Svrbi me nos. Češem se trljajući ga po krevetu. Ruke su mi zauzete pridržavanjem jastuka savijenog napola oko moje glave. Zvuk mi smeta, ne mogu zaspati ako uši ne zaštitim od svakog šuma. Piša mi se. Moram se dići, ispuhati nos, isprati pelud, iznutra i izvana, i isprazniti mjehur. Uskoro moram na posao. A nije da mi se da. Osjećam miris gela na plahti. Frizerka (mlada, slatka, maznuo bih je, bih, ali samo kad time ne bih povrijedio njene osjećaje, bez obaveza, s potpunim poštivanjem njene osobe, i da mi da) pitala je «Može gel?», rekao sam «Ne», rekla je «Malo» i ja sam kimnuo, po navici. U tom trenutku već je bilo kasno. Vrijeme od trenutka u kojem sam se probudio iz drijemeža, okrenuo glavu i shvatio da me sa strane ogulila skoro do kože, oteglo se. Nikako da završi – štricka okolo, vlas, dvije, a šteta je napravljena i sad je svejedno. Jedva sam čekao da platim, odem kući i sakrijem glavu pod jastuk.
A nije loša. Blijedo lice, mlada, plava. Fina usta, napućena, okrugla, u kombinaciji s ispaćenim izrazom lica, pali me to. Malo šminke. Kombinezon stegnut oko struka, tankog, finog strukića. Jedino mi se čini da ima male sise, nisam siguran, ne vidi se baš dobro kroz kombinezon. Šteta. A opet, nisu ni sise najvažnije. Šutimo. Često sam išao tamo, obično bismo popričati, ali danas sam bio pospan i ništa mi nije padalo na pamet. Bio sam jedina mušterija. Druga cura koja tamo radi cijelo se vrijeme gledala u ogledalu. Dok brije moje nejake zulufe, na ruku mi naslanja bok. Smišljam što bih joj radio…
Podigao bih joj gornji dio kombinezona, ljubio trbuh, polako skinuo donji dio (zubima?), liznuo malo. Sklonio bih pomade, češljeve i britve i posjeo je pored lavaboa. Lijep položaj. Zaključao bih vrata. Zbog nje, ne zbog sebe. Meni ne bi smetalo da nas uhvate. Dapače. Na kraju se nije dogodilo ništa, osim što sam dobio pravu zaštitarsku frizuru. Nesreća nikad ne dolazi sama. Danas mi je opet crkla linija, a ne mogu bez muzike. Otkazuju mi stvari. Nakon što je nestalo struje, nije se više oporavila. Sad krči. Strujni udar. Vratila se s popravka prije deset dana i sad ponovo isto. Izdaju me stvari. U jučerašnjoj emisiji televizijski propovjednik rekao je da je dobro da se čovjek oslobodi materijalnih stvari. Ostaješ sam. Umjetni svijet koji si stvorio i u kojem si nestao ruši se i ovisiš o samo o sebi. Ima meketav glas. Postaješ pravi čovjek, kaže. Kažu i da ćeš se naljutiti ako te svrbi nos.
Trljam nosom po plahti, vlažna je, jastuk mi je preko glave, preko bubrega umotan sam u deku, ugodno je, osim što mi se piša i što me svrbi nos, ali pokušavam misliti samo na ugodne činjenice. Tko bi rekao da će se i kod nas na televiziji pojaviti propovjednici? Imam još sat vremena do popodnevne šihte i razmišljam o tome kako televiziju, otkad tamo radim, gledam sve manje i kako sam u suprotnom ritmu sa svojim stvarima. To posebno vrijedi za novac – kad su mi povećali plaću, pao sam u depresiju. Bez razloga. Morao sam nešto kupiti. Kupio sam drveni stalak za diskove. Nisam imao namjeru kupiti baš stalak za diskove. Nisam imao ideju što ću točno kupiti. Stalak mi definitivno nije padao na pamet, polica mi je dovoljno velika, ali nisam mogao odoljeti kad sam ga vidio. Osim toga, plastični su bili jeftiniji od drvenih. Sad mi se čini da baš i nije nešto. Opet ode lova bez veze.
