MIRIS RANOG LJETA
Termometar u autu pokazivao je 36.5 stupnjeva Celzija. Temperatura u hladu bila je dakle oko 33 stupnja , a u autu je, budući da je cijelo prijepodne stajao na suncu, bilo između 45 i 50.
Ringo i Don igrali su se na zadnjem sjedištu. Okrenuo sam se da pogledam jesu li pomakli vreće koje smo prostrli kako bismo zaštitili presvlake. Vreće su još bile na mjestu. Psi su skakali i cviljeli. Ringo je uvijek bio vođa. Stariji je 9 mjeseci, a to je puno u mladim psećim godinama.
Trebali smo znati da ih moramo držati što dalje od radničkih baraka. Ringo je pronašao mjesto na kojem su radnici obavljali veliku nuždu i uvaljao se u ostatke. Don je krenuo za njim, a mi smo ga pokušali zaustaviti, ali –
Bila je to tipična lijepa sunčana nedjelja. Da je dan ranije bila subota moglo se odrediti po mirisu - subotom se ljudi vole proveseliti, a nakon veće količine piva, mirogojčeka ili Badelova konjaka, fekalije dobivaju lako prepoznatljivu aromu kemikalija i truleži koja ujeda za oči.
- Znaš li da psi imaju četrdeset tisuća puta oštrije čulo mirisa nego ljudi? – rekao je Ljudevit.
- Točan broj ovisi o pasmini, naravno - dodao je.
Ljudo je auto opet ostavio na suncu. Hlad bio predaleko. Ponekad mu se netko pred nosom ugura na mjesto za parkiranje ili je pločnik previsok za njegove sportske gume. Ljudevit je oprezan i nikad ne spušta prozore da netko ne bi ubacio opušak na presvlake ili otvorio vrata i ukrao mu radio. Uvijek skida komandnu ploču radija i stavlja je u pretinac za rukavice.
Pojačao je glazbu. Svirala je kompilacija Rolling Stonesa. Ljudevit najviše voli Stonese. Kroz otvorene prozore sporo je ulazio vrući zrak. Bila je gužva i auto je išao polako. Vjetra nije bilo jer vjetra nikad nema kad je potreban. Upalio sam hlađenje. Zrak je bio vreo i ugasio sam ventilaciju.
Ljudevit puno čita i sve ga zanima. Rekao je:
- Psi ne razlikuju ugodne i neugodne mirise. Kao ni mi, recimo, boje. Nema ugodnih i neugodnih boja, je li tako?
Da nije bilo previše vruće za rasprave, možda bih mu odgovorio. U zraku je bilo premalo kisika da bih ga trošio na govor. Kimnuo sam, umirući od smrada. Majica mi se bila zalijepila za sjedalo. Stonesi su vrištili “Sympathy for the Devil”, a psi su bili još glasniji. Ringo i Don bili su živahni i razdragani kao nikad. Njihova mokra dlaka isparavala je proljev umornih i pijanih građevinskih radnika. Pogledao sam Ljudevita. Djelovao je staloženo i zamišljeno.
Gledajući ga ispod oka, zapitao sam se otkud njegovim roditeljima ideja za takvo ime. Ljudevitovi roditelji jako su dobri ljudi. I on je dobar kao kruh. Zvali smo ga Ljudo, po početku imena, ili Vito, po kraju. Ponekad je ipak najprikladnije njegovo pravo ime. Ljudevit. Kao Ljudevit Gaj. Ljudevit i ja odlični smo prijatelji. Treći naš prijatelj, koga nje bilo, bio je Vedran ili Mile. Zvao se Vedran ali su ga svi, tko zna zašto, zvali Mile. Njegovo pravo ime saznao sam godinu dana nakon što sam ga upoznao.
Ringo se uvaljao u drek čak i te zime. Na desetak stupnjeva ispod nule bilo je pravo umijeće pronaći govno prije nego što se smrzne. Ljudi ga je bilo žao tjerati u vodu koja se ledila, pa je pronašao neke novine, obložio njima prtljažnik i ubacio Ringa unutra.
