Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
29.03.2025., subota
Car filozof i Gandalf
|
MARKO AURELIJE – "Samome sebi" (MEDITACIJE) Knjiga 7. Citat o hrabrosti: "Što su plemenito i dobro nego spašavati druge i biti spašen. Jer, da li će život biti duži ili kraći, o tome ne bi trebao misliti pravi muž i kukavički se držati života, već brigu o tome prepustiti Bogu, a ženama povjerovati kako "nitko ne može izbjeći što mu je suđeno", i zatim razmotriti najbolji način da proživi vrijeme što mu je od života preostalo." Podsjeća me ovaj citat na Gandalfov savjet Frodu iz Gospodara prstenova koji glasi: "All we have to decide is what to do with the time that is given to us./Sve što trebamo odlučiti je što ćemo s vremenom koje nam je dano." Stoička ideja kako moramo vanjske okolnosti podrediti našoj volji, tako što ćemo prihvatiti te vanjske okolnosti kaso zadane i sagledati koje radnje učiniti. Uvidjeti koji nam se smjerovi za budućnost pružaju i izabrati najbolji. Nepovoljne vanjske okolnosti koje se pričinjavaju PREPREKOM na putu, tada postaju dio puta te nakon što smo prešli taj dio puta, mi u svom "životnom itineraru" upisujemo najbolji način za prelazak tog dijela putovanja. Primijenjujemo ga u sličnim okolnostima. Tako postajemo MUDRIJI, SNALAŽLJIVIJI I USPJEŠNIJI. Naša volja postaje KREATOR stvarnosti. "Ne plači zajedno s drugima i ne predaj se gnjevu." - najbolji aspekt Marka Aurelija je to izbjegavanje sljeđenja mase, odnosno, sljeđenja stavova većine. Jasno, on kao car je imao sve pravne načine kako usmjeriti masu u zacrtanom pravcu njegove volje. Ipak, izbjeđavanje sljeđenja mase je nit vodilja koje se dobro držati. Ako radi ničega drugoga, onda radi "ESTETSKE HIGIJENE" ili "ESTETSKOG APSOLUTIZMA" kako ne bi postali patetični. U skladu s Estetskim apsolutizmom, car filozof, ovaj put lirik, donosi lijepu pjesmu. On joj ne dodjeljuje naslov, ali ja sam je za sebe nazvao "POEZIJA AMOR FATI" ili pjesma o prihvaćanju sudbine: ŠTO POSTADE IZ ZEMLJE, VRAĆA SE ZEMLJI ŠTO OD SJEMENA UZDUHA, IZNOVA DOLAZI NA NEBO JELOM I PILOM I ČUDIMA RAZNIM KUŠAMO MIJENJATI POTOKA SMJER JER HTJELI BI IZBJEĆI SMRT KAD BOŽANSKI VJETAR NAVALI S NEBA NAPRIJED BEZ PLAČA, ZAPLOVITI TREBA Naprijed bez plača zaploviti treba, kaže car filozof. Uhvatiti jedrima svoga broda božanski vjetar i zaploviti. Jasno, ne biti nošen poput lista vjetrom, već iskoristiti taj vjetar kako bi nas ubrzao i doveo do cilja, a ako plovimo kontra vjetra, napnuti mišiće, uzeti vesla i odlučno zaveslati. "O onome čega još nema, ne misli kao da to već jest. Od onoga što je već tu, međutim odaberi najdragocjenije i promisli koliko bi se mogao truditi kada toga ne bi bilo." Ovdje nam opet govori kako ne bi trebali "razbijati glavu" o vanjskim okolnostima, odnosno, žudnjom za nečim čega nema u vanjskom svijetu, već moramo obratiti pažnju na ono što nam je dano. Uvidjeti koliku vrijednost posjedujemo, biti ZAHVALNI. Zahvalnost povećavamo time kad još zamislimo koliko bi se morali truditi da dobijemo to što imamo, u slučaju kada to ne bi imali. Dakle, opet nam tvrdi kako moramo prihvatiti danu situaciju i biti joj zahvalni. Ali također dodaje upozorenje: "I pazi da se zbog takva zadovoljstva ne navikneš pretjerano cijeniti jer bi te mogao potresti njegov gubitak." Dakle, car filozof, vjerojatno neznajući uvodi budističku ideju da se ne vežemo