Moraju li frizerke naslanjati međunožje na moju ruku dok me šišaju? Rade li to svim mušterijama? Rade li to zato što nas uopće ne shvaćaju kao seksualna bića ili tu ima nešto? Prije nekoliko mjeseci došao sam dok joj je ona druga cura prala kosu. Jedva sam je prepoznao – lice joj je djelovalo još mršavije, jagodice su joj se još više isticale. Cijela figura djelovala joj je sitnije. Zamotala je ručnik oko glave, poput turbana, i počela me šišati. Kriomice sam je promatrao u ogledalu. Podsjećala me na nekog. Sjetio sam se – imala je potpuno isti izraz kao Bogorodica koju sam promatrao u Mimari nekoliko dana ranije. Baš kao neka od tih Bogorodica, ili čak više njih, pravih ili lažnih. Ona je mogla biti prava. Grudi su joj možda premalene, ali umjetnik to lako ispravi. Mogao bih je i ja pomaknuti za broj i pol, dva, negdje na pola puta između trojke i četvorke. Sve što joj je trebalo za besmrtnost bilo je da naleti na nekoga s dobrim okom. Na radiju je svirala Nirvana, «Smells Like Teen Spirit». Dugo nisam čuo tu stvar. Koliko ima da se Kurt ubio? Kako se zove prvi album, onaj koji sam imao prije nego što su postali poznati? Nikako se nisam mogao sjetiti. Pogledao sam u ogledalo, vidio svoje namršteno, zamišljeno lice i njeno blijedo, nenašminkano, lice tragične žrtve u domaćoj drami. Naslonila je svoje toplo stegno na moju ruku, opet. Što bih joj radio? Obrijao bih je. Nasapunao bih je, to sigurno…
Okrećem se na leđa, savijam jastuk da bih podigao glavu i bacam se na posao: Raskopčao bih joj kombinezon. Svukao gaćice. Posjeo bih je pored umivaonika, leđa naslonio na ogledalo. Zvuk njene kose na ogledalu – kao kad stružeš pijeskom među prstima. Skinuo bih joj gaćice i raširio noge. Dlake su malo tamnije od njene kose, prava je plavuša. Rijetke su. Malo je nabubrila. Uzimam pjenu za brijanje i četkicu. Dugim sporim pokretima nanosim pjenu na njeno međunožje. Škaklja je, uvija se. Pritišćem joj trbuh da se ne može pomaknuti. Kažiprst mi je u njenom pupku.
(Neka bude i rinčica u pupku).
Dok je držim, nježno se igram s rinčicom, čupkam je i uvrćem. Brijem je velikom britvom. Oštra je, pazim da je ne porežem. Smiruje se i širi koljena, privlačeći me listovima. Nježno trlja listove po mojoj pozadini. Radim polako i pažljivo, sve dok nije gola i čista. Ispirem ostatke pjene. Jagodicama ispitujem kakvoću obavljenog posla - nema ni najsitnijeg ostatka, ni najmanje ogrebotine, sve je glatko. Glatkoću ispitujem još jednom, jezikom. Onda otkopčavam hlače, vadim ga i odjeven polako ulazim u nju. Zastajem negdje na trećini. Teško diše. Osjećam pritisak njenih koljena, privlači me prema sebi. Ulazim dublje. Tiha je. Raskopčavam joj gornji dio kombinezona. Milujem joj grudi. Pune su, teške, trojka, na pola puta prema četvorki. Stenje, guta pljuvačku, grca, povremeno gubi dah. Pravi male krugove tjemenom po staklu ogledala. Opet zvuk pijeska među prstima. Zatvaram oči i prisjećam se zadnjeg ljeta. Ulazim do kraja, maksimalno povećavam amplitudu pokreta. Gledam je u oči. Gleda kroz mene, ne vidi me, onda ubrzavam i pojačavam, oči joj se iskreću prema gore, vidim joj samo bjeloočnice. Cvokoće zubima. Usporavam, zatim gubim kontrolu nad pokretima i nabijam se u nju svršavajući. Ostajem u njoj neko vrijeme. Staklo ispred mene je zamagljeno. Dok izlazim, licem joj prolazi trzaj.
