četvrtak, 08.11.2007.

Boys are whatever, friends are forever!

"Violet?" prodrmala me Anna G. Otvorila sam oči. "Živa je", obavijestila je Anna G. Victoriu i Kathy. Suzila sam oči pri pogledu na Victoriu. Htjela sam nešto reći, ali iz mojih usta nije izlazilo ništa, samo su iz mojih očiju suze ponovo potekle... Iako sam obečala da više neću plakati. Ustala sam i istrčala iz sobe, praćena Anninim uzvikom: "Vio kamo ćeš?" Protrčala sam kroz društvenu, u kojoj su bili Louis, Vanessa i Alex, svaki čitajući svoju knjigu. Alex me je ugledao te je odmah potrčao za mnom, ali nije me uspio stići. Trčala sam prema 2. katu... Prema kupaonici plačljive Myrtle... Tamo nikada nitko ne ide, pa neće ni sada...

Utrčala sam u kupaonicu, za mnom su zalupila vrata. Sve špine su curile te lagano potopljavale kupaonicu. Plačljiva Myrtle opet je imala jednu od svojih faza, u kojima bi ubila i svoj život poslije života.... Barem imam s kime plakati. Voda mi se uvlačila u tenisice, čarape su mi već bile napola mokre. Ugasila sam vodu, a Myrtle je doletjela do mene: "Što radiš u kupaonici plačljive Myrtle?" "Ono što obično i Myrtle radi, plačem", odgovorila sam. Plačljiva Myrtla je jauknula i rukama uhvatila glavu, barem se činilo da je drži. "Tko si ti ustvari?" upitala je pljačljivim glasom. "Violet, Violet Vallenttina Granger", odgovorila sam. "Aha, ti si Hermioneina sestra? Okupirala je moju kupaonicu nekim smrdljivim napitkom prije par godina... Više se ne siječam kako se zove", zaplakala je. "Višesokovni napitak. Da, ja sam njezina sestra" "A što te sada dovodi ovdje?" "Tebe se to najmanje tiče!" Krivi potez: Plačljiva Myrtla je počela jecati. Prekrila sam uši rukama, nisam mogla izdržati. "Došla sam se smiriti, a sada mi ti tu jaučeš!" izderala sam se iznervirano. "Ovo je moja kupaonica!" "NE! Ti si je prisvojila, ovo je ženska kupaonica! Sada shvaćam i zašto nitko ne dolazi u nju... Tko bi uopće tebe mogao slušati?!" izderala sam se. Plačljiva Myrtla se okrenula u zraku te otišla u drugi kraj kupaonice, naravno da je zatim zaplakala. Ni ja se više nisam suzdržavala, zaplakala sam i ja sjedajući na pod. Pogled mi je pao na moj ručni sat, bilo je već 11 sati! Ma dobro, ionako sutra neću ići na nastavu. Legla sam na pod, koji je još uvijek bio pomalo mokar. Iako sam dugo spavala, još uvijek mi se spavalo. Sklopila sam oči te utonula u san.