previše (uopće) za vanjske stvari. Jer koliko god one bile lijepe ili korisne, one su propadive i ne pružaju pravi spokoj. Čak ako ih izgubimo ili propadnu mi upadamo u nespokoj. A pravi spokoj je, dakle, u nama. Iz toga slijedi jedna jezgrovita i jasna misao, u toj mjeri da bi je se moglo zapisati na štit kao slogan obiteljskog grba: "Umiri predodžbe. Ukroti nagone. Budi vladar sadašnjosti." Time zaključuje svoje misli. Trebamo biti vladari sadašnjosti, umjesto što patimo žuđeći za nečim čega nema. Kao što Frodo žudi za stvarnošću u kojoj nije dobio prsten, kad smo već koristili scenu između Gandalfa i Froda. I zbilja taj zahtjev za ukinućem žudnje podsjeća na budizam, samo što Nirvanu dostižemo sada, odmah. Car filozof zna kako je to težak zadatak i kako će mnogi čitatelji reći: "Hej Aurelije, lako je tebi, ti si car!" Na to naš umni imperator ima još jedan jezgrovit odgovor: "Umijeće je življenja sličnije hrvanju negoli plesanju!" Ili, današnjom popularnom uzrećicom mogli bi reći: "Da je biti savršen lako, savršen bi bio svatko!" Malo prozaično, međutim pogađa bit onoga što je Marko Aurelije želio reći. Život je arena, mi smo hrvači. Naša volja se hrva sama sa sobom, sa drugim voljama i sa unaprijed božanskim LOGOSOM uređenom prirodom. I ona je naša, na nju možemo utjecati i s tim znanjem počinjemo vladati trenutkom, jer prema Stoicima sve je sada. Marko Aurelije stoga kaže: "Ne uznemiravaj se budućnošću. Stat ćeš tamo gdje to bude potrebno, naoružan istim razumom kojega koristiš u onome što se SADA događa." I s tom idejom dolazimo do konačne misli! Misli koja nam jasno otkriva što je to savršen život, savršen čovjek, ŠTO JE TO SAVRŠENSTVO! "Odlika je dovršenog karaktera da svaki dan provodi kao da je posljednji, ničega se ne boji, ne popušta u djelovanju, ne zapada u licemjerje." Sintetizirao sam to u jednoj pjesmi: ZA MOĆI MOJE VOLJE Zapalio sam vatru božanskom iskrom jedra su mi hvatala božanski vjetar Božanski logos odredio je Prirodu koja me okružuje Prirodu koja je borilište Moje volje Prostor gdje ona traži ostvarenje SLAVU i ŽIVOT svog' bića Oznake: filozofija, stoicizam, Marko Aurelije |
12.03.2025., srijeda
Božanski Dah Svemira: Eter od Platona do Jedija
|
Prvi spomen petog elementa nalazimo kod Platona. On kaže u Timeju kako je peti element koža svemira. Sastavljena od najfinijeg materijala, nebeske supstance. I ta posebna koža ili bit je različita od zemaljskih elemenata. Platon elementima daje i geometrijsko tijelo Vatra je tetraedar, zrak oktaedar, voda ikosaedar, zemlja kocka. Peti element je prikazan kao dodekaedar, geometrijski oblik koji Platon povezuje s "cijelim nebom" ili svemirom . Platon u Timeju kaže: "Ostao je jedan oblik, dodekaedar – Bog ga je upotrijebio za svemir kad ga je ukrašavao.“ Platon peti element ne naziva eter, to čini Aristotel, već samo daje gore naveden opis. Peti element je kod Platona supstanca koja čini nebo i zvijezde. Aristotel U O nebu (De Caelo, oko 350.