Budućnost. Odrastanje. Fakultet. Ja
|
''Biti ili ne biti? Pitanje je sad... Nek' prokleta je sumnja!'' Te rečenice tako savršeno&tako precizno opisuju kako ja razmišljam u pogledu ...svoje budućnosti, tj. faksa... Zagreb ili Split? Pitanje je sad. Nek' prokleta je sumnja. Nekad je bilo tako jednostavno. Sjećam se, izležavala sam se s obitelji na plaži s nekih 9,10 godina i čavrljala s mamom. I sjećam se vrlo dobro kako mi je rekla da će mi, ako budem dobra i dobro učila, platiti studij u Zagrebu. Kakvi su me tada trnci prošli od uzbuđenja! Bila sam presretna (pre pre), bez obzira na to što sam odmah pomislila i kako to ipak neće biti tako skoro. Ali, sad, ali, danas... To mi već kuca na vrata. Ne kuca, nego lupa. Jer, iduće godine u ovo vrijeme... Moj će život možda biti određen i vođen nadalje upravo tom odlukom. Nekad se nisam mislila. Nekad, kao tog dana na plaži, trnci su me prolazili od uzbuđenja pri pomisli na studiranje u Zagrebu. Bila sam relativno mala, i Zagreb je za mene značio ,ono ne znam, New York. Kako sam odrastala, moje su se odluke mijenjale. Zapravo, mijenjale su se 'kako vjetar puše'. Bila sam i čvrsto odlučila da je moja destinacija definitvno Split. Opet malo Zagreb, pa malo Split... I Dubrovnik i Zadar su bili u igri, iako ne zastvarno. Sad, trenutno... Želim na sjever. (Ili ne?) Želim. Moram. (Moram li?) Nekad... Mislila sam da neću smoći snage da napustim svoj jedini pravi dom, svoj prelipi Split. Bez obzira na novu rivu (koja je meni, usput, OK), na karepovac, na zaista velik broj drogaša za tako mali grad, bez obzira na to što nemamo ZOO, nego kokošinjac... to je i uvijek jest moj dom. Grad u kojem sam započela svoje životno putovanje. Hej, to nije mala stvar! Kad sam progledala, vidjela sam splitsko sunce, divljala sam tu ka mala i susjedi iščupala cviće, tu sam išla u vrtić, u osnovnoj i srednjoj upoznala krasne ljude, super prijatelje.... Normalno, i razočarala se, ali, Bože moj, na greškama se uči. Sve to, i pozitivno i ponešto negativno, vežem za Split. Ono lipo more. Ej, more!!! I užasno je lipo sist u kafić, naručit kavu (ili čaj), malo tračat. I sve mi je lipo. I Dioklecijanova palača, i zalazak sunca, i slatko mi je kad dođu turisti pa fotografiraju donji veš na balokonima, i obožavam ulice u getu, taman za šetnju u dvoje... A tek moja kućica? Moja soba? Znam svaku porezotinu, svaku šaru na zidu (jer sam ih, uostalom, ja napravila, ali i sestra ili brat), tu je sve od svih plišanih igračkaka do najnovije šminke... A o pogledu s prozora da i ne govorim. Vidim sve, sve što mi treba, i nešto znači. I bakinu i djedovu kuću. Tu su i prijatelji, koje sam teško sticala (znate ono: pravi prijatelji se sporo stiču, a još teže zaboravljaju). Mislim, uložila sam puno truda i živaca u sve to i sad... Rastanak. Nagao i odjedanput. Obitelj... To mi pada najteže... Premda, zar nije to samo par sati vožnje autocestom (iako ja ne vozim)? A zašto služe mobiteli, telefoni, msn isto? Ali, onda se sjetim onog pogleda s prozora. U Zagrebu, recimo, vjerojatno će me zapast neka sebična, škrta, ohola cimerica lezbiljskih sklonosti. Šalu na stranu, vjerojatno osoba s kojom nisam na istoju valnoj duljini, a morat ćemo dijelit sobicu 2x2. Bez mojih dragocjenosti, stvari s putovanja. A ako pogled s prozora ne bude na kontejner sa smećem (kao u onom hotelu na ekskurziji), bit ću kako-tako zadovoljna. U tom velikom gradu bit ću stranac. Zamišljam scenu - hodam ulicom i pomišljam na to kako mi je u tom velikom gradu sve novo, i kako znam dvoje, troje ljudi. Dobro, više, imam i rođake gore, ali ono... Opet, i to je lijep grad. Bila sam već gore. Lijepa arhitektura, građevine. Kafići. Nema onu toplinu koju imaju mediteranski gradovi, mada ima npr snijeg. Vrijeme je malo zeznuto, ne volim kišu i maglu, ali opet... Dobre čizme i kapitić, i OK! Tamo bar ima veći izbor dućana za shopping. Mada mi je to najmnaje važno. E, i ima super zoološki. I, Zagreb, Zagreb pruža veće, bolje mogućnosti studiranja, zaposlenja, nadam se. (ali, kažu i ono: ne može se studirat i učit u isto vrime) Jednostavno nije isto. Ne volim promjene, volim putovati, ali i vratiti se. No, želim postići nešto u životu. Ne želim vrijeme izgubiti u gradiću na obali za kojeg mnogi vani nisu ni čuli. Želim ići, vidjeti, doživjeti. Ne kažem da Zagreb jedini i baš Zagreb to omogućuje, ali moram odnekud početi. Odnekud pokušati. Napraviti korak naprijed. Da znam da sam bar probala. Želim saznati što točno želim u životu, a to ne mogu s mrtve točke. Ovaj put je promjena možda dobrodošla. No, ne isključujem ni povratak. Dapače. Ipak, za to je još prerano. Predaleko mi je to trenutno. Ne mogu govorit o povratku a da nisam još ni krenula. Za sada sa sigurnošću mogu reći jedino da znam da ću uskoro morati odrasti. Zastvarno odrasti. Još uvijek mami prepuštam kuhanje, pranje i krpanje, a uskoro ću se morati osamostaliti. Previše toga odjednom. Strah me. Grozan je to osjećaj. Straha od budućnosti... |
