vilko whyalla australia

utorak, 30.11.2004.

Sjecanje na djetinjstvo

NASTAVAK Sjecam se naseg odgoja vecine, pozdravljali smo sa gospon ili gospodjo, isto starijima boljim bogatijima damama smo govorili “ljubim ruke”…to je bilo davno, veoma davno. Na Mirogoju smo stanovali ispod Grofice Draskovic…ustvari u prizemlju vile od njezinog ljubavnika Mate Grkovica poznatog Kazalisnog glumca. Eto kazao sam moje djetinjstvo kao i tudja nisu bile lagana ,ali nije niti bilo za sve jednako da su radili kao ja. Ja se ne zalim makar bi nekada zelio da sam sproveo normalno djetinjstvo , a ne vec sa sedam godina na gradilistu kao i vrtu. I kada smo se preselili na Mirogoj i da li su nam drugo gradiliste na Bukovcu, moj zivot se nije izmjenio nosio sam ciglu na gradilistima i dalje smo imali vrt na Bukovcu samo je bilo daleko hodati. Isto tako smo i gradili pomalo sami kucu ,koju nikada nismo zavrsili jer nije bilo novaca,a otac nije mogao dobiti zajam. Dalje na moje nepoliticko dijetinjestvo ,koje je bilo tesko kao i zivot za mnoge godinama. Djelim svoj zivot do 10 godina ,sta ste manje vise procitali. Od 10-15 godina su bile moje najteze godine koje ne bi zelio nikome, i koje su me mozda napravile sta jesam danas. Bilo je vrijeme kada mi je majka bila veoma bolesna i tri mjeseca u bolnici ,ja sam bio oko 12 godina, kupovao sam namirnice , spremao ,prao ves i kuhao za mladjiju sestru tatu i mene, ponekada je starija sestra navratila da mi nesto pokaze ili nauci. I opet se ne zalim dobro mi je doslo poslije u zivotu, kada je trebalo. Od 15-18/19 godina su bile godine skole i zanata i pocetak vise stvari koje su bile i zalosne, da sam imao drugacije djetinjstvo mozda bi bilo bolje, ali ja se ne zalim. Godine od 1960-1967 su bile sa jedne strane divne i nezaboravljive ali i sa mnogo pogreska, za koje sam platio kasnije u zivotu. Ukratko moja starija sestra koja je 13 godina starija imala je u to doba troje dijece ,muza pijanca i koji ju je i tukao i nikada doma donosio novac ,ona je sama zahvaljujuci svojij struci sa koznim proizvodima uzdrzavala familiju ,vidio sam svasta sta se dogadja ,i znao sam vec jako mlad kako je zivot tezak sa pijancem i muskarcem koji okolo tera zene??,kada ih jos nebi bilo koje se i same nataknu. Mladija sestra je sest godina mladija od mene ,ona je bila streber i zavrsila je veliku maturu, gimnaziju i sretne se zaposlila u bolnici u racunovodstvu ,gdje je i sada u zaduzenju. Za mene je mozda bilo veoma tesko fizicki i moralno ,ali ona je jos ostala kod kuce kada sam ja otisao i vidjela dnevne probleme sa starcima koji vec par godina nisu bili uredu. Starci su se na koncu rastali i moj otac nikada nije vise vidio moju sestru ili njezinig sina. A moja sestra je brinula se o majci do zadnjega dana , zasto sam joj veoma zahvalan. =================== Prosla je zima i doslo je proljece, vrt se je morao prvo srediti i napraviti sav posao, kako bi se moglo