Pitao sam ga je li se otimao. Nije pustio ni glasa za vrijeme vožnje, odgovorio je. Bio vrlo miran kad ga je izvadio, sljedećih nekoliko dana također.
- Jedini miris kojeg psi mrze njihov je vlastiti. Dugo treba da bi se psa odučilo od valjanja u tvarima intenzivnog i za ljude neugodnog mirisa. Guranjem njuške u njihovu vlastitu mokraću učimo ih da ne vrše nuždu po kući ili bilo kojem mjestu gdje se to ne smije,.
Opet sam mu htio odgovoriti, ali me ponovo izdao dah. Pogledao sam Vitovskog, koji je i dalje je bio ozbiljan i nije pokazivao nikakvu nelagodu zbog smrada.
- Osnovni osjet kod psa je miris. Psi ne vide dobro. Ljude i životinje prepoznaju po mirisu. Miris je dakle njihovo sredstvo identifikacije. Samim time, i samoidentifikacije. Mi se gledamo u ogledalu, a psi se njuše. Je li tako?
Njegovu izlaganju nisam mogao ništa dodati ni oduzeti. Nisam mogao niti ne slušati - mirni Ljudevitov glas na čudesan je način nadglasavao buku i uopće nije djelovalo kao da viče. Psići su se smirili za časak, kao da su i oni slušali. Ringo je škotski ovčar, a Don labrador. Labradori imaju najbolji njuh. Umjesto da se znojimo po Jarunu, mogli smo ići u Istru tražiti tartufe, možda bi nam se i posrećilo, tko zna? Stražnjica mi se zalijepila za sjedalo. Gaće su mi bile potpuno mokre.
- Ako psi ne podnose osnovno obilježje svojeg identiteta, može se zaključiti da ne podnose sebe. Oni mrze sebe same. Mrze svoju ulogu. Oni su preodgojeni. Uvjetni refleks, poput onog iz Burgessove Paklene naranče, čitao si to, promijenio je njihovo ponašanje, ali je sukob s potisnutom vučjom prirodom stvorio neurozu. Psihička energija kod pasa je, isto kao kod ljudi, neuništiva, a zov kurjaka prisutan je i kod najmanje pudlice.
I kod onih još manjih, koji izgledaju kao štakori, a trenutno im se ne mogu sjetiti imena, pomislio sam. Psi donose puno radosti, ali i puno problema. Jedan od problema u tome je što se pseća dlaka ne može oprati običnom vodom. Teško ju je oprati i šamponom te pranje ispadne kontraproduktivno pojačavajući, pogotovo na vrućini, isparavanje mirisa. Rekao sam Ljudevitu da ih ne baca u vodu. Ali - .
Začepio sam nos i disao kroz usta. Ne volim disati kroz usta jer to nije zdravo. Zbog dlačica koje pročišćavaju zrak treba disati na nos. Zbog toga sam se osjećao loše. Čovjek se lako zarazi. Nisam mogao staviti glavu van, trake su bile uske, nešto bi me moglo opaliti po njoj. Od smrada ipak vjerojatno još nitko nije umro.
- Dobri psi, psi prijatelji, psi koji vole djecu, koji spašavaju ljude, psihički su proturječna bića. Superego čuvara i prijatelja u igri, nametnut suživotom sa čovjekom kroz tisućljeća, a id izgladnjelog kurjaka. Nije ni čudo što neki psi polude, pa naprave svinjarije. Sjeti se Freudove analize Dostojevskog. Iza njegove široke ruske duše stoji mržnja prema vlastitom ocu, želja za njegovom smrću. Pseći bog je čovjek. Psi ga obožavaju, slijepo slušaju, boje ga se i mrze ga.
