Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
29.07.2015., srijeda
Put je cilj?
|
"Dobar putnik nema zacrtanih planova i niti ima namjera stići na cilj." Drugim riječima, Lao Tzu nam ukazuje kako je smisao, cilj sam put. Osim zenovskog ništavila, poanta putovanja je niz avantura koje će nam više značiti i više nas ispuniti, nego dolazak do cilja. Odnosno, cilj će biti to vrjedniji ako je cijeli put bio što više ispunjen avanturama, dok će izgubiti neku meta ili estetsku svrhu, ako od točke A do točke B dođemo bez nekih uzbuđenja. Vjerojatno su i vođe religija znale za taj , nazovimo ga, kozmički zakon, pa su učinili sve kako bi otežali hodočašća. Hodočašće vrijedi jedino ako se dođe do tog cilja, ali je tim vrjednije ako se do tog cilja pješači mjesecima, trči ili penje na koljenima. Odnosno, što se osoba više žrtvovala i izmorila da dođe do cilja hodočašća to je bliže Bogu, ili kako bi Mircea Eliade rekao, stvarnom. Stoga ću ovdje iskoristiti jedan jako dubok citat, koji pogađa baš tu težnju čovjeka za stvarnim: "Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu. Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu." (Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32) Ja bih ovom citatu kao primjer dodao dvije krajnosti, Heraklovih 12 zadataka i Kristovo razapinjanje i uskrsnuće. Dakle da bi Heraklo postao Bog, on mora izvršiti teških 12 zadataka, u kojima se namučio, ali oslobodio svijet raznih nemani svojom snagom i izvršio nadljudska herojska djela, stoga je postao bog. Dok se Krist uskrsnućem vraća nazad u stvarno, božanski, uz manje junačkih djela od Herakla, ali također teško. Dakle, Krist ulazi nazad u stvarno tek nakon što je dobrovoljno otrpio velike boli, kako bi spasio druge Osim na Herakla i Krista, Eliadin citat me podsjeća i na narodno učenje o dvije ceste na kojima se čovjek nađe poslije smrti. Jedna cesta je stara i prašnjava i uska, dok je druga prostrana, popločana i blistavo čista. Jasno, upravo prašnjava vodi u raj, dok druga vodi u pakao. Iako ta narodna mudrost više govori kako te ceste pokazuju karakter osobe, odnosno, kako u raj ne može uči neka osoba koja teži luksuzu, ta narodna mudrost nas također vraća na temu ovog eseja put je cilj. Dakle uređenom cestom je lakše doći do cilja nego neuređenom prašnjavom, ali ako se lako dođe do cilja, taj cilj se manje cijeni i manje se k njemu teži. Sam cilj postaje zapravo izvrnuta zrcalna slika puta, što je put lakši, to je cilj gori, što je put teži to je cilj ljepši. Iako možemo reći da je cilj ljepši tim više što znači prestanak patnji i borbi sa zvijerima, također možemo pronaći neke izvore ove narodne mudrosti među gnosticima, kojima je pojavni svijet suprotan od stvarnog božjeg svijeta. Neki su išli čak toliko daleko da su namjerno griješili na ovom svijetu da bi došli u raj, no sad sam otišao predaleko. Na kraju, zašto je upravo božansko stvarno, a ne pojavno. Jasno, Bog je početak i kraj, stvorio je pojavni svijet da; a) testira svoje dijelove b) prokuži slobodu volje c) da se kocka i slično A što se nas tiče, ako prihvatimo da je Bog početak i kraj, onda je naš ili su naši životi put do tog cilja, Boga. I kao takvi. što imaju više avantura to su vrjedniji i samo ostvarenje cilja je još vrednije. Ali čak i ako osoba ne doputuje do Boga već se izgubi u vječnim inkarnacijama, ona kao da je došla do cilja, jer su njezini životi prepuni avantura i priča, kao da ih je sam Bog poživio. Zapravo zbilja i je. |
04.07.2015., subota
Kocka li Bog?
|
Došao Einstein u kockarnicu i vidio Isusa za ruletom kako se baš sprema uložiti na 33 i reče: "Bog se ne kocka!" na to Isus odvrati: "Tko je bez grijeha nek' prvi baci kamen!" I taman što je Isa naš Krist htio uložiti JUDINE škude na 33 lupi ga kamen po tjemenu. On se okrene, a tamo njegova mama, BEZGREŠNA djevica Marija stoji s oklagijom i viče : "Opet trošiš novac prijatelja na kockanje!" a Isus će "A ča ću, kad me otac napustio, kažem ja njemu oče moj zašto si me napustio, a on ništa. Šta si se baš morala preudati?" Marija bijesno odgovori: "Kad se kocka ka i ti, a kad nema love samo filozofirate i uvjeravate ljude zašto da vam daju ku škudu. A on čak i zaprijeti kad popije, barem si ti pristojniji, iako jednako trošiš. Nego ča nisi storil do kraja one križeve da ih prodamo rimljanima i se?" a Isus odgovori: "A kako sam u dugovima, razapeli bi me na njega. Zato bolje ne." Marija bijesno zamahne oklagijom i zadere se: "Ma time bi barem spasio čovječanstvo, nego što po celi dan žicaš novac!" Eto , zato Bog ne kocka, a ako kocka, ovaj slučaj se dogodio u jednom od mogućih svijetova! |
