MEDVJED I SLAVUJ, TREĆI I POSLJEDNJI DIO
Istoga časa osjetio sam snažan grč u crijevima koja su strahovito glasnim zvukom zavapila za pražnjenjem. Učinilo mi se da ih je čuo cijeli Trg bana Josipa Jelačića. Zamalo sam izgubio kontrolu. Kleknuo sam i uhvatio se za trbuh. Bilo je bolje. Ustao sam i smjesta je postalo mnogo gore.
Hodao sam pogureno, držeći se za trbuh, diskretno koliko je to bilo moguće. Ušao sam u javni zahod. Žena koja je sjedila u školskoj klupi podigla je glavu prema meni. Rekao sam ‘velika’. Dvije kune. Uhvatio sam se za džep, izvadio novčanicu od dvjesta kuna i upitno je pogledao. Umorno je odmahnula glavom i spustila je pokazavši mi tjeme tamnožute kose sa crnim korijenima. Stajao sam pred njom, ali ona više nije podizala pogled. Izašao sam i krenuo prema prvom kafiću. Ušao sam i krenuo prema stražnjem dijelu. Konobar je stao ispred ulaza u WC i rekao: »Samo za goste«. Odgovorio sam: »Naručit ću poslije«. Bez riječi, stajao je ispred mene prekriženih ruku. Ima još kafića, pomislio sam. Okrenuo sam se i požurio. Bilo mi je loše, bio sam siguran da sam bolestan. Osvrnuo sam se – ispred svih ulaza stajali su, mrko me promatrajući, konobari, kao da su znali, kao da su svi u telepatskoj vezi. Nisam imao vremena. Dok odem kupiti nešto, promijeniti tih prokletih dvjesta kuna, bit će kasno. Oblio me hladan znoj. Otrčao sam do prvog ulaza, našao osamljeni kut i spustio hlače. U tom se času preda mnom stvorila djevojčica s lizalicom i vrisnula. Isti čas pojavila se i njezina majka i počela vikati. Oko nas se u trenutku skupila gomila ljudi. Kleknuo sam, nisam više imao izbora.
U centru grada! Zamislite! Zovite policiju!
Klečao sam i nisam se imao namjeru podizati. Vidio sam mnoštvo nogu oko sebe, debelih i mršavih, muških i ženskih, ali sve su ponovno stajale na tlu. Ili ne ponovno. Cijelo je vrijeme sve bilo normalno. Sve mi se učinilo. Imam temperaturu, bolestan sam, zar ne vidite, ostavite me na miru. Pokušao sam im sve objasniti, ali nisam uspio reći ništa suvislo. Nisam htio, pokušao sam to napraviti gdje treba, ali mi nisu dali. Morao sam, nisam imao izbora. Ništa. Nisam izustio ni riječ. Podigao sam hlače i ustao. Pokušao sam se probiti, ali su me zadržali. U tom času izgubio sam kontrolu i osjetio olakšanje. Gnjecavo, ljepljivo, vlažno olakšanje. Uhvatila me obamrlost i pospanost, oči su mi se sklapale, bilo mi je svejedno što se oko mene zbiva. Mogao sam spavati i stojeći, sad je sve u redu. Naslonio sam leđa na zid zgrade i polako otklizao prema pločniku.
Gomila je žamorila razmičući se kako bi propustila policiju. Gledao sam u pod i osluškivao policajčeve korake. Stao je ispred mene. Pogledao sam ga jednim okom. Nije bio u plavom, nego u crvenom, imao je velike bijele čizme i nije bio policajac, nego Djed Mraz. Stajao je iznad mene i šutio. Pomislio sam: »Čudno, ne osjeća se nikakav smrad, možda ne osjećam samog sebe« i ustao.
Uzeo me za ruku i počeo voditi. Ljudi su nam se razmicali. Vukao me, osjećao sam se kao da skijam na vodi, klizeći bez otpora. Bilo je lako.