dalje nastaviti za gradnjom kuce. Sjecam se tata je posudio od poduzeca kamion i placao je sofera po satu. Isli smo na Savu po sljunak sami nas dva smo tovarili kamion isto tako i istovarili na gradilistu uspjeli smo tako jedno popodne do kasno navecer napraviti dva puta. Ciglu smo imali dostavljeno isto tako i kamenje vece ,jer je kuca podrum velicina vanjski zid bio predvidjen kameni zid i nutarnji cigla. Problem je bio u ono vrijeme cement ,bilo ga je tesko nabaviti. Znali smo iz Maksimirske ceste do Bukovca , na malim kolicima vociti po 500kg ,kada smo bili sretni da dobimo. Jednom se sjecam nosili smo na ramenima otac i ja svako jednu vrecu 50kg , preko 7 km do zgrade. Sav rad na zgradi smo radili ,otac, majka i ja . Sa obzirom da smo imali iskopan podrum i temelje, poceli smo betonirati fondaciju ,otac je uvijek mjesao ,a majka i ja smo se mijenjali, svaki drugi puta mjesati ,pa zaljevati sa vodom. Kada smo digli fondaciju ,otac je obradivao kamen i zidao ga vani ,dok sam ja zidao nutarnji zid.Te godine smo podigli podrum i uz pomoc jedne nedjelje zbetonirali deku ,jer je moj otac pomagao mnogima pa su mu dugovali vratiti uslugu. ===================== Teta i ujak su radili na veliko isto poslije posla Bozicni nakit, koji se je prodavao po cijeloj Jugy, cak i izvadjao van preko granice. Radilo se je preko cijele godine manje vise ,mama je pomagala i preko dana dok sam ja dolazio poslije skole. Proces je bio razlicite debljine stakla sjeci na plamenu i zatvoriti…to sam znao raditi, ujak je grijao komade i onda puhao i pravio kuglice ,isto smo izradivali i druge nakite ,vrh za bor ,pticice kao i kuglice sa udubljenjem. Poslije napuhavanja moj posao je bio odrezati visak stalka , i onda je moja mama ih umakala i u rukavicima mjesala u tekucini da posrebre. I tako u nedogled ,sjecam se moje prve noci kada smo radili bila je subota na nedjelju ,pila se turska kava da se ne spava i moja prva cigareta, ali samo da PROBAM! Jest mnoge noci sam sproveo radeci i nisam niti isao u skolu, o Vilko je bistar nauciti ce??? Kolika pogreska od roditelja ne samo raditi po noci ,nego pisati lazna pisma u skolu da sam bio bolestan,….pa i jesam bio pospan. Onda to nije bio problem... to mi je sve islo kroz glavu veoma mnogo kasnije …losi pocetak, pa ma koliko si ti marljiv i radan. Isto tako sam sa malim kolicima sa mamom gurao, kutije nekada slozeno kao cijeli kamion na zeljeznicu na prevoz gdje su bile narucene. Moje znanje iskustvo se je sirilo i bogatilo sa svakim daljnjim danom. I tako su ti poslovi trajali sve do mojega pocetka zanata. Poslije sam doznao da smo od tete posudili novce da mozemo graditi kucu i sa tim poslom smo otplacivali. Isto ta godina je bila i zadnja da sam radio za tetu ,jer slijedece nije vise bilo vremena,poceo sam zanat. Jest ja sam mnogo razlicitog znanja stekao dok su druga djeca/ teenagery se zajebavali i imali dobro vrijeme. Nastavak slijedi!