- Oni savršeno odgovaraju onome što je Fromm opisao kao autoritarni karakter. Pogledaj tipičnog psa. Bezgranično poslušan prema autoritetu, potpuno nepopustljiv prema onome ispod njega, ili strancu. Primjer su za to ovčarski psi, psi čuvari, ili policijski psi. Njihova ličnost potpuno je ukroćena, a agresivnost potisnuta ili strogo usmjeravana. Dresura ima i svojih loših strana, znaš.
Pokušavao sam usporiti disanje. Svježi zrak udisao sam nakratko izvadivši glavu kroz prozor, onda bih ga, najsporije moguće, izdisao unutra.
- Oni mogu pobjeći samo kroz ispade nakon kojih bivaju uspavani, ili bježeći od sebe samih tako što uzimanjem tuđeg identiteta pomoću druge mirisne supstance - jakog smrada, supstituirajući time svoju podsvjesno omraženu ličnost. Nije slučajno ni to što se najviše vole uvaljati u govno ili crkotinu. Tako iskazuju baš analno-nekrofilni, destruktivni dio svoje ličnosti. To je ritual kojim bježe od svoje lažne, nametnute prirode.
Izašao sam iz auta dok smo stajali na semaforu i mahao vratima ne bih li barem malo rashladio i raskužio unutrašnjost Ljudine limuzine. Upalilo se zeleno, a zamjetnog poboljšanja nije bilo. Ostatak puta Ljudevit je zamišljeno odšutio. Kad smo stigli , s velikim sam zadovoljstvom ugasio muziku. Ringa i Dona, koji zadovoljno su lajali i zavijali, izbacili smo iz auta. Čekalo ih je veliko kupanje. Vreće smo bacili u smeće. Auto je užasno zaudarao i Ljudo je uzeo osvježivač zraka. Svježi miris, borove iglice, ili tako nešto. Kupio ga je na sniženju u velikom pakiranju, bili smo zajedno u Grazu. Rekao mi je tad: - Ovo je odlična investicija. Možeš i ti kupiti jedan paket.
Nisam ga kupio.
Ljudo je ispraznio skoro cijeli sprej. Znao sam da griješi, ali s Ljudevitom se ne da raspravljati. Načas se činilo da je smrad nestao, a onda je postalo još gore. Novi miris tjerao je na kašalj i povraćanje.
Psići su oprani, a kretanje im je ograničeno dok se ne osuše. Svježe opran pas obožava se uvaliti u nešto nedopustivo prije nego što se osuši. Skoro da i nisu više smrdjeli - nisam više bio siguran osjećam li samo ostatak smrada koji mi je ostao u nosnicama i ostatku dišnih putova. Trebat će vremena da mi se vrati osjet mirisa. Ljudevit je rekao:
- Vrlo neugodno, takav smrad po tolikoj vrućini.
Poslije smo pokupili Mileta. Pogledao sam ga dok je prilazio Ljudevitovom autu - doista je više nalikovao nekome tko se zove Mile, nego nekom Vedranu. Otvorio je vrata, sagnuo se da uđe i namrštio se, a zatim se odvijao otprilike ovakav dijalog:
- Što je bilo s autom?
- Ništa.
- Ništa? Jesi li vozio nešto trulo?
- Ma, ništa.
- Smrdi.
- Malo. Naviknut ćeš se.
Slegnuo je ramenima i, njuškajući, ušao. Zalupio je vratima. Vrata na Fordovim autima lako su se zatvarala i Mile bi ih, kao vlasnik starog Opela naviknut na teška njemačka vrata, uvijek prejako zalupio. Ljudevit ga je bolno pogledao, a on je, još se uvijek mršteći, još jednom slegnuo ramenima.
Ljudevit je stavio drugi dio kompilacije Rolling Stonesa i pojačao zvuk. Krenuo je naglo, to je njegov stil. Asfalt je još uvijek bio vruć i kotači su zaškripali. Iza nas vjerojatno je ostao crni trag guma, ali mi to nikako nismo mogli vidjeti.