Skinuo je kapu i bradu i potpuno se promijenio. Bio je mršav, imao je duboke bore oko usta i nosa i najsvjetlije oči koje sam ikad vidio. Osjetio sam kako gubim kontakt s tlom. Polako smo ubrzavali. Ostavili smo gomilu iza sebe. Kretali smo se centrom polako dobivajući na visini. Prošli smo prvi metar. Očešao sam se o Saleta. Dinko je razgledavao izlog trgovine sa sportskom opremom. Stajali su na tlu. Sale se okrenuo za mnom, zatim i Dinko. U normalnoj odjeći Sale uopće nije izgledao tako krupno. Gledali su me začuđeno i pomalo uplašeno. "Idem na sladoled", odgovorio sam im preko ramena i nastavio. Prošao sam pored prosjakinje. Njezin pogled prošao je kroz mene, nije pokazala da sam joj poznat. Počeo sam se oslobađati odjeće. Odbacivao sam je, komad po komad, sve dok nisam ostao potpuno gol. Osjećao sam se bolje. Postoji li sazviježđe medvjeda i slavuja? Išao sam tamo. Nisam osjećao hladnoću, samo svježinu. Ovladao sam inercijom i uzgonom i sada sam ja vodio. Zaostajao je. Još se držao za mene, ali sam mu počeo kliziti iz ruke. Dlan mu je bio vlažan od znoja. Nisam ga otresao, nisam ga ni pokušavao zadržati. Vidio sam grad iz ptičje perspektive: izgledao je kao na razglednici, nestvarno, kao da je naslikan. Boje, svjetla i sjene, sve je bilo previše jasno. Kao na simulatoru letenja. Poželio sam pastele i komad papira. Ljudi su bili nepravilno nabacani, vrtložili su se, mijenjali smjer, krećući se u sinkopama, smeđi, crni i tamnoplavi, zeleni, crveni i žuti. Automobili i tramvaji kretali su i stajali u pravilnom ritmu. Približavali smo se oblacima. Moja ruka iskliznula je iz njegove, potpuno mokre. Pokušavao me dohvatiti, doviknuo mi je nešto što nisam razumio, ali njegovi pokušaji bili su sve rjeđi i dalji. Izgubio sam ga.
Nisam se osvrnuo. Zrak je bio kristalno čist i proziran. Vidljivost je bila apsolutna. Ovladao sam i zračnim strujama. Oblaci su bili posve blizu. Još malo i ispod mene bit će samo bjelina. Nastavio sam. Bilo je lako.
KLIKNI ZA MOŽEBITNOEVENTUALNE NOVOSTI S PUTOVANJA!
VRATIO SE JA, ŽIV ŽIV I ZDRAV ZDRAV. SAMO SMO PRONAŠLI MALOG GAVRANA MRTVA NA BALKONU. A OKICAMA GLEDA KAO DA JE ŽIV ŽIV. SAHRANILI GA U DVIJE VREĆICE.
# - 22:39 - Naruči! (15) - Račun - # pih ovo je lazni post ko zna di ti sad lebdis na koliko nad zemljom. (medi 25.02.2006. 15:05)
# i naravno nema novosti osim nesuvislog komentara iz kojeg se zakljucuje da nisi ni vamo ni tamo. pa di si onda:P?! (medi 25.02.2006. 15:06)
# Akademe Gawrunovicu! Odmah sidji na zemlju!..ne pristoji se pristojnima letuckati po nebu..jos ce ljudi pomisliti da si neki superheroj ..ili tamoneki Milarepa!.. (zuzu'sandal 25.02.2006. 16:36)
# hihi, ne vraćamo ga više ;) (nemiri 25.02.2006. 18:17)
# super blog (luda cura 25.02.2006. 19:17)
# jel ja tebi moram pozivnicu slati? :) (celeste 25.02.2006. 21:44)
# ovo mi je najdraža tvoja koju sam čitao (stroke 26.02.2006. 10:28)
# aaaa super!! (manistra 26.02.2006. 13:04)
# wow. p.s. dragi djede mraze, za bozic zelim dvije kn za "veliku" u javnom ili bar rolu toaletnog, ako ima u djepnoj verziji. hvala ti puno, bit cu dobar, poljubi gđu mraz u moje ime. (poma 26.02.2006. 18:01)
# ovaj treći dio je jako...zanimljiv ;)) (laprdava 26.02.2006. 21:14)
# Baš se osjećam tako da bi ti se čidst komotno mogla pridružiti. Kaj i ti imaš crevnu gripu ;)) (Bugenvilija 27.02.2006. 00:18)
# Meni je sve okej, osim što mi nedostaje jedan detalj: pa zar nije trebao obrisati guzicu? Čime? Prstima? Novčanicom? Ničime? Nevažno? Meni je važno. (lijecenikatolik 27.02.2006. 00:34)
# i tako je jonatan livingston naucio letjeti... (studena°°° 27.02.2006. 08:00)
# Ti i ja bili bismo super par. (Blanka Vlašić 27.02.2006. 08:44)
# lijep lebdeći završetak .. uživaj ...:)))) (freestyler 27.02.2006. 09:22)
24.02.2006., petak