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.11.2004.

Sjecanje na djetinjstvo

NASTAVAK! Kako se ovo sta ja pisem ne slaze sa pricanjem kako je bilo nekada? Ali ja ne mogu izmisljati lazi da bi zadovoljio necije lazi koje su bile sirene po svijetu o zrtvama crkava kao i kako se ne smije u crkvu. Negdje oko 1950, sjecam se parade Prvog Svibnja, sva vojska je marsirala, radnici iz tvornica isto, sjecam se tate ,malo si je potegao iz flase pa su pocele pametne rijeci: Zivio Tito…i partija kao ,sta ja zivim sa mojom placom…brzo su ga odstranili ,vratio se je drugo jutro rano… nije mnogo pricao ,ali nije vise niti prisustovao Prvom Svibnju. Godinama kasnije mi je kazao da ne ce biti nista protiv njega ,jer je uvijek bio primjeran radnik isto kao i dobrovoljac i organizator za rad i sudac porotnik. Drugo sta se sjecam je mojeg bratica starijeg od mene ,kada se je napio i poceo vikati u restoraciji “zivjela Ustaska mladez”…veoma pametno u restoraciji punih sa vojnim licima, nasao se je neki kapetan izvadio je pistolj i kazao neka ponovi dace ga ubiti… budala od bratica opet pocinje…srecom umjesao se je milicajac i stao pred njega i kazao svima , da je moj bratic lud i pobjegao iz Vrapca…i nasli se okolo i ljudi civili i poceli zvati pijacu za sve u restoraciji i budala je izvukao glavu …eto to su dva slucaja za koja znadem sta su istinita…cuo sam prica ali vecinom od pijanih, od njih uvijek cujes svasta. Dapace da se toliko ne prica na Dijaspori o komunizmu i losim godinama koje smo imali ne bi niti znao da sam zivio u komunistickoj zemlji. Kako se kaze ako se sa necim ne bavis niti ne znades da postoji. Mozda zivot koji je moja familija vodila i nije se razglabala politika ima mnogo sa time. Ili mozda je Zagreb bio drugacije mjesto za zivjeti ,ja se ne sjecam problema niti u zanatu ,ako nisi zelio biti clan partije nitko te nije tjerao, dapace najvise komunista su bili iz dalmacije, primorci i manjih mjesta. Zagrebcani /purgeri su uvijek bili lijeni da uce i idu na fax, tako da su dolazili studenti iz okolice ,a najvise iz dalmacije…svaka im cast ucili su i zasluzili sta su studirali, a poslije sa izborom su izabrali biti komunisti ,jer je bilo lakse na polozaju. Skoro svaka firma je imala jednog direktora tehnickog i jednog politicnoga, ja se ne mogu zaliti da sam ikada bio “politicki”ubjedjivan ili da je bila razlika izmedju mene i djeteta od komunista u skoli. Dapace u Orlovcu ,osnovna skola imali smo u razredu cetri ucenika koji su bili is SJEMENISTA, za mlade svecenike, ali po zakonu su morali zavrsiti drzavnu skolu osam godina. Sjecam se dva su bila dalmatinca, jedan bosanac i jedan hercegovac, bilo ih je i vise ali u drugim godinama i razredima. Mi smo ih svi prihvatili i oni su bili uredu kao i mi su voljeli igrati nogomet i nisu bili od strane ucitelja /nastavnika zlostavljani ,dapace su bili hvaljeni kao dobri ucenici i disciplinirani. Za vrijeme skolskog ljetnog ferja sestra i ja smo isli ranijih godina u Slavoniju stricu ,teti i djedu, vecinom sam ujutro rano vodio krave na pasu. Poslije sam vadio pjesak iz rijeke Ilove, obicno sam izbacao oko 6-10 kubik metra, sta se je prodalo ,novce je pokupio tata za skolske knjige. Cigla je teska 2.5 kg…znadem prebacio sam ih preko ruka mozda 100.000 i nosio na zgradi od devet/deset godina do 13 godina. Na Mirogoju gdje smo stanovali gradile su se kuce …o je moj dobar tatek je organizirao da svaki dan poslije skole idem raditi ,nositi cigle ,mjesati mortar, i slicne poslove, u jednoj kuci prvoj imali su krave tako da se je racun za mlijeko ,krumpir, kupus, platio od mojega rada , ne sjecam se jednom da sam dobio za kino…jer trebalo je zaraditi i za skolske knjige. Jedino Bog blagoslovio moju stariju sestru koja je znala mi gurnuti nekada u djep po koji dinar dosta za kino, i tako sve do 15 rodjendana dok nisam poceo zajam. Znao sam raditi i do 21:00 h, po noci pa onda ici pisati zadacu ili drugo jutro od nekoga prepisati, ponekada sam i znao zadremati umoran u skoli.Ali nikada se nisam zalio,dapace bio ponosan kako me je tata hvalio kako sam vrijedan. Jedno moram kazati i on je poslije posla kod kuce uvijek od kada sam ga znao radio ortopedske cipele za invalide privatno. A o vrtu sam pisao to je bilo stalno i poslije kada smo preselili imali smo gradiliste na Bukovcu, koje smo obradjivali svi tri od nas pa je onda otac odrzavao dalje sam ,poslije posla je isao nesto napraviti .pa premo mirogoja pjeske kuci, pa jos kod kuce radio na cipelima. Mama nije radila , tako da nije sa financijske strane bilo najbolje usprkos poslova. Eto tako u jedno mojoj 13 godini smo poceli kopati na gradilistu, prvo podrum, jer smo bili na bregu…nije bilo vode , nema probleme jednu subotu otac i sin iskopali dva metra sa dva i jedno 2.5 metra duboko bunar naisli smo na dvije zile, vode koliko zelis za cijelo vrijeme gradnje. Sa pocetkom kopanja podruma i dok smo skopali fundamente dosla je i jesen……i moja nova sezona novoga posla koji je bio makar na toplome i veselju sa drustvom kod moje tete i ujaka. Kada si posljednji put sjetio se djetinjstva svog?. Bijeli Zagrebe, divan si , ljetom bos hodam stopale se za vrucu smolu lijepe, probam hodati na prstima al jos vise ga pece. Pod zaklon dodem i noge pod vodu …oh Boze Ti koji nam dajes i sunce i kisu ,ovo je bilo malo previse, imaj malo sazaljena za nas tako male i sitne. Misli mi lete sjetim se Slavonije,kao mali sam iso cesto kroz skolsko ferje, bilo je vruce ali odmah od kuce preko ceste bila je rijeka Ilova. Bio sam mali ,ali svi su kazali vrijedan Jozin sin. Lopata je bila veca neg ja, ali nisam bio zabadav Jozin sin, zabado sam lopatu u rijeku i vuko sam onako mali lopatu punu pjeska, i baco preko glave na prvu stepenicu…ponekad pola je palo natrag u rijeku…al Vilko je bil Vilko uporan i satima bacao pjesak na tri stepenice prije nego sam ga bacio na vrh gdje se je skupljao i prodavo po kubicnom metru…… Pa kaj u skoli sam prvi znao sta je kubicni meter, uciteljica je pitala ,a ja sam reko….dva jutra u rijeci i to je toliko, i svi su se smijali od Jozinog sina ….ali on je pokazo sa svoja dva mala koraka kolika hrpa treba biti i onda skoro do glave visina tog pijeska,..i svi su rekli aaaaaaaaaaaajme. Sjecam se djeda ,sitan stariji covjek,naocale i njegove familijske “svete knjige”, nedjeljom se nije nikada radilo, morao sam slusati djeda citati Bibliju, rucak je bio serviran, a mi mladi ispod 16 smo imali mali stol i stolice , i makar je bilo mjesta za velikim stolom , to je bilo nase mjesto. Sjecam se prve godine suze su tekle u tanjur dok sam jeo, a sestra je pobjegla u stalu i skrila se do navecer. Sjecam se i godinama dalje, radio sam kao sluga od ranog jutra do mraka, vodio sam krave na pasu, vodio sam krave kada je djed orao. Djed me je zvao Wilhem po pruskom caru, i stari je bil pametan, govoril je cetri jezika…a dosel je odmah od Zagreba od Cernomerca i ozenio se je za jedinicu Cehinju i imali su 13 djece. Djeda je bio izuceni Kolar i bacve je radil, i mnogo toga kad se sjetim sam naucio od njega. Sjecam se kada je umro nisam isao na sprovod otac je isao sam. Sljedecek ljete sjedili smo svi za velikim stolom, a teta Bozena bila je mlada izbacila je stol i stolice u stalu i rekla dok ona zivi nitko nece sjediti i jesti sa tih “Djedovih stolica” Ali ponekad se sjetim tih stolica i stola, pa svih 13 Kovacica su na njima odrasli i jeli , jer tak je nekad bilo. Znam da ne rima ,ali eto meni bas stima. Dok ovo pisem suze mi cure sjetim se Slavonije ,rijeke…pijeska i djeda, i dode mi knedla u grlu kada se sjetim djecjeg stola i djece samo pola metra od poda. Vilko Mala Masljenjaca 1950 NASTAVAK SLIJEDI!