–340. pr. Kr.), Aristotel eksplicitno imenuje peti element eter (aither). Aristotel eter razlikuje od vatre, zraka, vode i zemlje, koji se kreću gore-dolje i propadaju. S druge strane Eeter je vječan, nepromjenjiv. Ima prirodno kružno kretanje (za razliku od pravolinijskog zemaljskih elemenata) i čini nebeska tijela (Sunce, Mjesec, zvijezde). Eter "ne stari, ne trpi promjenu" zato je božanski. Uzima ime Aither. To je ime jednog od prvobitnih božanstva koji nastaju iz kaosa. Smatra se gospodarem svjetla i neba i predstavlja gornji zrak koji je iznad onog što udišu ljudi. Vjerojatno zato Aristotel peti element imenuje eterom. U nekim verzijama mitologije, Aither se smatra personifikacijom svjetla koje omogućava život i božansku inspiraciju. Kao takav je važan simbol kozmičkog reda i nebeske čistoće. Iako je Aristotel proveo 20 godina na Akademiji, Platon i Aristotel nisu "zajedno razradili" eter. Aristotel u djelu „O nebu“ razvija eter kao odgovor na Platonovu kozmologiju, ali ga prilagođava svojoj fizici, primjerice kružno kretanje umjesto harmonije. Nebeska tijela (Sunce, Mjesec, zvijezde) činila su mu se vječnima i kretala su se u savršenim krugovima. Stoga mu je bio potreban element koji nije podložan promjeni, već ima prirodno kružno kretanje. Taj element je eter. Aristotel ga opisuje sljedeće: Eter je božanski, nepromjenjiv, beskonačan, "ni vruć, ni hladan, ni mokar, ni suh", iznad svojstava zemaljskih elemenata. Daje "život" nebesima. Pokreće ih i održava njihovu vječnu harmoniju, za razliku od zemaljskog ciklusa rađanja i propadanja. Već možemo vidjeti neke sličnosti ka konceptom sile u Ratovima zvijezda. No o tome kasnije, sada sumirajmo: Platonov dodekaedar je više poetski i matematički simbol dok je Aristotelov eter praktičniji i filozofski definiran. Od Aristotela eter postaje standard u kozmologiji sve do Kopernika i Giordana Bruna koji daljnje razrađuje eter odnosno koncept petog elementa. Giordano Bruno i njegov peti element. Giordano Bruno (1548.–1600.), talijanski filozof, dominikanac, astronom i hermetičar, uzima Platonov i Aristotelov eter i pretvara ga u srž svoje revolucionarne kozmologije. Eter kod Bruna postaje „Univerzalna supstanca“ koja prožima cijeli beskonačni svemir. Svemir postaje jedno, budući je sve povezano eterom. I nebo i zemlja. Preciznije; Aristotelov eter je odvojen od četiri zemaljska elementa i ograničen na nebeske sfere, na mjesec i iznad, dok Bruno ruši tu podjelu. Sada je eter svuda, ujedinjuje sve stvari, od zvijezda do kamenja. Širi se u beskonačnost, prisutan je i u najdubljim, najmračnijim dijelovima svemira i onim najživljim, najsvjetlijim. Beskonačnost Bruno uvodi u djelima poput O uzroku, principu i jednom (De la causa, principio e uno, 1584.) i O beskonačnom svemiru i svjetovima (De l’infinito, universo e mondi, 1584.), Bruno tvrdi da je svemir beskonačan, bez centra, s bezbroj zvijezda i planeta. Svi su poput našeg Sunca, okruženi vlastitim svjetovima. A upravo je eter je ono što ispunjava taj beskonačni prostor. Prenosi život i pokret. Kod Bruna peti element postaje duša svemira koja ga povezuje u jednu cjelinu. Njegov eter nije statičan, nego dinamičan – pulsira, teče, omogućuje kretanje nebeskih tijela i život na njima. I eter je nužan za nadogradnju „Kopernikanskog obrata“. Radi etera više nije nužno da sunce bude centar svemira. „Nema centra!“ kaže Bruno, jer je svemir beskonačan, a eter je univerzalni medij koji to omogućuje. Svojim svojstvima spajanja drži beskonačni svemir na okupu. Eter je fizički izraz božanskog jedinstva jer za Bruna, Bog nije izvan svemira. Bog je svemir, a svemir je sam Bog ; beskonačan, živ, prožet duhom. Drugim riječima eter je "sveprisutna duša". Bruno vidi eter kao "božanski dah" koji spaja mikrokozmos (čovjeka) i makrokozmos (svemir). Ovo odjekuje u Picovoj ideji čovjeka kao odraza svemira hermetička ideja čovjeka kao mikrokozmosa odraza makrokozmosa svemira. (Giovanni Pico della Mirandola (1463.