MEDVJED I SLAVUJ, DRUGI DIO
Nisam znao što bih, pa sam odlučio pojesti sladoled. Obožavam sladoled, pogotovo zimi. Od prosinačkog draži mi je jedino siječanjski. Morao sam se strpjeti sa sladoledom dok ne obavim kupnju. Uvijek poklanjam knjige. Dan je bio lijep i vedar, zrak svjež, prohladan – hladnoća je štipala baš toliko koliko je potrebno da čovjeka održi budnim. Sve je bilo nekako posebno. Čak su se i ljudi podigli i lebdjeli, istina, jako blizu tla. Zato ne bi bilo lijepo da me zbog sladoleda od četiri kugle opet izbace iz knjižare. Morao sam se dobro koncentrirati. Zaboravit ću lebdenje. Riješio sam ne gledati prema dolje dok ne kupim te tri knjige. Sve je bilo gotovo za petnaest minuta. Ferić u celofanu, Grassovo Stoljeće, koje ću, kako bih ustanovio je li stvarno ishlapio, prvo sam pročitati i Opća povijest gadosti. Nisam bio nezadovoljan izborom. Pripremio sam novac za sladoled. Nije lako pronaći mjesto na kojem ga ima u ovo doba godine. Nova slastičarnica davala je tri kugle za dvije plaćene. Tempirao sam kupnju tako da mi ostane šest kuna – jedan metalni medvjed i jedan slavuj. Stavio sam ih u džep i igrao se njima, zveckajući. Prsti su mi promrznuli. Ostalo mi je još obaviti proceduru za povećanje užitka – napraviti krug po centru udaljavajući se najprije od slastičarnice, tako da se još više uželim sladoleda. Krenuo sam prema Tkalči, zatim dalje na sjever i promatrao ljude koji su i dalje hodali po zraku. Kod nekih se primjećivao i znatan pomak prema gore, tako da su od zemlje bili udaljeni cijelih dvadeset centimetara. I ja sam hodao lako, ali se ni u jednom trenutku nisam uspio odlijepiti od zemlje, ni za milimetar. Došao sam do Kaptol centra i odlučio se polako vratiti prema Bogovićevoj ulici.
Primijetio sam prosjakinju. Bila je to jedna od onih pored kojih ne mogu proći, a da im nešto ne dam. To su oni prosjaci koji se ne trude, koji ne vuku za rukav, koji ne čine ništa. Da se razumijemo: rijetko dajem novac prosjacima. Onima koji gnjave na raskršćima ne dajem nikad. Ne volim kada me netko na nešto sili. Ponekad jednostavno osjetim potrebu dati nekoliko kuna i to je to. Išla je u mojem smjeru. Zastao sam i pogledao u novčanik, tražeći još malo sitniša. Ništa. S novčanice od dvjesta kuna, koja je bila zlatna rezerva u slučaju da u knjižari pronađem nešto čemu ne bih mogao odoljeti, suosjećajno me gledao Stjepan Radić. Sve mu je bilo jasno, Stipici. Ostaje, dakle, onih šest kuna. Uhvatio sam se za njih i počeo razmišljati. Mrzim mijenjati tako velike novce u slastičarnici. Razmijenjeni se lakše potroše. A nije samo to. Cijelu kupnju tempirao sam tako da sve bude okruglo, pazeći na cijenu knjiga i papira za umotavanje. Sve je bilo tako savršeno, sve dosad. I sad ona. Da je bar nisam sreo. Hoda pored mene i ne pita ništa, a ja nemam snage produžiti korak i ostaviti je za sobom. Mogu odlučiti na en-ten-tini. Dat ću – neću dati. Mogu se odreći i sladoleda, za viši razlog, ne treba biti sebično prase. Starica je i dalje hodala pored mene. Odjeća joj je nekad bila lijepa, nije bila jeftina, vidjelo se, starica je bila uredna, mogla je to biti bilo čija baka, tko bi znao što joj se dogodilo u životu. Pogled na nju otvarao je dlan moje ruke koja se igrala s medvjedom i slavujem. Jebeš sladoled, pomislio sam. Koliko li može skupiti dnevno? Onda mi je sinulo nešto drugo: što ako je sve to prijevara? Možda