Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
03.10.2008., petak
Svemirski pirati
 Sjedim u kokpitu leltjelice, namijenjene galagtičkim kadetima, cigare su mi poispadale I lete mi pred nosom. Bestežinsko stanje nije toliko zabavno kada si vezan za sjedalo I dok čekaš uputstva za iduću vježbu svog školovanja. Ili let kroz hologramske krugove ili opasnije, gerilski prepad na konvoje naftaša. Divovske međuzvijezdane cisterne, temelj ekonomije svijeta kojeg želimo razoriti, ali i našeg. Iako cisterne imaju pogon koji razvija brzinu svjetlosti, treba im vremena za aktivaciju pogona. U tom trenutku one su naš plijen. No, prvo je potrebno razoriti njihovu pratnju lovaca, opasnih letećih tvrđava načićkanih laserskim topovima i sličnim sranjima. Iznenada ih napadamo malim okretnim letjelicama, par laserskih punjena što kreiraju mrežu kroz koju se teško prolazi i bezvučna eksplozija se preljeva ništavilom. Pričali su mi stariji kolege o nekakvom osjećaju istovremenog divljenja i zastrašenosti tom pojavom. Ja ću prvi put to doživjeti, ako je to misija. U slučaju mojeg uspjeha, vjerujem da posada cisterna neće imati vremena za fascinaciju kozmičkim eksplozijama. Bit će to ujedno jedan korak više u mom školovanju te još jedna bitka koju su dobili svemirski pirati! Jasno, samo ako ih uspijemo iznenaditi. Naime autonomna slobodna zona, čiji sam pripadnik obuhvaća tri planeta i šest njihova satelita, je odlučila jadnom zauvjek u povijesti stati na kraj nejednakosti među ljudima, kapitalizmu koji je svoje najmoćnije otjelovljenje našao u korporacijama. “Konačni cilj je uništiti korporacije!” pisalo je na prvoj stranici udžbenika za galaktičke kadete. To me je motiviralo da se pridružim svemirskim piratima. Stigla je naredba. Uočen je konvoj od dvije cisterne sa slabijom pratnjom. Pet lovaca. Brine me budući su njihovi lovci mnogo jači nego ove naše gerilske, školske letjelice. Ali nas je bilo trostruko više, što znaći da najvjerojatnije netko od nas petnaestorice neće završiti svoju obuku za svemirskog pirata. Ove opasne obuke su se vršile jer je piratski život bio zbilja surov. Naše društvo slobodne zone je bilo isprepleteno špijunima korporacija, budući nije bilo prevelike kontrole ulaska, kako se nebi kršile ljudske slobode. U isto vrijeme gomilao se broj izdajnika, često osobe koje su bile suviše ambiciozne ili naprosto suviše zaigrane s romantičnim pojimanjima dvostrukih agenata špijuna ili ljudi ....znaju pridružiti se piratima, ne zbog slobode, već zbog pljačke i bogatog plijena, pa su potkupljivi....stoga, bilo je njužno da obuka uključuje i prave ratne sukobe. Uočio sam konvoj na svom skeneru ugrađenom u oku. Mentalnim podražajem izoštrio i povećao sam si sliku tako da sam sada vidio samo što mi je slano preko kamera u mozak, dok su razbacane cigarete potpuno nestale iz mog vidnog polja. Ipak, prije nego što je stigla naredba zapalio sam jednu i tako s cigarom u lijevom kutu usne krenuo sam u napad svojom trokutastom letjelicom Sručili smo se na njih kroz crnilo svemira kao roj otrovnih pauka! U prvom valu smo lovce uhvatili ljubićastom lasernom mrežom. Iako su bili moćniji, nisu imali manevarskog prostora unutar naše mreže. Zapleli su se kao muhe, bolje reći eksplodirali. Žarke boje su punile crnu pozadinu. Kao s onih filmova o hipi bendovima iz naše arhajične povijesti što smo ih gledali u školi. Naši praoci su u vizijama potaknuti psihodelicima možda viđali budućnost, ovo što mi sada stvaramo. Nakon toga smo navođenim projektilima, za koje mogu reći samo da funkcioniraju po principu toliko kompliciranom da mi se čini kako se radi o magiji, cisternama onesposobili nadsvjetlosni pogon i polako ih usmjerili prema satelitu našeg glavnog planeta Madagaskar. Na satelitu su sa nalazile ogomne rafinerije. Zrak je bio toliko zagađen da se nije moglo disati bez gas maske, a nebo je konstantno bilo sivo, sivi dan siva noć, bez razlike. Siva prašina je sve pokrivala. S druge strane, planet Madagaskar je bio u potpunosti suprotan. Svjetlo plavo more, zelenilo,....ma super! Takva je bila politika naše autonomne slobodne zona, da se sva prljava industrija prebaci ili na prirodne ili na umjetne satelite. Nafta je I dalje bila neophodna kao pogon za proizvodnju energije, ali nije bilo razloga kako bi se zbog nje ugrožavao razvoj života na planetu ili ljudsko zdravlje. Stoga su djelatnici rafinerije na satelitima provodili po tri mjeseca, nakon čega su im se mijenjala pluća. Dobro, ipak bilo je stalnih stanovnika satelita, a to su uglavnom bili zarobljenici, jebi ga.....osim toga tu smo bili i mi galaktički kadeti. Centar za našu obuku nalazi se upravo na ovom crnom prištu, umjetnom satelitu. Najvjerojatnije je ostatak vremena kada su korporacije opsjedale Madagaskar. Ta opsada je po korporacije neslavno završila, a dozvolila je piratima da zablistaju u punom sjaju i prošire riječ galaksijom o Slobodnim autonomnim zonama. Prema onome što sam čuo i slušao u školi, probijanje opsade je bila epska bitka. Ima par filmova, sve ih gledao, jasno. Ovako se približno odvilo. Naši kapetani puni X ruma, koji služi, jeli, za ublažavanje boli i ukazavanju mogućih pravca budućnosti, nisu štedjeli svoje sinapse samo da bi ubrzali um i tako strateški razjebu protivnika. A tako se i dogodilo. Zbog svih droga i mehaničćkih implantata naša mala piratska družba je uspjela probiti blokadu ogromne korporacijske vojske, čiji su brodovi sagorjevali u atmosferi Madagaskara. Ipak, nakon bitke nije se moglo razlikovati naše kapetane od robota. Sve sagorjele neuronske mreže bile su im zamijenjene silikonskima. Važno je napomenuti da nam je tolerancija prema mehaničkim nadomjestcima dala slobodu . Također nas je osigurala u ratu protiv tih fašističkih asketskih atleta korporacijske vojske. Oni ništa ne piju, ne uzimaju drogu, ne koriste mehaničke implantate, ali zato je njihov režim treninga nešto neizdrživo za hedonističke cyborge s piratskih planet republika, galaktičkih slobodnih autonomnih zona. Zato smo mi pirati, zapravo Cyborzi, jer ih jedino tako možemo nadvladati, a da se ne odreknemo užitaka. I zašto bi ih se uopće željeli odreći? |
