DODA(T)CI:
1. NAJOŠTRIJE VAS UPOZORAVAM DA NEĆU PRIJAVLJIVATI NIKAKVE KOMENTARE KAO SPAM. MORATE SE OSJEĆATI KAO KOD SVOJE KUĆE!
2. NE ZABORAVITE NEDJELJNU POSLANICU, PONOVNO JE DOSTUPNA!
3. USKORO SLIJEDI ODGOVOR BRATU U TUĐINU, A NAKON TOGA DRUGI I POSLJEDNJI NASTAVAK SUMRAČNOG DIPTIHA!
Pa kaže:
Dragi moji,
Došao ja u ovu stranu zemlju tuđine kako bi završio teške škole i zadovoljio troglavu povampirenu homoseksualnu neman T-HT. Čim sam izašao iz aviona, shvatio sam da nisam u Brusselu, ako sam u Munchenu. Rekli oni meni da se ja ništa ne brinem, da će oni mene odvest u Bruxelles, samo da prestanem prdit više, jer je pola aviona s kojim sam putovao zaradilo dioptriju na oči od suštine mojeg unutarnjeg bića. Čak su mi i prtljagu automacki prebacili iz prvog u drugi avion.
Nema šta, Švabo je Švabo. Nisu džaba baš oni otkrili Ameriku.
Inače, na muechenskom aerodromu (jebi se Jura: «zračnoj luci») ima lijepa zgoda pa gentleman ko
ja i vi (ili barem neki od vas) može fino džabaleze popit kavu (još si je prije sam napraviš kako
oćeš) i zapalit pljugu na osobnoj pepeljari u obliku kugle. Eto, ja neću više falit Švabe, da ne bi
mislili da sam neki germanofil pa da me prijavite da razmjenjujem njihove slike preko Interneta.
Eto, stigo ja u taj Brusels, i to je jedan aerodorom velik ko Cista velika. Ideš kilometrima, jebeš mi
sve i sva, i tek onda dođeš do izlaza. Usput pokupiš prtljagu koje se, da doista nije usput, ne bi ni
sjetio. Bar ja nisam, a znate kako sam pametan, učen, visok, dubok i suosjećan. Eto, izašao ja
kroz vrata izlazna i odma spazio taxi za mene. Riječ je bila o mercedesu njemačkom, ne znam koje, ali ću reći S klase. Nek je i SSS, ali je mercedes. Reko ja njemu vozi me Hotel Bristol Stephanie. Onda mu to rekoh još jednom, malo polakše, jer je to jedan nevježa u engleskom bio.
I odveze on mene, a ja sjedim na zadnjem sicu i promatram grad koji je onako simpatičan, sve neke
kućice gusto jedna do druge. Slatke, sve različite i pomalo starinske, kao iz slike na kutiji za kakve
čokoladne bombone. Rekao bih da, bit će, podsjeća na Amsterdam, kako bi mi ga je brale opisao.
Esther, moja šul kolegica iz Amsterdama reče da liči na sjevernu Francusku. S tim bih se mogao složiti, iako nikad nisam bio tamo. Jebga, Esther rekla.
E, onda ja izdvojio 45€ (ko ga jebe, neman plaća) i unišao u hotel. Tamo recepcioner, srednjeg
rasta, debeljuškast, okrugla lica. Ja njemu: «Ajm Brat Gawrunovitj Ajbiliv Ajhev a
rezezervejsn indis hotel». On meni: «Mr Gawrunovitj, which country are you from?»
Ja njemu: «Kroooejšiaaa!!!», dobro da nisam počeo skandirat.
On meni: «Pa kako je u Hrvatskoj?»
Da, kao što ste i pretpostavili, to je bio Saša iz Banja Luke koji se odma za me pobrinuo ko da smo
bar 10 puta bili u Papillonu zajedno. I to do fajronta. Kad sam ušao u svoju sobu za pušače, smrzo sam se ko od majke rođen. Ima jedno 50 kvadrata. WC i kupaona posebno. Sve onako rokoko, malo secesija, malo barok. Fino, ja šta ću gladan, odo dolje i pitam Sašu ima li ćevapa banjalučkih. Kaže on meni da ima neki restaurant dobar, za mlade, nije skup, dobra hrana, internacionalan, živa atmosfera, dobar izbor pive. Zove se «Ultimatum», reče (kasnije ssam shvatio da se ipak zove «Le'Ultimate») i objasni mi na karti kako da dođem, a trebalo jedno 15 minuta da se na istoj snađe, ipak je Bosanac (Jura smiri se, drugi put te molim).
Ja se našalim da eto, čim Balkanac ima veze s Belgijom odma ultimatum. Nasmija se on, valjda je i shvatio, a ne iz kurtoazije.
Tamo sam čekao stol, ali kad sam ga dočekao bilo je stvarno na posebnoj razini. Moj steak na putru savršeno se prožimao sa svježim listovima korijandera. Bezobrazno drska kombinacija rajčice s umakom od gorgonzole jednostavno se utapala s voćnim notama pive, dok sam se utapao u aftertaste-u u kojem se isticalo drvo s savršeno pogođenim detaljima kože i cimeta. Da, kuhanje je u tom restoranu ozbiljno i hrabro. Vinska lista je pomalo manjkava, ali je izbor šampanjaca upravo senzacionalan s nekoliko klasika južne Provanse.
