Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
16.07.2013., utorak
ČUDO
|
U ovom tekstu malo ću propitati mogućnost čuda, tko je njime najviše opsjednut i njegovim statusom u suvremenom postmodernističkom društvu (koje je za neke već post post itd.). Pa započetak definirajmo čudo! Čudo je događaj koji se protivi prirodnim zakonima! Netko bi ispravno dodao "Poznatim prirodnim zakonima" budući je mnogo stvari bilo smatrano čudima samo radi nedovoljnog poznavanja prirode i društva, drugim riječima iz neznanja. No u ovom tekstu neće biti fokus na tome, u ovom tekst bit će fokus na pravim čudima koji su protiv prirodnih zakona čak i kada bi imali potpuno znanje svega svemira. Uz jednu pretpostavku, da je takav svemir mehanički, newtonovski! Mehanički svemir tvrdi da su svi događaju određeni svojim uzrokom te slijede iz prirodnih zakona . Nadalje, tvrdi da kada bi imali apsolutno znanje, mogli bi sa sigurnošću predvidjeti buduće događaje. U takvom svemiru sve je određeno (determinirano) i čudo (nešto što se protivi prirodnim zakonima) je nemoguće. Međutim čini se kako ipak živimo u kvantnom svemiru, čiji zakoni nisu determinirani, već se ti zakoni temelje na vjerojatnosti. Vjerojatno je da b slijedi iz a, ali nije nužno, može se dogoditi da iz a slijedi c i to ne bi bilo čudno! Dakle u takvom svemiru jedino što je nužno je pojava ČUDA koji opravdava temeljenje na vjerojatnosti. Bez čuda takav svemir bi bio determiniran. Ali na prvi pogled takav događaj da c slijedi iz a, iako je vjerojatnije da slijedi b, više nije čudo u onom smislu prema kojem je definirano na početku teksta. Kakav je status čuda u kvantnom svemiru? Ispada da je u kvantnom svemiru čudo naprosto događaj koji se rijetko događa. Još gore po božanski status čuda, može ga se izjednačiti sa slučajem!!! No čak i ako kvantna stvarnost ugrožava božanski status čuda to neće nimalo zabrinuti najveće duhovnjake, mistike koji cijeli život provode posvećujući svako djelo božanskom spojeni s njim preko negacije jastva vječnoj sadašnjosti i apsolutu. Tako Aldous Huxley u svojoj knjizi Perenijalna filozofija citira perzijskog sufija iz 11. stoljeća Ansari Heratskog: "Možeš li hodati po vodi? Nisi ništa bolji od slamke. Možeš li letjeti zrakom? Nisi ništa bolji od muha zunzara. Pokori svoje srce; tad možeš postati netko." (Aldous Huxley, Perenijalna filozofija, Jesenski i Turk, Zagreb 2012., str. 301. Zatim Huxley komentira: "ABNORMALNA TJELESNA STANJA, kojima je često praćena neposredna svijest o božanskom Temelju, nisu, naravno, bitan dio tog iskustva. Mnogi mistici su, štoviše, osuđivali takve stvari kao znakove ne božanske milosti, nego tjelesne slabosti. Levitirati, padati u trans, gubiti osjetila, prema De Condrenovim riječima znači "primati učinke Boga i njegovih svetih priopćenja na veoma animalan i puten način"." (Ibid, str 302) Osim toga sveci i mistici imaju problem s čudima, budući primjerice dar psihičkog iscjeljenja može biti urođen nekom čovjeku, koji uopće nije na putu samospoznaje i stapanja s apsolutom, već taj dar koristi na način da sebi pribavi materijalnu korist. Ispada kako veću pažnju čudu pridaju materijalisti/racionalisti (pripadnici newtonovog mehaničkog svemira). Njihova opsesija čudom je u konstantnom dokazivanju kako čuda ne postoje i da su to neki fenomeni koji su savršeno kompatibilni sa njihovim determinističkim svemirom. U današnje vrijeme takvo ponašanje se zove debunkiranje i postala je prava opsesija među materijalistima i militantnim ateistima, (evo jedan zanimljiv link na članak koji se bavi opsesivnim debunkiranjem http://www.redicecreations.com/article.php?id=25155 ). Također čuda su draga ljudima što religiju koriste za emotivno pražnjenje ili je doživljavaju poput folklora. Njima čudo dođe i kao zabava, ali i kao konačna potvrda vjere, za razliku od mistika i tu jasno vidimo dva suprostavljena pogleda na samog Boga. I na koncu kakav je položaj čuda unutar postmodernističkog svijeta. Ironičan i prožet pop kulturom, jasno. Najbolji primjer je pripovijetka "Operacija burning Bush" jednog od najboljih suvremenih pisca Viktora Pelevina. U priči ruska tajna služba vrbuje Semjona Levitana, kako bi preko transmitera smještenog u zubnoj plombi SAD predsjednika Busha mlađeg, glumio božji glas. Tako autor kombinira stvarne bizarne događaje u životu Dabljua (hehehe) sa njegovom fikcijom, primjerice Bushev pad s bicikle se desio kada je prvi put začuo božji (Levitanov glas). Samo ime pripovjetke kombinira poznato biblijsko čudo gorući grm, sa prezimenom američkog predsjednika i sve tu upakirano u neku špijunsku intrigu, prepunu referenca na duhovnost, ali i filmove i suvremenu glazbu. No za ovaj tekst je važniji taj dio o duhovnosti. Naime, dok je Levitan bio treniran za božji glas, radi uvjerljivosti morao je doživjeti trenutke spajanja s božanskim koje mistike razlikuje od običnog vjernika. Da bi to uspio bez da posti 30 godina u spilji, zatvoren je u kadu za senzornu deprivaciju i dana mu je smjesa halucinogenih droga uz izloženost glasovima što su čitali tvrdnje mistika, filozofa i teologa o božanskom (ali preko transmitera u zubnoj plombi!). I tako u mjesec ,dva Semjon Levitan se spojio sa apsolutom, posjetio i pakao, spoznao boga i sebe te nakon niza peripetija na koncu razvio sposobnost povratka u prošlost (sve jasno dok mu je tijelo u kadi za senzornu deprivaciju) i bio upravo taj gorući grm koji se ukazao Mojsiju, ali i druga čuda koja su opisana u raznim svetim knjigama. Dakle na kraju je lik koji je glumio boga kako bi američkog predsjednika tjerao na glupe poteze, postao Bog. On je glumio samo sebe, dok se nije samospoznao i shvatio da je Bog. Eto prava ironična postmodernistička priča o takvim uzvišenim temama kao što su čudo i apsolut. Svakako preporučam, priča se nalazi u knjizi imena "Sindrom WikiLeaksa". |