–1494.) bio je renesansni filozof, teolog i humanist, često nazivan "feniksom svog doba" zbog svoje mladosti, genijalnosti i širokog znanja. Najznačajniji po Govor o dostojanstvu čovjeka (Oratio de dignitate hominis) što je uvod u njegovo djelo 900 teza. Tamo slavi čovjekovu slobodu i potencijal. Smatra se "manifestom renesanse". Ključna ideja: Bog je stvorio čovjeka bez fiksne prirode – za razliku od anđela (duh) ili životinja (tijelo), čovjek može birati: "Možemo postati što želimo – ili pasti u životinjsku prirodu ili se uzdići do božanskog." Pico kaže da je čovjek "kameleon", sposoban transformirati se kroz znanje, volju i duhovnost. Vjerovao je da čovjek nije samo pasivni promatrač, nego aktivni sudionik u kozmosu.) Bruno vjeruje da su svi svjetovi, zvijezde, planete živi. Vjeruje da su naseljeni bićima, budući eter nosi životnu silu svuda. U djelu O herojskom zanosu (Degli eroici furori, 1585.) eter je prikazan kao "plodonosna materija" koja rađa beskonačne mogućnosti. Brunove ideja bila su bile toliko ispred svog vremena da je Bruna 1600. godine spalila inkvizicija na Campo de’ Fiori u Rimu. No kao što Bruno proširuje Platonovu svjetsku dušu u beskonačnost tako i Brunove ideje odjekuju kroz vječnost. Brunova ideja etera odjeknula je kroz beskonačna stoljeća, nesvjesno utječući na Schopenhauera i Nietzschea koji su je preobrazili u koncept volje. Bilo negativnoj volji Schopenhauera i herojskoj Nietzschea. Volji koja nije vidljiva, ali daje i odgovorna je za vidljive rezultate. Koja je poput etera nevidljiva sila preko čijeg djelovanja se manifestira svemir na makro razini, a na mikro razini čovjek. Kod Schopenhauera volja nije svjesna, nije božanska, poput Brunina etera, već je čista težnja, borba, "volja za životom". Brunov eter je pozitivan, harmoničan, božanski, dok je Schopenhauerova volja mračna, kaotična i izvor patnje. Eter spaja, volja razdvaja, ona je borba pojedinaca. Sudar molekula. Jelenji duel s rogovima i svaki oblik natjecanja. Ipak postoji sličnost s eterom. Naime Schopenhauerova volja je svuda, prožima svemir, pokreće ga, slično Brunovom eteru. Nije materijalna, ali se očituje u materiji. Možemo zamisliti volju kao "mračni eter", neprepoznati pandan Brunovoj svjetlosti. Ovdje se opet javlja sličnost sa silom moći iz Ratova zvijezda, Brunov eter kao sila Jedija i Schopenhauerova volja kao sila Sitha. A kako se uklapa Nietzscheova volja? Ima nešto što se zove sivi Jedi, malo dobra strana sile, malo crna. Jeli takva Nietzscheova volja? Vjerojatno bi ga bilo baš briga za sve zamišljene viteze redovnike i zmije koje ih plaše, a dovoljno im je samo odgristi glavu pa se grohotom nasmijati. No sagledajmo sličnosti s eterom kod Volje za moć. Nietzsche u svojim djelima Tako je govorio Zaratustra i S onu stranu dobra i zla pretvara volju u volju za moć (Wille zur Macht). Volja za moć nije samo preživljavanje, nego stvaralačka snaga. Težnja za rastom, prevladavanjem, oblikovanjem svijeta. Volja za moć je osnovni impuls života – od biljaka do Übermenscha. Ona je svjesna, herojska, afirmativna. Kao Brunov eter, Nietzscheova volja je dinamična, stvaralačka – pokreće svemir i