u srču, ko što je i red. Ali neće niko, boje se ljudi. A negdje, kad u sobe
dođu, šamaraju si spolovila bambusovom trskom. Izvitopereno je to i poremećeno, nisu to naši ljudi koji piju kad im se pije; zapale susjedno selo, kad im se pali.

Malo dremnuo kad sam došao pa u teretanu (besplatnu!!!) u hotelu. Stao na traku za trčanje i skoro doživio srce da me izda jerbo sam stavio nagib i brzinu ko da mi je šefica iza leđa. Tako ja završavam (produžio bih ja, no radi do 10) i silazim vas znojan sa trake kad čujem ide neko i zaključava okolna vrata. Kad ono – Saša BIH srdačno me pozdravlja. Ja uhvatim svoj lik i djelo u zrcalu i paranoična mi misao zapara mozak da ne želim biti jedini turist koji je nastradao od jedinog homoseksualnog Bosanca-recepcionara u Briselu (ja, VSS, muževan, visok, duhovit, komunikativan, sadržajan, a opet osjećajan, tražim djevojku do 30 godina radi druženja, zabave, haustora, zadnjeg sjedišta Peugeota 206, grmlja, riječnog korita, krošnje oraha, a možda i nešto više, deblje i dublje, ali nemojte se plašiti, pazit ću da vas ne boli…. Oprostite, zabrazdio sam).
Eto tako sam Saši samo priuštio vožnju u malenom liftu i blizak zadah mojeg znojnog tijela.

Dođoh u sobu, popih čašu vina, potaracah dvije jabuke i pokušah umrežiti svoje prenosivo sokoćalo. Kad ono natpis u exploreru: «Welcome to I-BAHN high speed Internet services!» Pa potom «Do You accept terms and conditions for the service». Jašta, rekoh ja i klikće.

A onda:


«Prices:

hour 19.99€
day 99.99€
week 249.99€»

E, to stvarno nije bilo u redu. Pa ovi su neman, a T-HT je možda komarac, uš neka mala. No, u svakom zlu neko dobro: u MCE je mreža svih mreža, Hrvata, Srba, Slovenaca i ostalih, manjinskih naroda na zemlji, besplatna.

Eto me sad u utorak ujutro u MCE i šaljem ovaj kratak opis prije nego što utonem u managersko dubokoumlje.

Pozdrav uz napomenu da detaljno izvješće o ljudskim pravima ovom odboru tek slijedi.

B. Briselski