White Tiger

***
-... Uglavnom, otac mi je rekao da me voli. Nije li to smiješno?!- Reče Marilyn više ironičnim nego humorističnim glasom
-Zašto to ne bi bila istina? –nakon dužeg vremena nešto i Katja reče.
-Zašto? Ne znam... ne želim vjerovati u to..
-Možda te i je volio. Možda je on morao vas napustiti?
-Ništa se ne mora, osim umrijeti...-zadrhti Marilynin glas
-Imaš pravo... a sad se nadam da ćeš otići jer smo pred mojim ulazom!
-Dobro doviđenja!- odvrati Marilyn potiho.
Katja je ušla u svoj ulaz ali nije ju pozdravila, na što je Marilyn pokušala ostaviti dojam kao da joj je svejedno.
Marilyn se osjećala vrlo potišteno. Još nekoliko trenutaka je stajala na mjestu gledajući u pod, a zatim maknula snijeg rukom te sjela na obližnju klupicu, lijevo od ulaza. Sjedila je vrlo pogrbljeno, ruke je držala na očima, a to je sve prekrivala kosa što joj je klizila niz lice.
-Kog' ja to zavaravam?- Priupita se Marilyn dok su joj se suze polako sklizile niz lice. –Moj život je uništen, zašto se trudim oko tuđega? Ovo nema smisla...
Sjedila je još malo čekajući da vidi hoće li se Katjini roditelji derati na nju ili ne. Najednom, svijetlo se upalilo i titralo kroz prozor te nedugo zatim i ugasilo se. Marilyn je zaključila da je sve prošlo u Katjinu korist. Potom je ustala kao da nema više životne energije, te se zaputila suprotno od Katjine zgrade. Nije išla prebrzo, već polaganim hodom, te razgledavala u te visoke zgrade, što su je okruživale posute snjegom. Ulice su bile tihe, tiše negoli inače, a sav narod se nalazio u svojim toplim domovima, iako i nije baš u svakom domu savršeno, za Marilyn je sve to predstavljalo ogledalo idealnog života...
Dok je kročila prečacima između tih ulica i zgrada, cipele što je nosila su se u potpunosti smočile. Kad je stigla kraj svog odredišta, skinula je torbu sa svog ramena te prebacila preko visoke ograde sa šiljcima, a zatim se i sama popela te preskočila ih. U velikom dvorištu se nalazilo puno drveća, visokih grmova i ruža, ali sve prekriveno snjegom što još uvijek pada, ali polagano. Kako se sve više udaljavala od ograde te sve više približavala prema toj zgradi, koja je zapravo umobolnica, postajalo je sve mračnije i mračnije. Hodala je vrlo polako i oprezno, ali uzalud; zapela je jaknom o trnje ruža.
-Prekrasno! -Potiho se izdere. Izbavljajući se iz ruža, ugledala je da se netko kreće osvjetljenom ulicom. To je bila Katja što ju je očito pratila, zaključivši to prema Katjinom pogledu što je zurio u vrt. Marilyn je na trenutak stala, a zatim na silu se otela od ružinih bodlji čime je upropastila jaknu, te neprimjetno trčkarala od grma do grma kako bi se mogla potpuno sakriti od Katjinog pogleda, koja je hodala vrlo sporo. Potom je Marilyn došla skroz do ograde, iza Katje i njezinog pogleda te ju opet preskočila nečujno, te protrčala naprijed kako ju i dalje nebi vidjela, prešla ulicu, sakrila se iza ugla jedne u nizu od mnogobrojnih zgrada, te ju u potpunosti okolo optrčala. Katja se sve više približavala ulazu, dok se Marilyn približavala ka njoj sakrivajući se iza automobila.
-Pa to je umobolnica! –Vikne Katja te stavi ruku na usta kad se približila vratima gdje je na ploči pisalo ime ustanove.
-Ah, opet se susrećemo!- Kaže Marilyn opet zlokobnim bezosjećajnim glasom, na što je Katja još više otvorila oči od šoka!
-No reci mi; što ti radiš oko ludnice u ovo doba? Zar ti nisi već trebala biti u krevetu? –Nadoveže se Marilyn.
-Morala sam doći... prijateljica me zvala... –Nabrzinu je izmislila Katja, ali njen glas je odavao da laže.
-Ma zbilja? Evo ja sam upravo na odlasku, znaš, sada smo žrtvovali jednu osobu, pa me možda možeš upoznati s njom. Kad nas je više, bude zanimljivije. –Reče Marilyn znajući da laže.
-Pa... ne... ne mogu...
-Nemožeš? Pa kako to?
-Pa... jer sam slagala! Zar ne kužiš? –Izdere se Katja.
-Slagala? Svojoj najboljoj prijateljici ti lažeš? –Reče sarkastičnim glasom, dok je Katja samo šutjela Marilyn je nastavila. –A zar ti nisi možda mene uhodila? Ako te baš zanima tu se svi moji prijatelji okupljaju. Svatko tko nije član Vectre Post Mortem te nađe naše mjesto okupljanja, mora umrijeti! Drugim riječima, ti si sljedeća! Možeš se spasiti jedino ako sada odmah pobjegneš i nikad nikome to ne ispričaš! Jel' jasno?! –Marilyn glas je postajao sve glasniji i glasniji, dok je to Katja poprilično smireno slušala, ili je barem tako djelovala rekavši:
-Marilyn... ti stvarno imaš problema...
