|
|
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah
Jednog petka trinaestog vozila sam se na skuteriću. Bilo je ljeto. Ispred mene prolazile su jedne duboke plave oči (šta to uopće znači duboke oči) - najbolji prijatelj mog brata. I moj dobar frend. Sjećam se, pričali smo kako je ljeto pri kraju i kako nemamo novaca, ali da ćemo sljedeće godine sigurno otići zajedno na more kod njega u vikendicu. Nas par, ekipica. Ionako smo se stalno viđali.
To ljeto nikad nije došlo. U nedjelju ujutro došla sam doma. Na stolu u kuhinji gorila je svijeća. Nije mi bilo ništa jasno. Mama je shvatila moj upitni pogled. Prošaptala je: Tomislav je poginuo. Vječni optimist kakav jesam nisam je uopće shvatila ozbiljno. Samo sam ju pitala di je buraz. Svakim korakom do svoje sobe bilo je sve teže. Kao da se noge nisu htjele odlijepiti od poda. Koje gluposti ona to priča? Pa sad sam ga vidla. Evo maloprije. Legla sam na krevet i suze su samo odjednom krenule. U tom trenutku mozak je shvatio ono što je čuo i srce se raspalo.
U sobi do ležao je buraz. Sjećam se da mu je glas drhtao kad mi je pričao kako se sve dogodilo. Sjećam se da je plakao. Sjećam se da je imao upale oči od neprospavane noći i zelenkasto lice. Sjećam se da je rekao: da sam barem ja bio na njegovom mjestu.
„Bog je pozvao jednog od sebi najdražih anđela“-tako ću uvijek reći za njega makar nisam neki veliki katolik. Jednostavno se nadam da je tako jer je to zaslužio.
Nekad ga sanjam. Uglavnom mi maše iz daljine kao zadnji put kad sam ga vidjela. Nekad mi priča da pazim na brata. Nekad jednostavno šutimo. I znamo sve što smo htjeli reći, a propustili smo.