"Dobar putnik nema zacrtanih planova i niti ima namjera stići na cilj."
Drugim riječima, Lao Tzu nam ukazuje kako je smisao, cilj sam put.
Osim zenovskog ništavila, poanta putovanja je niz avantura koje će nam više značiti i više nas ispuniti, nego dolazak do cilja. Odnosno, cilj će biti to vrjedniji ako je cijeli put bio što više ispunjen avanturama, dok će izgubiti neku meta ili estetsku svrhu, ako od točke A do točke B dođemo bez nekih uzbuđenja.
Vjerojatno su i vođe religija znale za taj , nazovimo ga, kozmički zakon, pa su učinili sve kako bi otežali hodočašća. Hodočašće vrijedi jedino ako se dođe do tog cilja, ali je tim vrjednije ako se do tog cilja pješači mjesecima, trči ili penje na koljenima.
Odnosno, što se osoba više žrtvovala i izmorila da dođe do cilja hodočašća to je bliže Bogu, ili kako bi Mircea Eliade rekao, stvarnom. Stoga ću ovdje iskoristiti jedan jako dubok citat, koji pogađa baš tu težnju čovjeka za stvarnim:
"Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu.
Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu."
(Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32)
Ja bih ovom citatu kao primjer dodao dvije krajnosti, Heraklovih 12 zadataka i Kristovo razapinjanje i uskrsnuće. Dakle da bi Heraklo postao Bog, on mora izvršiti teških 12 zadataka, u kojima se namučio, ali oslobodio svijet raznih nemani svojom snagom i izvršio nadljudska herojska djela, stoga je postao bog. Dok se Krist uskrsnućem vraća nazad u stvarno, božanski, uz manje junačkih djela od Herakla, ali također teško. Dakle, Krist ulazi nazad u stvarno tek nakon što je dobrovoljno otrpio velike boli, kako bi spasio druge
Osim na Herakla i Krista, Eliadin citat me podsjeća i na narodno učenje o dvije ceste na kojima se čovjek nađe poslije smrti. Jedna cesta je stara i prašnjava i uska, dok je druga prostrana, popločana i blistavo čista. Jasno, upravo prašnjava vodi u raj, dok druga vodi u pakao.
Iako ta narodna mudrost više govori kako te ceste pokazuju karakter osobe, odnosno, kako u raj ne može uči neka osoba koja teži luksuzu, ta narodna mudrost nas također vraća na temu ovog eseja put je cilj.
Dakle uređenom cestom je lakše doći do cilja nego neuređenom prašnjavom, ali ako se lako dođe do cilja, taj cilj se manje cijeni i manje se k njemu teži.
Sam cilj postaje zapravo izvrnuta zrcalna slika puta, što je put lakši, to je cilj gori, što je put teži to je cilj ljepši. Iako možemo reći da je cilj ljepši tim više što znači prestanak patnji i borbi sa zvijerima, također možemo pronaći neke izvore ove narodne mudrosti među gnosticima, kojima je pojavni svijet suprotan od stvarnog božjeg svijeta. Neki su išli čak toliko daleko da su namjerno griješili na ovom svijetu da bi došli u raj, no sad sam otišao predaleko.
Na kraju, zašto je upravo božansko stvarno, a ne pojavno.
Jasno, Bog je početak i kraj, stvorio je pojavni svijet da;
a) testira svoje dijelove
b) prokuži slobodu volje
c) da se kocka i slično
A što se nas tiče, ako prihvatimo da je Bog početak i kraj, onda je naš ili su naši životi put do tog cilja, Boga. I kao takvi. što imaju više avantura to su vrjedniji i samo ostvarenje cilja je još vrednije. Ali čak i ako osoba ne doputuje do Boga već se izgubi u vječnim inkarnacijama, ona kao da je došla do cilja, jer su njezini životi prepuni avantura i priča, kao da ih je sam Bog poživio. Zapravo zbilja i je.
Post je objavljen 29.07.2015. u 10:33 sati.