vilko whyalla australia

nedjelja, 28.11.2004.

Sjecanje na djetinjstvo

Za mene koji sam u inostranstvu 38 godina, od toga sam iseljenik u Australiji 35 godine…mnogo toga nije lako razumjeti…nikada nisam bio politicki ili nacionalno prezauzet i u ove sve godine nisam bio mnogo uveden u domovinski rat, sve dok nisam posjetio Zagreb 1998, i od 2001 sam dosta pisao na Hrvatskim forumima. Rodjen sam 11tog studena 1941, u Petrovoj bolnici (rodilistu), zivjeli smo u ono vrijeme u Vocarskoj cesti…odmah iza rodilista. Dulje vremena se spremam napisati nesto sta ima veze sa djetinjstvom, mojim prijateljima, osoba koje znadem ili sam bio sretan upoznati u mojem dijetinjstvu. Istinu kako sam ja video”kroz moje oci” proveo i dozivio u vrijeme i doba za koje mnogi kazu da su bila “komunisticka”, danas cak citam i “diktatorska” vremena Tita. Za pocetak pisem o generaciji od sestre i poznanika kao i mojem vrijemenu dakle od osoba koje su bili 1945 oko 13-15 godina kao i moje 4 godina. Svi o kojima pisem smo bili dijeca ciji roditelji su bili u ratu ,Ustase,Domobrani,ponekoji cak i Partizani . U mojoj familiji sa majcine strane imali smo dva ustaska casnika/jedan je poginuo, jednog domobrana i od druge tete “partizanskog heroja”, koji je izasao 1946 kao major, jer nije zelio da nastavi skolovanje u Rusiji. Moj otac je bio domobran radio je za vrijeme rata u Savskim Kasarnama cipele. Dakle osobe koje su mi rodbina kao i roditelji prijatelja su bili svasta , koliko se sjecam ranog djetinjstva nije bilo predbacivanje tko je bio sta i tko je sada sta. Mnogi su prosli Krizni put i proveli vrijeme u zatvoru ili logoru, mnogi ocevi od prijatelja znanca su pobjegli zajedno sa njemcima. Bila su teska vremena ,i mnogi su ostali bez roditelja i kuca …sjecam se i mi smo( iako nismo imali mjesta) primili na dvije godine “ratno siroce”…mojih godina …dok se nije drzava sredila i otvorila dom za mnoge zrtve rata. Sjecam se sestre i njezinih prica kako je bilo za vrijeme rata i sta sve nisu izvadjali, ona je poslije rata bila medju prvima koja je kao i sva omladina isla na izgradnju pruge i autoputa, zajedno sa vojskom. To sam dobro zapamtio svaki puta kada se je vratila ,donijela je doma nove nagrade i trofije iz trcanja.Bila je hrvatski prvak u atletici. Kada se je vratila isla je u zanat izucila je za sivanje gornjih djelova cipela, isto kao i koznu proizvodnju. Pocelo je vrijeme kojega se sjecam…otac mi je radio u ortopedskoj tvornici za proteze kao i izradbu cipela za invalide. Sjecam se bio je izabran kada smo zivjeli u Vocarskoj ,kao organizator za vodjenja planiranja kao i dobrovoljnog rada na novom domu kulture. Sjecam se da sam ponosno i ja nosio cigle koliko sam mogao, dapace imao sam i slike gdje sam na lojtri sjedio i dodavao u redu crijep slijedecoj osobi. Sjecam se skole u Filipovicevoj , isto i gradiliste koje smo dobili od drzave u Babunicevoj ulici…i u kojemu je zapoceo moj rani doprinos rada u vrtu, islo je ovako dok su drugi nabijali nogometnu /krpenu/ loptu, ja sam u vrtu koji je bio dosta veliki,okretao zemlju/stihao/ ili cupao drac, priznacu koji puta kada me nije mama i tata vidjeli, plakao od zalosti sta se nisam mogao igrati. U Vocarskoj smo imali i zajednicki sa drugim susjedima mjesto gdje smo tovili dvoje svinja i imali smo i zeceve kao i golubove…jest u ono vrijeme je bilo kako se snadjes i napravis tako i jedes. Znadem da nisu svi bili toliko marljivi/ bili su gospoda/ ,ali ta snalazljivost je doslo sa strane moga oca koji je u zivotu presao dosta tesko , poceo je zanat sa 12 godina ,dizao se je ujutro u 4 sata da napravi sve u stali ,pa onda ucio zanat do mraka. Jos mu je otac morao davati svake godine majstoru 200kg zita i dvije svinje…takova su bila vremena. Sta ja tu pricam?...zelim prikazati da je zivot poslije rata bio tezak ,ali svatko je zivio na svoj nacin . Ne sjecam se mnogo komunizma mozda zato sta nismo imali mnogo od njih u susjedstvu, sjecam se starijih pijanica koji su “se opijali da zaborave svoje brige”, umjesto da su kao i drugi se primili rada i radili nesto korisno u zajednici ,kako su mnogi drugi sagradili dobrovoljno Dom Kulture…i dan danas sam ponosan da sam sa svojim malim rucicima doprineo koliko sam mogao. U skoli smo imali vjeronauk ,koji je bio dozvoljen i tko je zelio mogao je poslije skole prisustovati predavanju, nedjeljom se je islo u Sveti Petar crkvu…..vjerujem da ima jos zivih da to potvrde ,jer po pricanju starijih iseljenika …nisi smjeo u crkvu ,a kamoli imati vjeronauk u skoli. NASTAVAK SLIJEDI!

- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #