Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
31.01.2009., subota
Ispovijest sataninog čeljada
|
čitanje proze, sviranje gitare, sotonogeneza, rasčaravanje demona i istinitost proturječja (kratki prozni uradak) Križarski ratovi, puni klanja, rezanja glavi, nabijanja na kolac, kuhanja živih zarobljenika, silovanja, prodaje u ropstvo, a sve u slavu jednog boga. A kad imaš takvog boga što će ti onda đavo? Svo zlo je sadržano u tom bogu, u ovom slučaju krščanskom. A to se zlo iskazuje kroz božje dobročinjenje, jer su križari mislili da ubijaju u božje ime, čak i nadnaravno nadahnuti njime. Time je bog zapravo samo demijurg, manje savršen stvaratelj, jer su rezultati njegovih djela suprotni od njegove namjere. A ako bog nije savršen, savršenstva nit nema, već je ono što mu je najbliže, sapravo proglasit ću to savršenstvom to jest apsolutnom istinom, je ono što u jednome objedinjuje sve stvari, a time u jednome ima se ono što se međusobno negira. Dakle proturječje, jer ne možeš imati baš sve a da se međusobno ne pobija? Proturječje jest savršenstvo. Ali o tome malo kasnije, vratimo se na boga i đavla. Dakle đavao napušta igru, jer, kao što je manje moćniji od boga, tako niti njegova zloća nije dorasla božijoj. Stoga što preostaje đavlu? Biti pobunjeni anđeo, anđeo zaštitnik pobunjenog čovjeka. Jer kao što je najgore zlo proizvod deklarativno najboljeg bića, boga, tako u današnje vrijeme najveća nepravda dolazi od deklarativno najslobodnije zemlje, SAD-a, a također najveću nepravdu ljudima državama vrši upavo preko vlasti, deklarativno najmoćnijieg entiteta u državi. Uz takvu slobodu što će ti ropstvo. Pobunjeni čovjek poput đavla nema mogućnost svrgnuti vlast, ali može se buniti, ukazivati na nepravdu. Slabi li se time vlast, ne znam, ali mi se čini da se pobunom zapravo ostvaruje sloboda, odnosno u trenutku pobune čovjek je slobodan. Naime, ako se prihvati život po pravilima vlasti, zapravo se pristaje na ropstvo, jer se pristaje na nešto što vam netko drugi nameće zbog razloga koji samo njemu koriste, a ne vama. Stoga, iako manje moćniji, đavo je pravi vođa i u anagramu i zapravo. I eto dolazimo do proturječja; zašto nešto što se smarta zlim, đavo, zapravo osigurava nešto što je dobro, slobodu. Ja to tumaćim na primjeru i svog života zato to zovem svojom ispovjesti. Ljudi su mi često znali reći kako ne znaju kada se zajebavam, a kada ozbiljno mislim. To ne znam niti ja! Zapravo, čini mi se da je sve što radim i sve što kažem ima i jednu i drugu stranu i ozbiljnost i zajebanciju u sebi, odnosno, u potpunosti je ispunjena i jednom i drugom stranom. To možda zvući kao proturječje, to u principu je proturječje, ali naš svijet je proturječan, stvarnost je proturječna. Svaku stvar, sve što vidite možete interpretirat na jedan ili na drugi način. Sam svijet ili stvarnost je opće prihvaćena interpretacija koja se temelji na opće prihvaćenim stavovima ljudi, koji se dobivaju odgojem i socijalizacijom. Dakle nakakav superego u širem tumačenju nego što ga je iznio Freud. I onda to stvara većinski prihvaćenu sliku o svijetu, kao u jednoj meni dragoj priči gdje se tvrdi da zato što većina vodi dosadna živote, radeći od osam do pet ili kako već, većina zato ima dosadnu percepciju svijeta i kreiraju su dosadnu stvarnost....bolje reći dosadnu interpretaciju stvarnosti. No za njih to zbilja je stvarnost i zakoni takve stvarnosti zbilja utjeću na njih, ali samo zato što su ih prihvatili. To je isto kao što ja znam utjecati na neko tijelo domodara kada opsjednem to tijelo, ali to je samo zato jer me je prihvatio, eto