uopće nije siromašna, ne izgleda toliko umorno i otrcano, možda je sve to trik, možda će od mene napraviti tele. Čuo sam priče o profesionalnim prosjacima koji imaju love kao blata. Počeo sam strugati slavujem po medvjedu. Što ako se samo vadim? Jede mi se sladoled i vidim situaciju onako kako mi odgovara. Morao sam sebi priznati da sam osjećao veliku odbojnost prema ideji o mijenjanju novčanice od dvjesta kuna. Ne dam Stipicu. Ili da ga ipak dam? Da pojedem sladoled i dam joj dvjesta kuna? Iznenadila bi se. Možda bi pomislila da sam lud, ili bogat. Možda bi je zapekla savjest ako ipak nije siromašna i odbila bi? Možda bi baš onda uzela, a odbila ako je stvarno siromašna? Ne, to nije dobra ideja. Pogledao sam je. Išla mi je na živce. Sve je to njezina krivnja: zašto se morala stvoriti pored mene? Mogla je skrenuti na drugu stranu, proći dvije minute ranije ili kasnije i ja bi ostao miran. Osjetio sam duboku želju da zavitlam torbu tešku od knjiga i opalim babu u tu tužnu gubicu. Tko zna koliko bi daleko odletjela, budući da, ne dodirujući zemlju, nije imala uporište. Zatvorio sam oči ne prekidajući hodanje. Pomoglo je. Pronašao sam najpoštenije rješenje. Mojih nekoliko kuna ionako joj ništa ne bi značilo – neću joj ih dati. Možda je varalica, onda je moj izbor svakako dobar, a ako i nije, danas će sigurno još dosta skupiti, Badnjak je, dat će ljudi. Neka ide s mirom. Da bih pokazao da nisam sebično prase, neću dati tih šest kuna za sladoled. Bacit ću ih. Najbolje u Manduševac. Tako je! Bacit ću ih u Manduševac i zaželjeti neku nesebičnu želju. Obećavam! Otvorio sam oči, prekasno da bih izbjegao susret s jednom prilično zgodnom djevojkom. Vrlo kratak pogled otkrio mi je da me smatra za zadnjeg idiota, onda je crvena minica sa crnim vunenim čarapama žurno odlebdjela dalje.
Starice više nije bilo. Možda pogodba više ne vrijedi? Zastao sam i u potrazi za razumijevanjem pogledao nebo. Nisam ugledao nikakav znak razumijevanja ili oproštaja. Bako, bakice, zašto si mi to učinila? Izvadio sam Stipu. I dalje me gledao zabrinuto. Što je, tu je. Popeo sam se na Manduševac i ispružio ruku. Mislio sam na prosjake, beskućnike, bolesne i gladnu djecu. Pomirio sam se s tim da je sladoled otpao. Zatvorio sam oči i pokušao uobličiti neku suvislu i kratku želju koja bi obuhvatila sve koje treba i sve što treba. Nikad se ne bi ispunila, ali za to bar ja ne bih bio kriv. Dok sam još razmišljao, kovanice su mi ispale. Prije nego što su upale u zdenac stigao sam pomisliti jedino na sladoled od lješnjaka, tartufa i jogurta, s čokoladnim preljevom.
NOVOSTI, NOVOSTI!!! ILI IPAK...
# - 15:00 - Naruči! (7) - Račun - # Ne sviđa mi se tvoj odabir sladoleda ;) (Herostrat 24.02.2006. 15:29)
# odluči da čitaš (cel 24.02.2006. 20:32)
# baš zgodno, kad će treći dio? ;)) (laprdava 24.02.2006. 22:21)
# poznata mi dilema. ja se nekako uvijek osjećam ko govno ako odlučim zadržati medeka... živo me zanima sljedeći nastavak. (free 25.02.2006. 00:05)
# hm... jebeno... jebeno ... ali ipak sladoled je ipak sladoled i to sada zimi, imaju ti veliki gradovi ipak neke svoje i prednosti .... uzivaj .....:)))) (freestyler 25.02.2006. 00:18)
# na trenutak si me zbunio. mislio sam da je ovo neki nastavak ONE priche, a ono zapravo ONA pricha u nastavcima. (Sanatorijum 25.02.2006. 09:36)
# mene nisi zbunio / samo neki nemir u dušu si mi unio (stroke 26.02.2006. 10:23)
23.02.2006., četvrtak
DA SE NE DOSAĐUJETE DOK ME NEMA...
Dakle, priča Medvjed i slavuj, podijeljena u tri dijela da vam čitanje ide lakše.
Ako nekoga zanima trenutno stanje, neka pogleda ovdje.
