šiŠanje&bRijANJE

RIBE NE OSJEĆAJU BOL


Iako poznajem svaki kamenčić i vlat morske trave u mojoj uvali, plivanje mi nikad ne dosadi. Osjećam kako će jugo prijeći u maestral. Tamna morska trava pred plićakom promijenit će smjer gibanja i otkriti puževe i školjke koji su se u njoj skrivali cijelo jutro. Otkrit će se trpovi, koji me ne zanimaju jer nisu lijepi ni jestivi. Tu se skrivaju i ušate, cipli i crneji, ne znajući da mome pogledu ne mogu pobjeći.
Obala je kamenita. Ako plivam prema njoj, travu na dnu zamijenit će šljunak u kojem se može naći poneki rak u puževoj kućici, ali ja neću plivati prema obali jer ne volim plitku vodu. Plivam prema pučini, nisam umorna i mogla bih plivati danima. Promatram dno na kojem se trava izmjenjuje s kamenim pločama posutim pijeskom i djelićima ribljih kostiju, rakovih oklopa, puževih kućica i školjki. Plivam brzo, radosna sam, a da ne znam zašto, plivam iz sve snage i trava napokon nestaje. Ispod mene samo je pijesak. Ronim blizu dna kako bih na njemu mogla vidjeti šare koje, prolazeći kroz valove, stvaraju sunčeve zrake. Onda se okrećem nagore i promatram metalni odsjaj s površine. Ne mogu ga se nagledati, ali moram plivati dalje.
Plivanje je moj život. Male ribe boje me se i bježe, ne znajući da su trenutno sigurne. Neću ih hvatati. Zalijećem se iz dubine i iskačem iz vode najviše što mogu. Sunčev sjaj ošamutio me i morala sam stati. Pustila sam da me valovi ljuljaju i gotovo zaspala.
Tada sam osjetila glad i zaplivala prema plićaku trenutak prije nego što sam o povratku stigla pomisliti. Otplivala sam daleko i sad me hvata drhtavica, a moj ručak još je daleko. Ništa više ne vidim i ni o čemu ne razmišljam, osim o svojoj gladi. Ubrzavam koliko god mogu, sve dok mi se ne zamuti pred očima. Napokon stižem do hrane i otvaram usta.
Nešto me povlači iz vode i prepušta na milost i nemilost suncu koje prži. Nečije ruke čvrsto me drže dok neke druge ruke jednim snažnim trzajem čupaju udicu iz moga nepca. Onda me spuštaju i, dok udaram repom po pramcu, osjećam kako mi se usta pune krvlju. Rub pramca daleko je i udari moga repa sve su sporiji. Gubim dah i pokreti mi se smiruju dok me čovjek i žena, zagrljeni i nasmiješeni, gledaju čekajući moj posljednji trzaj.