Probudila me užasna bol u cijelom tjelu. Otvorila sam oči. Ispred mene stajale su Izabranice Zla. Zar opet? Umorno sam ustala. "Nemam namjeru svađati se, nisam baš najbolje raspoložena", rekla sam im. "Kao da je važno dali si ti raspoložena, mi jesmo", nasmijala se Anduril, "Crucio!" Ponovo sam osjetila onu istu bol koja me probudila. "O... Osta... Vi... Me... Na... Mi... Ru...", jecala sam kroz bol. "Slaba si nešto, Violet..", nasmijala se Anduril, "Zahvali svojoj prijateljici. Baš imaš dobre prijateljice, a kakvog si tek dečka... Imala!" "Ostavi me na miru uobražena glupačo! Odi predavat svoje gluposti nekome tko je toliko glup da te može slušat, ja imam i pametnijeg posla!" "Ma nemoj... Zanimljivo!" "Ostavi me na miru!" Bol je popuštala. "Zašto bih?!" "Crucio!" povikale su sve u isti čas. Pala sam na pod od boli, sigurno nikada još nisam osjetila toliku bol. Moj štapić ostao je u spavaonici, a Prsten Dobra... Nisam imala dovoljno snage da išta izgovorim čak ni u svojim mislima. Previjala sam se od boli, dok su se Izabranice Zla cerekele. Bol nije popuštala, samo se pojačavala. Lagano sam gubila svijest... Odjenom nešto je snažno udarilo u tlo. Nisam mogla znati što, ali bilo je sigurno ogromno. Začula sam poznato režanje, bilo je veoma glasno... Preglasno za psa! Čula sam Andurilin vrisak, a zatim kako netko mahnito istrčava iz prostorije. Bol je lagano popuštala, ali još uvijek je bila užasna. Otvorila sam oči. Nisam se prevarila, ondje je bio zmaj čije su se srebrne ljuske presijavale na svijetlosti. Iako je bol još bila vrlo jaka, lagano sam se nasmiješila. Uhvatila sam se za zid, još trhteći, te ustala. Jednako se tresući, odšepala sam do zmaja. Spustio je svoju glavu te sam ga pomilovala. Iako tresući se, ali njemu nije smetalo. Bol je postajaća sve manja i manja, jedva sam je osjetila. "Hvala" , šapnula sam zmaja, zagrlivši mu glavu objema rukama. Nastavila sam ga dragati. Začula sam kako netko tiho ulazi u prostoriju, gacajući po vodi. Iza ugla izvrila je Victorijina glava. Stisnula sam oči. Zmaj se okrenuo prema Victoriji, prepoznatljivo spuštajući glavu. Lagano ga je podragala. "Hvala Remy", rekla je i dalje ga dragajući. "Zašto si došla? I od kuda te zmaj poznaje?" siktala sam poput zmije. "Remy je moj zmaj iz Atlanticusa" "Na koju foru kada je Atlanticus pod vodom? Ili lažeš, kao i obično!" "Ne, u Atlanticusu mi je netko ubacio u torbu njegovo jaje, nisam znala što ću s njim. Jednim posjetom Torbyeu, to ti je čarobnjačko selo na obali Antlantskog oceana, otišla sam malo izvan i našla neku špilju. Ondje sam ostavila to jaje, nakon par dana se izglegao Remy. Remy je njegov nadimak, ustvari se zove Remained što znači Sačuvan. To ime je dobilo jer sam skoro bacila to jaje." "Spasila si me!" "Da, valjda. Molim te oprosti mi za Louisa, ne znam kako sam to mogla napraviti... Znam da je to od mene bilo užasno nepošteno... Nismo više zajedno... Molim te, oprosti mi...", pognula je glavu. "Oprošteno ti je", rekla sam zagrvlivši ju, "Ipak si me spasila." "Boys are whatever, friends are forever", rekla je. "Jesi nahranila Remya?" upitala sam ponovno ga dragajući. "Nisam danas, sada ću", izvadila je iz džepa malu kutijicu, na kojoj je velikim slovima pisalo: Pargrew, zdrava hrana za vašeg zmaja Otišla je u jedini kutak prostorije koji nije bio smočen te tamo istresla hrane, koliko je stalo. Zmaj je luđačkom brzinom pohitao ondje, činilo se da nije godinama jeo. "A kako ste se i i Remy upoznali?" upitala me je. Sve sam joj prepričala, u detalje. "Možeš li mi reći... Kako je dovelo do tebe i Louisa?" upitala sam. "Pa... Meni se on sviđao još od kada ste ti i on zajedno... Ali nisam se ni pokušala truditi oko njega, znala sam da bi to tebe užasno povrijedilo. I jučer ujutro ja sam se jednostavno jako rano digla i on je bio u društvenoj.... Sjela sam, dalje od njega, kako bih čitala kada je on rekao da odemo do jezera. Pristala sam, ne znam gdje mi je pamet bila. I jednostavno smo tamo sijedili, on je počeo kako sam prekrasno pjevala i onda me samo odjednom uhvatio..." "Gad!" prosiktala sam. "Idemo u spavaonicu, već ionako nismo otišle na nastavu!" rekla je Victoria. "Koliko je sati?" "11!" "Dobro" "Nije dobro!" Obje smo se nasmijale, napokon je sve bilo kao prije... Ili skoro sve?

Polaganim koracima ulazile smo u društvenu prostoriju. Naravno, nismo nikoga očekivale jer su svi trebali biti na nastavi. No, prevarile smo se. Odmah kada smo zakoračile na crveni tepih koji je bio prostrnut po cijeloj društvenoj prostoriji, ugledali smo Louisa koji je sjedio na naslonjaču pred vatrom. Kada nas je ugledao, blago se osmijehnuo. Njegov osmijeh nije odavao nimalo sarkazma, ali niti grižnje savijesti... Njegov osmijeh bio je onaj osmijeh, kada si doista sretan što nekoga vidiš... Obično bi se razveselila takvom prekrasnom pogledu, ali ovaj je u mene ulijevao samo mržnju... "Bok cure!" pozdravio nas je, ne mičući osmijeh s lica. "Bok gnjido!" prosiktala sam. Ustao je te me nježno uhvatio za ruku: "Ne govori tako..." "Miči se od mene", rekla sam povlačeći ruku k sebi. Počeo je nešto pričati, ali smo ga Victoria i ja u potpunosti ignorirale. Sjele smo na naslonjač pred kaminom. Victoria je zgrabila prvu knjigu koju je ugledala na stoliću do sebe. Na koricama sjajio se naslov: 'Harry Potter i odaja tajni'. Zagledala sam se u vatru. Plameni su se bezbrižno poigravali.... Njihov rad je barem bio toliko predvidlijv, poigravati će se još neko vrijeme, a onda će se ugasiti... Moj rad bio je nešto drugo, on kao da nije imao nekog kraja...Louis je skočio ispred mene i počeo se derati: "Halo? Čuje li me tko! Ovdje sam!" Ponašala sam se kao da kroz njega mogu vidjeti vatru, iako bi mu najrađe nešto odbrusila. "Prestani!" Victoriji je prekipjelo. "Jučer nisi govorila prestani, zar ne?" nasmiijao se. "Slušaj ti gnjido jedna!" viknula je Victoria uzimajući štapić. "Expeliarmus!" povikao je prije nego što je Victoria uspjela išta reći. Njezin štapić odletio je u nepoznatom smijeru. Pogledala sam ga s mržnjom. "Violet, čemu takav pogled, možda zbog...", započeo je upireći štapić u mene: "Ovoga: Sectumsempra!" Osjetila sam neopisivu bol u prsima. Pala sam na pod, previjajući se od bola. Victoria je pogledom tražila svoj štapić. "Omami!" viknuo je Louis. Victoria je ošemučeno pala na pod, a onda počela gledati u strop. "Prstenu Dobra... Pomozi... Nam...", prošaptala sam zadnjim snagama. Prsten Dobra nije reagirao. Slika pred očima mi se zamutila... "Cruci..."

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.