MEDVJED I SLAVUJ
Sve je počelo u teretani kad su se Sale i Dinko odlijepili od zemlje. Bio je Badnjak, fitness je radio kraće i morao sam vježbati na brzinu. Uvijek sve obavljam u posljednjem trenutku. Morao sam kupiti darove, a nisam imao namjeru propustiti trening – prosinac i siječanj puni su neradnih dana pa treba iskoristiti svaki trenutak. Teretana je bila prigodno ukrašena: na pultu je stajala okićena borova grana, a iznad ulaza bila je razapeta srebrna traka sa crvenim ukrasima. Sale i Dinko klečali su ispred kalendara sa slikom polugole nabildane prsate cure s kapom Djeda Mraza i dodavali mlijeko u plastičnu čašu s proteinima. Sale nabacuje masu, Dinko više ide na definiciju. Sagnuo sam se da bih zavezao tenisice koje su mi se stalno odvezivale, površno pogledao svoje fitness-prijatelje i otkrio da su im se potkoljenice odlijepile od zemlje – ne puno, možda četiri-pet centimetara, ali nije bilo sumnje da nisu dodirivali pod. Ponovno sam se sagnuo da tobože popravim nogavice i pogledao pažljivije – doista nisu dodirivali zemlju. Izašao sam, mrmljajući pozdrav. Prečuli su ga i nastavili sinkrono miješati ružičaste (jagoda?) napitke u plastičnim čašama od pola litre, lebdeći. Sve sam pripisao zbunjenosti osjetila – akutni manjak kisika, blagdanska atmosfera? – i krenuo u grad.
Bilo je vedro i Zagreb je izgledao kao na razglednici. Nedostajao je jedino snijeg. Umalo sam zaboravio događaj iz teretane. Onda sam se ipak sjetio kako ne bi bilo loše provjeriti cijelu stvar. Prvo nisam, odahnuvši, ništa primijetio, ali sam, kad mi se pogled priviknuo, jasno opazio da su ljudi koji su mi išli u susret, ljudi koji su se udaljavali od mene, kao i oni koji su išli usporedno sa mnom, brže i sporije, da su svi oni hodali po zraku. Koračali su, naizgled, na uobičajen način, ali njihove cipele, čizme, tenisice, zelene vreće za smeće zavezane prljavom tkaninom oko nogu prosjaka koji bi me pitao milostinju da na vrijeme nisam okrenuo glavu, sve su se zaustavljale prije nego što bi dodirnule zemlju. Posumnjao sam u svoje mentalno zdravlje, što je, inače kažu, prilično pouzdan znak da te još nije napustilo. Pažljivo sam osmotrio svoje noge. Hodao sam nešto lakše nego inače zbog čistog, kisikom bogatog zraka, pretpostavljam, ali moje noge čvrsto su gazile po tlu. Zastao sam pored Djeda Mraza. Djed Mraz je dijelio bonove za mobilne telefone. Smije se, rekao je, đonova udaljenih od tla desetak centimetara, iskoristiti samo jedan od deset kuna po osobi. Spremio sam bon u džep zaustivši da upitam Djeda što je to s tim lebdenjem – reklamni trik, novo čudo tehnike, čudo u biblijskom, općem smislu? Da i ja malo probam. Zanimalo me kako je to. Nisam ga upitao, čovjek šuteći ne može pogriješiti.
# - 15:00 - Naruči! (9) - Račun - # ja znam kraj, al neću nikom reć (spada 23.02.2006. 15:44)
# hehehe, ovo je ludo! (castanea 23.02.2006. 16:04)
# nadrealizam u dokoljenkama (alethea 23.02.2006. 20:11)
# evo i ja šutim ;) (nemiri 23.02.2006. 23:16)
# ja sam jošte fascinirana cinjenicom da je zabrinutost za m.z. dokaz njegovog postojanja pa barem u tragovima... ako je djeda mraz lebdia šta mu je bilo pod papučama, nekakav raketni pogon? znaš ono, super turbo papuče na raketni pogon za sve prilike? (Viz Skalicheva 24.02.2006. 00:18)
# namjrno ću ostati u razmišljanu o toj možda ipak pomalo i neobičnoj pojavi ... uživaj ...:))) (freestyler 24.02.2006. 00:35)
# sretan put i mirno more. i vrati se brzo. (D.S.O. 24.02.2006. 02:24)
# ja bi dalje, ja bi dalje! 8) (razliven 24.02.2006. 10:21)
# mozda ne moze pogrijesiti ali puno toga propustiti. aj' vracaj se, tamo ces se samo izmorit (studena°°° 24.02.2006. 11:47)