tako. Važno je napomenuti da su ti zakoni dosadno pravilni, bolje reći ograničeni, konačni, jer su proizvod dosadne i ograničene percepcije. S druge strane, oni koji ne rade svaki dan isti monotoni posao, ili ne rade uopće već su posvetili život razmišljanju, lutanju prirodom, čitanju proze, sviranju gitare, sotonogenezi i rasčaravanju demona, a ne sjedenju po uredima ili stajanjem za pokretnom trakom, interpretiraju svijet sasvim drugačije i zakoni takvog svijeta, kakvi god kaotični bili, budući su proizvod bogatije precepcije, se zbilja primjenjuju na njih. No kako su ti ljudi u manjini, njihova stvartnost se proglašava ludošću, oni luđacima i u ustanovama za luđake najčešće trunu. No ipak, ta mogućnost da se sasvim različiti zakoni stvarnosti primjenjuju na članove ljudskog roda pokazuje kako je svijet proturječan i da je glavna istina svega što postoji PROTURJEČJE! I stoga su svi moji stavovi u isto vrijeme i zajebancija, ali i nešto što sasvim ozbiljno mislim i do čega mi je stalo. |
27.01.2009., utorak
Sepultura - A-lex
|
Sepultura ima novi album imena A-lex. Radi se o konceptualnom uratku koji slijedi radnju knjige Anthony Burgesa "Paklena Naranča" koja, pojednostavljeno rečeno, obrađuje teme slobode volje, manipulacije i nasilja. Na kraju, jeli', sloboda volje pobjeđuje, a nasilje ostaje kao nužno zlo te fantastične čovjekove osobine, po čemu, se prema nekim klasicima filozofije, čovjek razlikuje od životinja. Napomenimo da se u imenu albuma krije igra riječi A-lex što bi značilo protiv zakona. Dakle, preslušavši album Sepulture stekao sam dojam, da se 90% njihovog novog CD-a bavi nasiljem, jer to je brutalna HC metal ploča. Krećemo s kratkim instrumentalom A-lex, koji su na albumu raštrkani na četiri dijela, da bi krenuli u super agresivnu pjesmu Moloko Mesto, što je u romanu okupljalište Alexove bande gdje piju mlijeko obogaćeno nekakvim amfetaminom, da dostigli stadij "Ultra nasilja". Inače, za one koji neznaju u romanu likovi govore kombinacijom ruskog i engleskog, hence Moloko Mesto. Iduća pjesma Filthy Rot nastavlja se sličnim agresivnim, nasilnim pristupom, samo tu imamo i poznate etno sepulturske elemente. Inače od ukupno osamnaest pjesama na albumu njih jedanaest je ispod tri minute. To hoće reći da je ovo jedan netipičan konceptualac, jer obično su konceptualci prepuni epskih devetminutnih pjesama, no ovo je pravi šut u glavu. Ipak, ajde četvrtu pjesmu We've lost you otvara intro na akustičnoj gitari, ali onda opet idemo u distoržn. Malo sporiji, poput War for Teritory, što znači preko tri minute. Pa nam slijede dvije podtrominutke, s tim da je druga instrumental A-lex II i počinje nekim sintićima, što asocira pomalo na muziku iz Kubrickova filma. Pa onda slijede dvije nadtrominutke, što ne znači da je bend smanjio žestinu, a ne ne. Sve trese lupa udara! E onda imamo pravu konceptualku, šest minuta i pedeset sekundi. Pjesma se zove Sadistic valeues i počinje onako zastrašujuće atmosferski, mogli bi reći čak pomalo psihodelično. Pa da i na to se lijepi Alice in Chains pjevanje i onda opet nagazi distoržn pedal, ubrzaj ritam, vrištiiiiii!!!!! Sad kada smo došli do polovice albuma da pomalo rekapituliramo, Kisser je čini mi se izabrao uvjetno rečeno gitaristički minimalizam. Naime, nema tu previše solaža, a kada je akustično uglavnom je jedna gitara bez dosnimavanja s mnogo reverba, dok glas Derrick Greena neodoljivo podsjeća na Philipa Anselma s albuma The Great Southern Trendkill. S pjesmom Forceful Behaviour vraćamo se na žestoke podtrominutke. Što se nastavlja na još dvije stvari, od