-Ja problema nemam, no ti ćeš ih imati ukoliko ne pobjegneš! –Odgovori vičući na sav glas.
-Vidjela sam te na klupi...
-I u čemu je problem?
-Činila si se tako slabom.... način na koji si sjedila... prekrivala oči rukama...
-To se nije dogodilo, lažljivice jedna mala!
-Tvoj glas se svako malo mijenja; prvo samouvjereno-ubojito, zatim slabašno, pa sad opet...
-To samo ti tako misliš! –Vrisne Marilyn- Bježi dok me netko nije vidio s tobom!
Katja je još samo trenutak smireno stajala, a zatim ju je Marilyn odgurnula od čega je Katja skoro izgubila svu svoju ravnotežu...
-Gubi se! –Izderala se Marilyn bezosjećajno.
Katja nije posustajala, već bježala što je brže mogla, kolko joj je snjeg dopuštao, dok se u pozadini još mogao čuti Marilyn glas: -Bježi!
Nakon silnog vrištanja, Marilyn se naslonila na ogradu te predahnula. Kad je bilo sigurno da je Katja već daleko, i da nema šanse da će se vratiti, Marilyn se vratila preskakivanju ograde, što je prošlo s lakoćom; prvo se popela do šiljaka, prešla na drugu stranu ograde te skočila u snijeg, potom se zaputila prema toj staroj zgradi pazeći da sa ne zapne za koji grm, korijen drveta ili pak nadgrobni spomenik... Nakon što je prošla sve te prepreke, nalazila se metar ispod prozora. Kao i uvijek počela se penjati po zidu, no ruke su joj klizile od snjega, a zatim je pala na pod. Pokušala je ponovno. Prvo je rukama uhvatila vrh najviše cigle koju je mogla dosegnuti, a potom nogom zakoračila na jednu od viših cigli. Ruke su joj i dalje klizile, ali nije se predala, te na kraju se popela do prozora koji je bio toliko star da se može otvoriti i najmanjim udarcem. Ušla je u jedan od mnogobrojnih hodnika u kojima je bilo toplo. Vladao je mrak ali se Marilyn znala snaći te je krenula naprijed ka stepenicama na prvi kat.
Hodnici su bili obojeni u bijelo, ali vjerojatno vrlo davno, jer sve je bilo prljavo, dok su na podu bile postavljene bolničko-zelene pločice, također prljave, a pritom na nekim mjestima je sa stropa kapala voda. Na nekim mjestima, ponajviše uglovima, je bilo još upaljeno titrajuće svijetlo, što je sve davalo jedan zastrašujući dojam.
Kad je stigla do vrha stepenica, skrenula je desno te stala pred treća vrata od početka hodnika, i pogledala kroz šipke. U toj prostoriji je netko sjedio vrlo mirno... Velika metalana vrata otključala je izvana te ušla u tu prostoriju. Cijela prostorija je bila siva od betona, čak ni na podu nije bilo ništa, a usred te male sobice je sjedila žena zavezana na drvenu stolicu u srednjim godinama, zureći prema naprijed svojim plavim očima. Taj pogled je bio tako prazan i beživotan, i nije reagirao ni na koga.
Marilyn je kleknula pred nju, te prekrižene ruke polegla u njezino krilo.
-Zašto si me ostavila? – Marilyn je uistinu plakala, pravim suzama... -Zašto si me ostavila? Zašto me ne čuješ! Molim te probudi se iz ovog stanja... ovog sna... –Marilyn glas je bio sve glasniji i glasniji što zvučao poput ludila, tresući ju, a ona nije uopće reagirala, a zatim je nakratko stala, te ponovno tiho joj šapnula: -Ja te volim...
Još neko vrijeme Marilyn je plakala na njezinim koljenima, a zatim joj je nešto kapnulo na ruku. Niz lice te žene su sklizile suze...
Marilyn se ustala od šoka. Krenula joj je brisati suze, no kad joj je dotakla lice, žena se počela strašno derati.
-Molim te, smiri se, nemoj se derati- Reče Marilyn histeričnim ali uplakanim glasom. Zatim je nešto glasno lupilo, najvjerojatnije neka druga vrata, iz kojih su vjerojatno izlazili doktori. Marilyn je pobjegla iz te prostorije, koju čak nije ni zaključala., a zatim otrčala dolje istim putem kojim je i došla te skočila s prozora prije negoli je itko mogao vidjeti.
Trčala je svom brzinom prema ogradi, pokupila torbu koja je već bila donekle prekrivena snijegom, te preskočila ogradu i sakrila se među zgradama...
Kad je već bila na sigurnom, stala je da se odmori. Marilyn se doslovno srušila na snijeg u jednom mračnom parku plačući.
-Jednog dana ću te izbaviti, obećajem... –reče tiho dok su joj se suze stapale sa snijegom- ...obećajem majko...