pojedinca. Poput Moći, ima potencijal za svjetlost (kreativnost) i tamu (dominacija). Ipak postoje razlike; Brunov eter je univerzalna harmonija, Nietzscheova volja je individualna i sukobljena – ne teži jedinstvu, nego borbi i nadilaženju. Pa ako Brunov eter vidimo kao stvaralačku snagu beskonačnosti, Nietzscheova volja je slična, samo ograničena na pojedinca, ne panteizam. Ali poput etera, volja kod Schopenhauera i Nietzchea postaje nevidljiva sila koja daje vidljive rezultate. Sila koja sve prožima, stvara i razdvaja, kako bi rekao Obi – Wan Kenobi u Novoj nadi, koju potpisuje George Lucas. Koliko je ostalo etera od Platona Aristotela, Brune i volje dvoje nijemaca u famoznoj „The Force“ Georga Lucasa? „The Force“ spaja sve. Tako odražava univerzalnost Brunova etera, snagu života Schopenhauerove volje, stvaralaštvo Nietzscheove volje za moć. Lucasova Moć je mitski izraz koji uzima Brunovu beskonačnost, ali dodaje moralnu dimenziju (svjetlo/tama) koju Schopenhauer i Nietzsche ne priznaju eksplicitno. Moć je poput etera koji postaje volja kad se usmjeri kroz Jedija ili Sitha. Volja kod Schopenhauera i Nietzschea nije eter jer su ga odbili kao metafiziku, ali nosi njegov trag, Schopenhauerov mračni puls, Nietzscheov herojski zamah. Brunov eter je svjetliji, panteistički, poput „The Force“, dok volja ostaje zemaljska. Moć je univerzalna sila, eter koji teče kroz sve, volja koja nadilazi smrt. A koliko The Force ima u eteru Platona i Aristotela? Sagledajmo; Platonova "koža svijeta", prožeta je svjetskom dušom (psyche tou kosmou). To je vječna, harmonična sila koja spaja materiju i ideje, pulsirajući matematičkim redom. Drugim riječima sveprisutna je. Obi-Wan kaže da Moć "okružuje nas, prožima nas, povezuje galaksiju" – slično Platonovom eteru koji prožima svemir. Moć ima ravnotežu između svijetle i tamne strane, odražavajući Platonovu ideju svjetske duše kao žive sile. Midiklorijani mogu se tumačiti kao Platonov "duhovni dah" koji oživljava bića. Imamo i transcendenciju! Kao što Platonov eter vodi prema Idejama, Moć omogućuje Jedijima vizije i spoznaju. Njegova ideja svjetske duše i nebeske supstance jasno odjekuje, posebno u konceptu ravnoteže. A sličnosti s Aristotelom su sljedeće; Moć je beskrajna i održava galaktički red, slično Aristotelovom eteru koji pokreće nebeske sfere. Njezino kružno kretanje, odnosno ciklusi svjetle i tamne strane, podsjeća na Aristotelovu kozmologiju. No, razlike su veće nego kod Platona. Aristotelov eter je statičan, dok je Moć dinamična , jer Moć ima aktivnu volju (svjetla/tamna strana). Moć nije ograničena na nebo niti potpuno pasivna, kao kod Aristotela. Na kraju možemo zaključiti, The Force will always be with you! Poput Filos Pneumaton, Moć spaja eter i volju, otkrivajući kvintesenciju svemira. Platonov eter je srce Moći! Njegova svjetska duša te ideja spajanja materije i duha odjekuju u svakom Jedijevom pokretu. Aristotelov eter dodaje strukturu, ali njegova pasivnost gubi se pred dinamičnom voljom Moći. A kako je Brunova ideja eterom počela odjekivati vječnošću, nju su čuli i u svoje učenje nesvjesno inkorporirali Schopenhauer i Nietzsche ne znajući preimenovavši eter u volju kako bi ga ponovno predstavili publici koja je izgubila duh i kako bi ponovno zapalili božansku iskru u njima. Inspiracija: Razgovori s Dia Tulpom Oznake: filozofija, Eter, peti element |
