..people aren't afraid of darkness, they are afraid of things hidden in it....
10.02.2007., subota
38 dana
|
Prije sat vremena sam cula da ne smijem vise trenirat..joj kako se nadam da ce se to promijeniti....bila sam inspirirana za ovakvu pricu.. Još jedan dan je prošao otkako ga nije vidjela. Bio je to 38.dan , brojala je. U njoj se odvijala borba. Na neki uvrnut način joj je nedostajao..on joj je bio prva ljubav...ali isto tako prvi koji ju je udario…i koji je pretjerao zaadnji put..ali nekako mu je bila zahvalna sto je prešao granicu, da nije, dali bi ikad pobjegla?uvjeravala je sama sebe da smije misliti da je sve iza nje. Da se smije nadati . Molila je da joj Bog oprosti jer ne ispunjava što je pred njime obećala..dok vas smrt ne rastavi..Ali taj čudan sjećaj u želucu nije joj ostavljao mjesta za mir. Predosjećala je da će se nešto loše dogoditi. Njezina realnost pokušala je pobiti taj osjećaj, govorila je sama sebi da si umišlja. Odložila je još jednu šalicu u kojoj je do malo prije bio vrući čaj na stol, no i dalje nije mogla zaspati. Iako je bilo dosta kasno odlučila se malo vozati gradom. Znala je da je opasno vani , duboko u noć, ali neće izlaziti iz auta ,što joj se može dogoditi? željela je samo osjetiti malo slobode. Obavijena mrakom, zatvorena u autu osjećala je sigurnost. Poslije nekoliko sati besciljne vožnje postala je umorna. Odlučila se vratiti kući. Noć je bila za to doba godine bila neuobičajeno vedra ,bez oblaka, obasjana mjesečinom. Izašla je iz auta. Osjetila je neki val nelagode. Trnci su joj prošli kroz tijelo. Drhtala je iako je vani bilo sasvim pristojno toplo. Nešto ju je tjeralo da požuri. Brzim korakom krenula je u kuću. Osjećala je da nešto nije u redu. Kroz glavu su joj prolazile različite misli. Krivila je sama sebe što je uzela kuću na osami. Shvatila je koliko je glupo bilo očekivati sigurnost u samoći. Učinilo joj se da su vrata pritvorena i sjetila se da je zaboravila ključeve u autu. Potrčala je po njih . Vrata su bila zatvorena..ali ne i zaključana..Valjda sam zaboravila zaključati..pomislila je. Čula je šum. Uplašena, požurila je u kuću. Brzo se pomolila. uvjeravala se da umišlja sve ,unišla u kuću i zaključala. Sama je zaključala svoju krletku. Krenula je prema kuhinji . Primijetila je razbijenu šalicu na podu. Osjetila je poznati parfem. Njegov parfem. Sjena na zidu. Osjetila je njegov dah..na svome ramenu…''ne'',procijedila je…njegova čvrste ruke pritisnule su joj vrat. Nije se opirala. Izgubila je svijest. Probudila se u staroj kući. Opet je bila samo dio statistike. Nakon njegovih sve češćih udaraca, tješila ju je pomisao kako je barem nakratko uživala.38 bez njega.38 dana bez lažnih objašnjenja svojih modrica…38 dana nije govorila kako se poskliznula i pala niz stepenice… Duboko u sebi nadala se da će jednog dana dobiti snagu i hrabrost da ponovo pokuša osvojiti svojih 38 dana. Ali nije znala da ju još točno 38 dana dijeli do posljednje laži u hitnoj…i u zadnjim svojim trenucima, lagat će za njega, jer ju on voli, jer on to čini samo nekad..samo kad izgubi živce..ali ionako je ona kriva jer mu nije dovoljno dobra žena..jer ona njega voli…samo još 38 dana..i on će shvatiti da ju je volio..ali bit će kasno… |