čega treba izdvojiti pjesmu conform koja ima opak rif, onako tipa zli roboti napadaju, a tu je i instrumental A-lex III, opet sa probijajućim atmosferskim zvukom. Zatim imamo trominutke, nakon koje slijedi poslastica, punk metal pržilica Enough Said u trajanju od minut i pol. I onda imamo vrhunac metal verziju Beethovena, omiljene Alexove devete simfonije. Naime, za one koji neznaju, Alex je osim nasilja volio još samo Beethovena, stoga je nakon pranja mozga, osim kod poriva za nasiljem osjećao mučninu i kada bi čuo devetu simfoniju (što je rezultat greške u eksperimentu, ali eto i greške se dešavaju i na greškama se uči). I obrada je fora ima đđđ gitara u kombinaciji s orkestrom. Fora. Predzadnja pjesma je A-lex IV koja svojim sintovima referira na film Paklena naranča, dok album zatvara pa pržilica Paradox. Sve u svemu, opak album, ali predug za ovakvu žestoku mjuzu. Čini mi se da je to trebalo komprimirati na deset ili dvanaest stvari da to grune u šutu, ovako se na pola albuma počinjete gubiti, jer pjesme nisu toliko raznovrsne za jedan konceptualni album. Možda nije toliko muzičko putovanje, koliko zbilja žestok album za skakanje i ostalo. |
07.01.2009., srijeda
Ron Asheton – 17. srpanj 1948. – 1. siječanj 2009.
|
Prvog siječnja preminuo je gitarista grupe The Stooges Ron Asheton. The Stooges su bili jedan od najrevolucionarnijih rock bendova čiji je zvuk i svirka snažno utjecala na nastanak punka, noisa i heavy metala. Drugim riječima, bez Stoogesa punka i heavy metala ne bi bilo! Među mnogima iz dva navedena žanra, obradama pjesama Stoogesa, posvetu su dali Sex Pistols (No Fun), Sonic Youth (Now I Wanna be Your Dog) Guns n' Roses (Raw Power) i Rage Against the Machine (Down on the Streets). Osim vriskova Iggy Popa, za zvuk Stoogesa je svakako najzaslužniji preminuli gitarista Ron Asheton. Naime, on je distorziranu wah-wah buku stavio u prvi plan zvučne kulise benda, time učinivši Stoogese prvim rock sastavom koji je bez srama prihvatio mikrofoniju i distorziju. Time je stvorio i paradigmu bučnog punk i metal zvuka koja je danas univerzalno prihvaćena. Sam uvodni wah – wah rif na prvoj pjesmi 1969 s njihove prve ili neurotični fuzz solo na Now I Wanna Be Your Dog pokazuju Ashetona kao jednog od najinovativnijih gitarista svog doba, no vrhunac njegova stvaralaštva je kompletni drugi album Stoogesa nazvan Funhouse. Taj album je, prema Iggyju, konceptualni, a koncept se sastoji u tome da se što vjernije dočara vožnja i zvuk onih ultrabrzih dragster automobila. A upravo svojim bučnim zvukom gitare Asheton je to uspio dočarati i stoga je Funhouse jedan od najcjenjenijih i najrevolucionarnijih albuma današnjice. Vrhunci albuma su svakako TV Eye, neprikosnoveni rock riff koji se može prepoznati u nizu uspješnica kasnijih punk i metal bendova, te psihodelično wah-wah plivanje u pjesmi Dirt, za što je Asheton u jednom intervjuu izjavio da mu je najveći komplimetn dao jedan obožavatelj koji mu je priznao kako sluša Dirt dok leži ušlagiran u kadi. I to je i definicija Stoogesa! Ron Asheton je osim gitare u Stoogesima svirao bas gitaru i to na albumu Raw Power koji je i zbog njegova kompozitorskog umijeća donio nove hitove kao što su Search and Destroy, Raw Power i Gimme Danger. Nakon raspada formirao je niz sastava među kojima vrijedi izdvojiti Destroy all Monsters i New Order (kojeg ne treba mješati s ostatcima Joy Divisiona). Sa Stoogesima je ponovno snimio album The Weirdnes tek 2007. godine, nakon čega su kao bend odradili iznimno dobru svjetsku turneju. Eto, nedavno su svirali u Ljubljani. 1969 TV Eye |