Po povraku u hotel, zaspao sam ko Pletikosa protiv Meksika i probudio se oko 7 na predavanja.
Za početak dana sam se otuširao i otišao na doručak gdje sam se 15 minuta sporazumijevao s konobaricom koja je govorila engleski malo bolje od Budimira i tek nešto slabije od Ive Lončara. Nakon što sam pojeo par komada tosta, sira i jogurta koji ni Mirko Filipović ne bi mogao promućkati, zaputih se u MCE (Management Center Europe). Tamo se upisah, doznah da nema pušenje u zgradata nigdje. Usput upoznah nekog Nizozemca koji mi je uz par sarkastičnih primjedbi dao do znanja da trebam prestat pušiti i da su mu u kurcu ljudi s bilo kakvom ovisnosti, a ja njemu da malo bolje čuvaju Šukera i Prosinečkog drugi put. Onda dođoh u predavaonu H (to je sigurno od Hrvatska pošto znaju da sam ja tamo glavni).
Tamo nas 11 (nema rezervi, moramo bit u kondi za 90 minuta) iz Njemačke, Belgije i ostalih prijateljskih zemalja.
Simpatični engleski predavač obavijestio nas je da Projekt može biti bilo što, u
općem smislu. Evo, recimo, organizacija Olimpijskih igara je jedan projekt. Tako Englezi imaju projekt
za London 2012.
Eto, i organizacija tog seminara, pa avionskog leta prema novom odredištu jesu projekti.
Ja ga upitah je li iz te, engleske, perspektive i Bleiburg bio jedan projekt, ali mi nije odgovorio.
Tako mi cijeli dan tamo češljali zube na razdjeljak, podijelili se u grupe i on nam dao zadatke. Bile tamo i druge rase: Bota iz Kazahstana i Mo Yang iz Nizozemske (!). Malo sam se usro
ad sam ih spazio, al sam se odma sjetio da znam kung-fu i da neće mene one jebat. Barem ne bez
borbe. I zaštite.
U mojoj grupici se zatekla i Esther iz Amsterdama, sve u minjaku. I sve ona
popravlja minjak dok sjedi, a ja gledam. Onda ja presto gledat, a ona i dalje popravlja. Šta si umišlja,
jebo sam ja i Engleskinje, a Engleska bila prvak Europe '66, Nizozemska stigla najdalje do finala.
I tako mi završili u pola 6, skoro. Putem do hotela ja reko ljudima, ajde navečer da puknemo bozu neku, da malo kleknemo u srču, ko što je i red. Ali neće niko, boje se ljudi. A negdje, kad u sobe
dođu, šamaraju si spolovila bambusovom trskom. Izvitopereno je to i poremećeno, nisu to naši ljudi koji piju kad im se pije; zapale susjedno selo, kad im se pali.
Malo dremnuo kad sam došao pa u teretanu (besplatnu!!!) u hotelu. Stao na traku za trčanje i skoro doživio srce da me izda jerbo sam stavio nagib i brzinu ko da mi je šefica iza leđa. Tako ja završavam (produžio bih ja, no radi do 10) i silazim vas znojan sa trake kad čujem ide neko i zaključava okolna vrata. Kad ono – Saša BIH srdačno me pozdravlja. Ja uhvatim svoj lik i djelo u zrcalu i paranoična mi misao zapara mozak da ne želim biti jedini turist koji je nastradao od jedinog homoseksualnog Bosanca-recepcionara u Briselu (ja, VSS, muževan, visok, duhovit, komunikativan, sadržajan, a opet osjećajan, tražim djevojku do 30 godina radi druženja, zabave, haustora, zadnjeg sjedišta Peugeota 206, grmlja, riječnog korita, krošnje oraha, a možda i nešto više, deblje i dublje, ali nemojte se plašiti, pazit ću da vas ne boli…. Oprostite, zabrazdio sam).
Eto tako sam Saši samo priuštio vožnju u malenom liftu i blizak zadah mojeg znojnog tijela.
Dođoh u sobu, popih čašu vina, potaracah dvije jabuke i pokušah umrežiti svoje prenosivo sokoćalo. Kad ono natpis u exploreru: «Welcome to I-BAHN high speed Internet services!» Pa potom «Do You accept terms and conditions for the service». Jašta, rekoh ja i klikće.
A onda:
«Prices:
hour 19.99€
day 99.99€
week 249.99€»
E, to stvarno nije bilo u redu. Pa ovi su neman, a T-HT je možda komarac, uš neka mala. No, u svakom zlu neko dobro: u MCE je mreža svih mreža, Hrvata, Srba, Slovenaca i ostalih, manjinskih naroda na zemlji, besplatna.
Eto me sad u utorak ujutro u MCE i šaljem ovaj kratak opis prije nego što utonem u managersko dubokoumlje.
Pozdrav uz napomenu da detaljno izvješće o ljudskim pravima ovom odboru tek slijedi.
B. Briselski
Post je objavljen 01.02.2006. u 00:05 sati.