- 13:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.11.2004.

Sjecanje na djetinjstvo

Za mene koji sam u inostranstvu 38 godina, od toga sam iseljenik u Australiji 35 godine…mnogo toga nije lako razumjeti…nikada nisam bio politicki ili nacionalno prezauzet i u ove sve godine nisam bio mnogo uveden u domovinski rat, sve dok nisam posjetio Zagreb 1998, i od 2001 sam dosta pisao na Hrvatskim forumima. Rodjen sam 11tog studena 1941, u Petrovoj bolnici (rodilistu), zivjeli smo u ono vrijeme u Vocarskoj cesti…odmah iza rodilista. Dulje vremena se spremam napisati nesto sta ima veze sa djetinjstvom, mojim prijateljima, osoba koje znadem ili sam bio sretan upoznati u mojem dijetinjstvu. Istinu kako sam ja video”kroz moje oci” proveo i dozivio u vrijeme i doba za koje mnogi kazu da su bila “komunisticka”, danas cak citam i “diktatorska” vremena Tita. Za pocetak pisem o generaciji od sestre i poznanika kao i mojem vrijemenu dakle od osoba koje su bili 1945 oko 13-15 godina kao i moje 4 godina. Svi o kojima pisem smo bili dijeca ciji roditelji su bili u ratu ,Ustase,Domobrani,ponekoji cak i Partizani . U mojoj familiji sa majcine strane imali smo dva ustaska casnika/jedan je poginuo, jednog domobrana i od druge tete “partizanskog heroja”, koji je izasao 1946 kao major, jer nije zelio da nastavi skolovanje u Rusiji. Moj otac je bio domobran radio je za vrijeme rata u Savskim Kasarnama cipele. Dakle osobe koje su mi rodbina kao i roditelji prijatelja su bili svasta , koliko se sjecam ranog djetinjstva nije bilo predbacivanje tko je bio sta i tko je sada sta. Mnogi su prosli Krizni put i proveli vrijeme u zatvoru ili logoru, mnogi ocevi od prijatelja znanca su pobjegli zajedno sa njemcima. Bila su teska vremena ,i mnogi su ostali bez roditelja i kuca …sjecam se i mi smo( iako nismo imali mjesta) primili na dvije godine “ratno siroce”…mojih godina …dok se nije drzava sredila i otvorila dom za mnoge zrtve rata. Sjecam se sestre i njezinih prica kako je bilo za vrijeme rata i sta sve nisu izvadjali, ona je poslije rata bila medju prvima koja je kao i sva omladina isla na izgradnju pruge i autoputa, zajedno sa vojskom. To sam dobro zapamtio svaki puta kada se je vratila ,donijela je doma nove nagrade i trofije iz trcanja.Bila je hrvatski prvak u atletici. Kada se je vratila isla je u zanat izucila je za sivanje gornjih djelova cipela, isto kao i koznu proizvodnju. Pocelo je vrijeme kojega se sjecam…otac mi je radio u ortopedskoj tvornici za proteze kao i izradbu cipela za invalide. Sjecam se bio je izabran kada smo zivjeli u Vocarskoj ,kao organizator za vodjenja planiranja kao i dobrovoljnog rada na novom domu kulture. Sjecam se da sam ponosno i ja nosio cigle koliko sam mogao, dapace imao sam i slike gdje sam na lojtri sjedio i dodavao u redu crijep slijedecoj osobi. Sjecam se skole u Filipovicevoj , isto i gradiliste koje smo dobili od drzave u Babunicevoj ulici…i u kojemu je zapoceo moj rani doprinos rada u vrtu, islo je ovako dok su drugi nabijali nogometnu /krpenu/ loptu, ja sam u vrtu koji je bio dosta veliki,okretao zemlju/stihao/ ili cupao drac, priznacu koji puta kada me nije mama i tata vidjeli, plakao od zalosti sta se nisam mogao igrati. U Vocarskoj smo imali i zajednicki sa drugim susjedima mjesto gdje smo tovili dvoje svinja i imali smo i zeceve kao i golubove…jest u ono vrijeme je bilo kako se snadjes i napravis tako i jedes. Znadem da nisu svi bili toliko marljivi/ bili su gospoda/ ,ali ta snalazljivost je doslo sa strane moga oca koji je u zivotu presao dosta tesko , poceo je zanat sa 12 godina ,dizao se je ujutro u 4 sata da napravi sve u stali ,pa onda ucio zanat do mraka. Jos mu je otac morao davati svake godine majstoru 200kg zita i dvije svinje…takova su bila vremena. Sta ja tu pricam?...zelim prikazati da je zivot poslije rata bio tezak ,ali svatko je zivio na svoj nacin . Ne sjecam se mnogo komunizma mozda zato sta nismo imali mnogo od njih u susjedstvu, sjecam se starijih pijanica koji su “se opijali da zaborave svoje brige”, umjesto da su kao i drugi se primili rada i radili nesto korisno u zajednici ,kako su mnogi drugi sagradili dobrovoljno Dom Kulture…i dan danas sam ponosan da sam sa svojim malim rucicima doprineo koliko sam mogao. U skoli smo imali vjeronauk ,koji je bio dozvoljen i tko je zelio mogao je poslije skole prisustovati predavanju, nedjeljom se je islo u Sveti Petar crkvu…..vjerujem da ima jos zivih da to potvrde ,jer po pricanju starijih iseljenika …nisi smjeo u crkvu ,a kamoli imati vjeronauk u skoli. NASTAVAK SLIJEDI!

- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 27.11.2004.

The time machine........Uvod

Prvo su bili bolovi …bolovi…depression ,anxiety,napadi straha, vrtoglavice, probavni problemi…personality problemi…prekid posla sa 51 godine starosti(1992),godine posjete psychiatristu…kao i mnogim specijalistima,25-30 razlicitih lijekova….i godine su prolazile…svaku godinu nesto gorje dodano bolestima…nije se mnogo promjenilo i 12 godina poslije, vidim 6 specijalista, lijekovi su ostali isti…ali sam sredio NARKOTIKE. Cetri godine posjete kliniki bolova, nije napravila nista za mene…niti jedan Narcotik,specijalni Gabopetine ili Antitryclics koji rade na CNS nije pomogao …dapace dvije godine sam bio najlosije nego ikada…jos jedna operacija na kicmi 2004 /imao sam jednu 1972, neuspjelu/.eto proslo je 8 mjeseca i ja sam losije nego prije, hodanje je ograniceno, stotine metra pa prekid i odmor i bolovi, pa opet pomalo. 1972 sam imao laminectomy on L5/S1, u ono vrije novija operacija...rezano za jedan level 30 cm, operacija nije uspjela. 2004 sam imao suzenje nervnog kanala i pritisak nerva,Laminectomy na dva levela L4/L5 i L4/L3...isto neuspjela...dapace najnoviji MRI pokazuje desnu stranu L4 izlazni nerv ukljescen. Jedno znadem da sam strpljiv i ustrajan i “da znadem sve o sebi”, sta me ocekuje i sretan sam sta sam zadnje 4 godine na internetu , gdje sam mnogo naucio…prosirio razumjevanje za moje bolesti i koliko si mogu pomoci. Tokom vremena sam procitao i prosao sa klinikom za bolove, predavanja i sve moguce nacine lijecenja bilo lijekovima ili sa umom ili sa natural nacinom. Nista nije pomoglo…dok nisam poceo samo hypnozu “sugeriranje” Trebalo mi je mnogo godina da shvatim da mogu da se vracam u proslost. Mnoge neprospavane noci u bolovima i sa ocekivanjem da zadremam shvatio sam da se sa ucenjem “samo” hypnoze “…koju sam prakticirao za bolove mozem opustiti i vratiti u bilo koje vrijeme i osjecam bolje…za jedno vrijeme. Moje spavanje se je okrenulo u zadnje 13 godine …nisam mogao zaspasti do oko 3-5 sati ujutro…spavam sa masinom za disanje…i kada jednom zaspim pod sedacijom spavam izmedju 7-10 sati…pa onda nekada ne po cijelu noc i dan , znao sam prije dvije godine spavati i po 13 dati pa onda ne spavati po 40-48 sati. Sada sam na “mojem specijalnom rezimu “ i dalje ne zaspim do oko 3 ujutro, ali vise ne spavam dulje nego 7-10 sati.Dobar dio mojeg poboljsanja je sta sada podnosim bolove ,a ne uzimam narkotike…jer mi niti inace nisu pomagali samo radili gorje poslijedice. Ali moram priznati da je tesko podnesti bolove koji su na velicini od 1-10…...uvjek izmedju 6-10. Ali da opisem moju masinu za putovanje u proslost…zivimo u “retirement Village u svojem unitu oko 70sq/metra, sa dvije sobe,radi mojeg nespavanja i masine spavam odvojeno u drugoj manjoj sobi . Imam specijalni krevet , sobu punu komputer hardware, sve ugradjeno u ormar tako kada zavrsim sve zatvorim da nije neuredno…supruga mi zahtjeva red i urednost oduvijek, a i sam, posebi sam ta osoba. U toj sobi je sve “moj cjeli zivot”…sta je pred menom.... O jest postoji zivot sa suprugom, djecom, unucima …ali to je manje vremena nego sta provedem u “svojoj masini”….i bolestima koje nisu ugodne za mene niti okolicu! P.S. "Whyalla" je Aboriginal rijec" za mjesto gdje puse vjetar"...tamo smo zivjeli 25 godina u Juznoj Australiji.

- 15:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #