Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
23.02.2013., subota
Bradonjine galaksije i negova trokrilka!
|
Letilo se pogonom uma. "Zamisli i letiš!" kroz osmjeh uzvikne stari bradonja "Ipak, moaraš imati padobran, ako nemaš avion."Namigne i makne bijelu plahtu što do tada pokrivaše jedan snop. Ispod nje izađe trokrilac, baš kao od onog baruna, samo ne crven. Već je smeđ, i to lakiran,. "Trokrilka od lakiranog drva." uzviknuh pretvorivši avion u ženu, kao što pomorci rade brodovima. "Bravo momče! I taj femininum tvist je sasvim okej kao Čabi Čeker!" kroz Šalu će bradonja potapšavši me po ramenu. "Moj ponos." doda i krene mi objašnjavati sve teorije aerodinamike. To je činio sa takvom uvjerljivošću da sam zažalio što se nikada nisam ozbiljnije bavio fizikom. Bio sam dojma kako je to moj propušteni poziv. Ipak, njegov govor je, na neki način, izvukao onu holističku mrežu tkanja svemira. Sam pogled na nju me natjera na spoznaju veze između umjetnosti i znanosti. Možemo to postaviti i romansirano – između srca i mozga, nagona i racija! "Nekada su radili kartonske avione, ali oni nisu dobro držali visine."reče stari bradonja prije poletanja. Lupi po krilu trokrilke i kroz smijeh dobaci: "Ali ovo drži visine ! Međutim, ovu moju trokrilku ne može voziti bilo tko. Za to treba imat dušu, kao što bi rekli Atomsko sklonište! Čak što više! Treba srce biti puno duše, kao što kažu Yardbirds na pjesmi Heart Full of Soul! Zbilja! Trokrilka je na neki način ukazivala svojim teškim drvomna istinitost riječi. Njega lakoća zraka ne podnosi, a motor iz tko zna kojeg doba znanosti i njezinih fetiš paradigma. je prestar kako bi bio jedini pogon. Stoga mi se učini da je stari bradonja, pilot, zapravo čisti duh ili duša. Suština sama po sebi ako su, jasno, njegove riječi točne. "Ne sumnjaj nego sjedi." naredi on Poletismo! Visina ti uvijek daje novu perspektivu. Pravokutnici žutih i zelenih boja i ostala kockasta sranja (Kvadratasta! viće mići profa iz sjećanja). Dok su me sjećanja počela bacati u osnovnu školu, odjednom se isprijed nas pojavi roj vojnika. Svi brkati, da je jebeš, he! Razmišljajući o toj pojavi svatih kako su oni toliko siromašni duhom da nisu mogli voziti niti kartonske avione! "Aiii!!!" Imali su samo padobran na leđima i letjeli bez, jel', letjelice, budući im je duhovna snaga slaba. Mrko nas pogledaše i jedan od brkonja izusti: "Vi ne idete sa nama!" OK, pomislim i nastavim ih promatrati. Nakon što su neko vrijeme letjeli uz nas počeli su otvarati svoje bijele padobrane i padati poput brkatih pahulja. "Znači desant." promrljam si u bradu. Kao što se događa u svim desantima i teorijama velikih brojeva nisu svi doskočili sigurno. Dok je one što jesu čekao niz drugih prepreka. Njih će morati savladati kako bi jedan dan ponovno poletjeli i vratili se doma. No stari bradonja je bio "ke mi frega" i nastavio voziti. Bilo lijepo dok sam gledao neslalaženje padobranaca. Onda smo sletjeli kraj bradonjine kuće na vrhu planine. Kako, neznam! Tamo smo se pozdravili i popričali o vezi između aerodinamike i aranžmana rock kompozcije. Opet me je ta veza fascinirala i o njoj sam razmišljao putem kući. A kada stigoh DOMA, jel', gledao sam kroz prozor kako snježi! Ili su te pahulje bile padobranci? Ako se dovoljno približiš postaje svejedno. "Kako je gore, tako je dolje kako bi se sve ostvarilo u čudu jednoga!" uzviknuh frazu. Nju sam vječno pričao u mom podrumu što bazdi na sumpor i živu, iako je nikada nisam shvatio. Do sada! Postalo mi je jasno kako sam vožnjom u avionu ostvario "Magnum opus" veliko djelo alkemičara. Zajedno s tim, postade mi jasno kako je brada starog pilota svaka spiralna galaksija našeg svemira, koja ga ujedno i čini. Zato nju nikakav zlatni rez u red dovesti ne može! Sve dok stari bradonja pilotira trokrilku! Oznake: duša, Avion, snijeg, magnum opus |
