|
|
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sva bol na svijetu pripada čovjeku,a čovjek njoj.
Ako se želite javiti moj e-mail je: white_moonlight@net.hr
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Živim u svijetu mašte!
Volim apstraktno!
Mrzim laž!
Želim život bez granica, želim sklad, mir, savršenstvo...
Najviše od svega:
Želim naučiti hodati po oblacima!
Lopov
Tiha je noć, samo vjetar šumi.
Bijela svjetlost mjesečine ulazi u tvoju sobu.
Sklopljenih očiju spokojno spavaš.
Koliko mi fališ ti ne slutiš.
Ulazim nečujno uz pratnju magle,
Kroz otvoren prozor šuljam se k`o lopov.
Želim te oteti noćnoj idili,
Želim te imati samo za sebe.
Nosim te na rukama i milujem nježno ti lice.
Ti se nesvjesno smješiš.
Sanjaš nas.
Noćas sam zaspala oko 00:30 i istog trena utonula u san.
Velika soba, obojana u boju breskve, u kojoj se nalazi mali stol na kojem su stajale boce pića, naresci, razne grickalice. Uz zid su bile postavljene stolice. Pod je bio prašnjav, s otiscima cipela. Svi su bili tu. Ljudi koje jako dobro poznajem, s kojima provodim najviše vremena. Plesali su, upuštali se u zanimljive razgovore, opijavali se, parovi su se međusobno zavodili, a nakon nekog vremena su samo nestali. Ja sam bila naslonjena na rub plastičnoga stola i ogledavala se oko sebe. Bila sam odjevena u sivu haljinicu. Kosa mi je bila raspuštena, lagano kovrčava. Cijelu noć nitko me nije zamijetio, nitko mi nije prišao ni razgovarao sa mnom. Ali nisam imala snage pričati s nekim. Razmišljala sam o budućnosti. O čovjeku s kojim ću provesti život, s kojim ću stvoriti obitelj. Zamišljala sam ga kao smeđeg sa smeđim očima. Bio je visok otprilike 175cm, čvrste građe. Iako je bio niži uz njega bih se osjećala sigurnom. Nije bio glup. Volio je razgovarati o životu, smrti. Volio je i pisati pjesme. Bio je kao stvoren za mene. Više me nije bilo briga što se dešavalo u mojoj okolini, prepustila sam se maštanju. Zatvorila sam oči.
Netko mi je prišao i položio ruku na moje rame. Okrenula sam se u tom smjeru i ugledala ga. Smiješio se. Uzeo je moju ruku i odveo me iz sobe.
Slijedeće čega se sjećam bilo je veliko dvorište ispunjeno zelenilom. Mali dječak i još manja djevojčica igrali su se s loptom. Ja sam sjedila u hladu kestena i čitala knjigu. Čekala sam da se moj dragi vrati s putovanja. Netko je otvarao vrata dvorišta. Nadala sam se da je on. Skočila sam na noge i potrčala.
No, to je bila moja majka, uplakana. Pogledala sam je, a ona je dotrčala do mene i zagrlila me. I ja sam zaplakala znajući da nešto nije u redu. "Dogodila se nesreća. Vraćao se kući. Na oštrom zavoju izletio je u provaliju. Kočnice su otkazale. Tijelo mu je bilo gotovo neprepoznatljivo." Slušala sam je. Nisam mogla vjerovati. Zašto se to baš meni dogodilo? Zašto ja ne mogu imati lijep i bezbrižan život???
(...)
Sjedila sam na krevetu. To je bio san. Upalila sam svjetiljku. Oči su mi bile crvene.
Više nisam mogla zaspati. Dočekala sam zoru.
Nedavno sam saznala da je osoba iz nedavnog posta (volim/mrzim) imala nesreću, ali na svu sreću sada je dobro. Mislim da je moj san povezan s time...
Toliko od mene za danas. U žurbi sam, imam jako puno posla.
Čitamo se uskoro.
