nedjelja, 18.05.2008.
ON
 Ovaj post posvećujem jednoj osobi koju sam u kratkom vremenu, iako ne poznavajući dovoljno dobro, jako zavoljela (naravno kao najboljeg prijatelja, ali on to iz prva nije skužio i protumačio je krivo)...uglavnom...jako je zabavan te svojim forama zna me nekada nasmijati kada mi je potreban osmjeh- barem na trenutak. Ima osmjeh poput andjela, to vam moram priznati. Ima osmjeh koji bi me oživio kada bih umrla. Oči, hm...kao da gledam u dubinu mora- tako neshvatljive, divlje, nedokučive. Usne blago zakrivljene, meke i uvijek spremne na lijepe riječi koje bi me mogle uspavati. Boja glasa- onako blaga ali i ponekad tako gruba. Tijelo neuhvatljivo kao val na sred oceana. Divlji pokret ruku i tijela umarao me. Trebalo je sve to dokučiti odkud samo tolika snaga da prebrodi ovaj pakao od života. Prvi dodir je bio dodir ruku. U njegovim sam rukama osjetila i toplinu i hladnoću. Sve se je to izmješalo-toplina kao ljubav i led kao ozbiljnost. Njegova sama pojava budi optimizam. Moj prvi pogled upučen prema njemu iz neshvatljivih razloga bio je topao, pun ljubavi i požude. Moram priznati da sam u jendom trenutku skoro izgorila od osjećaja kada mi je upućivao nježne riječi preko mobitela. Nisam imala spasa. Taj drhtaj je bio toliko snažan, da bi cijelu zemlju probudio. Njegov glas je bio glas andjela- tako blag i uspavljujuć, ali i u istom trenutku grub i muževan, toliko jak, da bi podnjeo najveću bol. Da, on je bio andjeo bez duše. Zašto bez duše??? Neke osjećaje nije mogao pokazati. Bojao se straha i boli. Nije želio nanijeti nepotrebne patnje, i to sam shvaćala. Uvijek je birao riječi koje bi pokazaje ono što osjeća, ali nije ih ponekad bilo dovoljno da bi stvorio sliku svoje zamišljene patnje. Slala sam mu pjesme koje su mu, kak o je rekao, uljepšavale dane. Uz njega sam neko vrijeme kratila vrijeme i bila prisutna i tijelom, a i duhom. No nije sve bila bajka sa sretnim završetkom. Nešto je pošto po zlu. Više nije bio onaj isti andjeo. Počeo je štedjeti na riječima, te je prestao vjerovati u mene- u naše sutra. Preko hladnog jutra, punom mraza i magle, ja sam saznala da me je napustio, vratio se na nebo gdje je i pripadao. Bez riječi, bez stiha, bez poljupca, okrenio je obraze i nestao u mraku. Bila sam mnogo razočarana u sebe, ali ne toliko, jer sam mogla to podnijeti. Nisam se ljutila na njega, nisam mu uzimala za zlo, jer on je bio takav...andjeo bez duše koji nije mogao vječno ostati u jednom vremenu. Osjećam i dalje njegovo prisustvo... nije me napustio. Još uvijek me uspavljuje pomisao na njega...pomisao na to da postoji netko bolji od smrti i njepši od života.... POST POSVEĆEN MOCI =) |
align=left>