Prenosim je do umivaonika, širim joj noge i puštam vodu. Perem je, onda je brišem velikim ručnikom. Miče guzom dok je trljam. Koža joj je naježena. Bradavice su joj izdužene i ukrućene. Klečim i uranjam lice u njeno glatko međunožje. Ispušta nekoliko kratkih grlenih zvukova, nokti joj se zabijaju u moje vlasište, grebe me, nogama ruši nekoliko posuda i sprejeva. Držim ih čvršće, širim i stavljam joj bočicu briljantina, guram je skoro do kraja, bočica širi prepoznatljiv miris, kliska je, zamalo je gubim u njoj. Uspijevam doprijeti do bočice, nastavljam dalje, pojačavam. Dodajem dva prsta straga. Nekoliko snažnih pokreta i smiruje se. Oči su joj zatvorene nekoliko trenutaka. Onda ih otvara, smiješi mi se i odgurava me sa sebe. Stavlja mi ruku na prsa i posjeda me u stolicu. Klekne i jezikom skida ostatke od maloprije, prvo s vrha, stavlja ga u usta i siše dok ne bude čist, onda ga briše usnama. Stavljam joj prst u usta i dodirujem je po nosu, ostavljajući vlažan trag. Dok joj se glava pomiče gore-dolje, milujem joj kosu, lagano joj povlačeći glavu prema dolje. Češkam je po glavi, raščešljavam kosu, noktima prelazim preko uzdužnih tamnijih i svjetlijih plavih pruga. Kosu joj namještam iza uha, da je bolje vidim. Pokušavam dobiti zvuk struganja pijeska. Primjećujem da ima malo klempave uši. U tom čašu svršavam, mnogo duže nego prvi put. Pružam noge, vršcima prstiju prelazim preko njezinih obraza, tik do ušiju. Tiha je i prima sve. Prstom joj otvaram usta i pravim ljepljive brkove. Popravljamo odjeću, zakopčavamo se. U kombinezon sprema krupne grudi s uzdignutim blijedim bradavicama. Briljantin? Ne hvala, ionako ću je večeras oprati. Stoji ispred mene. Gledam je u oči, svjetlije su nego maloprije. Izgubio se onaj patnički izraz lica, ne znam na koliko dugo. Milujem je po kosi brišući njene i svoje ostatke. Ne primjećuje. Polako se odvajam od nje osjećajući kako privlačna sila opada s kvadratom udaljenosti. Plaćam šišanje. Ostavljam dvije kune. Na vratima se mimoilazim s novom mušterijom.
Otvorio sam oko. Lijevo, na njega bolje vidim. Stalak za diskove. Sat. Vrijeme je za posao. Za najviše tri minute otvorit ću i desno i početi se spremati. Polica, stalak, linija, mrtva. Stvari su me iznevjerile, više mi ne smetaju, to je dobro, rekli su na TV. Možda je to stvarno dobar znak. Možda bih trebao svratiti u frizeraj sutra poslije posla. Gluposti. Prestalo mi se pišati. Svejedno sam mogao zamisliti polagani mlaz koji ću pustiti u školjku, svijetli mlaz kojem će trebati nekoliko minuta da presahne kada napokon ustanem. Otvorio sam i desno oko. Slika se stabilizirala, u zlatnom rezu nalazi se centar mase mojega novog stalka za diskove, kompoziciju nastavlja crveno-smeđi okvir otvorenog prozora koji gužva bijelu čipkastu zavjesu, kroz njega se vide krošnja breze, komadić svjetloplavog neba i zgrada preko puta. U biti, počeo mi se sviđati taj stalak.
