Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
12.02.2007., ponedjeljak
Stairway to heaven
 Pjesma grupe Led Zeppelin "Stairway to heaven" koja je izašla na njihovom albumu Led Zeppelin IV 8. prosinca 1971. godine jedna je od najpopularnijih rock kompozicija. Iako ne zadovoljava formu singla, traje 8 minuta i četiri sekunde, niti nema refren ona je ujedno i najviše svirana pjesma na SAD FM radio stanicama. Sama muzička kompozicija je kombinacija tri muzička žanra srednjevjekovne muzike (čemo doprinosi zvuk meltrona kojeg je svira Jon Paul Jones koji daje taj arhaični ugođaj), bluesa i konačnog rock finala. Upravo je lagana gradacija pjesme od srednjevjekovne pastorale do eksplozivnog rock svršetka ono nešto zašto se ta kompozicija uvlači ljudim a pod kožu i razlog njezine velike popularnosti i dugovječnosti. Čak se u nekim prvim recenzijama albuma pjesma Starirway to heaven proglašavala za najbolju muzičku interpretaciju orgazma. Da...crescendo čuda radi! Komponiranje pjesme je započeto na Headly Grangu, studiju kamo su snimali razni rock sastavi. Prema legendi Robert Plant neraspoložen te večeri, sjeo je uz kamin ili peć i odslušao Pageovu melodiju na gitari. Po Plantovom priznaju počeo je zapisivati riječi pjesme kao da ih sam nije stvarao, već mu je neki glas u glavi diktirao. Prije nego što se okrenemo sotonističkim aluzijama u vezi te legendarne pjesme i odbacimo ih kao još jedan napad krščanskih puritanaca, važno je prisjetiti se (opet) Nietzschea i njegovog ranog rada Rođenje tragedije. Tamo on objašnjava način na koji genij stvara umjetničko djelo. Po Nietzscheu genij je zapravo samo medij od boga ili prajednog preko kojeg se u formi umjetnoičkog djela prikazuje ljudima. Nakon što medij prenese samu bit kozmosa (odnosno boga, prajedno) u svom umjetničkom djelu, ljudi koji poslužaju, pročitaju ili vide to umjetničko djelo transcendiraju pojavni svijet i postaju jedno sa samim svemirom. Odnosno muzika (općenito umjetnost, ali najviše muzika) ima magijsku i transcedentnu ulogu. Možda upravo u tom jedinstvu sa svemirom i transcedenciji i cjelini leži trik popularnosti te pjesme koja, kao što sam već naveo, svojom dužinom nipošto ne odgovara standardu radijskog hita. Ipak Plant je ironično utvrdio da je nježnost teksta najvjerojatnije posljedica marokanske droge. Kako god, u intervjuu sa legendarnim piscem beat generacije Williamom Burroughsom (autorom Golog ručka) Page je priznao da za vrijeme nastupa, pogotovo izvedbe stairwaya, oni na magični način kanaliziraju, posreduju muziku (ne znam kako bih u potpunosti preveo riječ chanelling a da iznesem njezin cjelokupni smisao) . Time su posjetitelji Zeppelinova koncerta bili u direktnoj vezi s prajednim. Evo što je Burroughs zaključio nakon odgledanog koncerta Zeppelina: "Ključni sastojak za bilo koju uspješnu rock grupu je energija -- sposobnost da se pruži energija, da se primi energija iz publike i da se vrati ta energija nazad publici. Rock koncert je zapravo ritual koji uključuje prizivanje i transmutaciju (pretvorbu) energije. Rock zvijezde se mogu usporediti sa svečenicima...Nastup Led Zeppelina temelji se na volumenu (glasnoći), repetitivnosti i bubnjevima. Posjeduje sličnost sa trans muzikom iz Maroka (opet taj Maroko op.a.) koja je magična u nastanku i svojoj svrsi -- i kojom se prizivaju i kontroliraju duhovne snage. U Maroku muzičari su također i magovi...Važno je prisjetiti se da je začetak svih umjetnosti, muzike, pisanja, likovnosti bio u magiji i prizivanju duhova i ta magija se uvijek koristila da bi se dobio neki rezultati. Na koncertu Led Zeppelina rezultat na koji se cilja je stvaranje energije kod izvođača i publike. Da bi takva magija uspjela, treba se nagaziti u magične izvore, što može biti opasno.". A sad na satanističke implikacije. Naime, ako nije brutalno nego nježno, onda je sotonina poruka skrivena, a otkriva se puštanjem pjesme u nazad, tvrde neki kršćani. Neću navoditi koja se poruka može čuti ako se vrti unazad, jer to smatram besmislenim (uostalom imate je na wikipediji), a čak i ako je netko čuo nešto vrteći starway unazad, kao što sam ja jedne noči, puno mlađi, vrteći stairway unazad čuo nešto poput "sssataaan" i živ se usrao, to ću pripisati autosugestiji, odnosno jakoj želji da se čuje nešto što se očekuje i tom nerazgovjetnom zvuku prida sotonističko značenje (jasno, zbog očekivanja). Ipak, Zeppelini, odnosno Jimmy Page su imali veze s okultizmom. Naime, Page je bio veliki sakupljač predmeta koji su pripadali magu i smoproglašenoj zvijeri 666 Aliesteru Crowleyu. Čak je i kupio Crowleyevu kuču na jezeru Loch Ness (možda je Nessie biće iz četvrtog ili drugog denziteta? Page je priznao Burroughsu da vjeruje u Nessino postojanje!). Page nije poricao da se interesira za okultizam i da ga prkticira. On je to smatrao svojim osobnim razvojem, bez želje da se ikome čini zlo, budući da korištenje magije (magike) u dobre ili loše svrhe ovisi od pojedinca. U već navedenom intervjuu s Williamom Burroghsom Page je rekao da magija nije niti crna niti bijela već je živa odnosno da je prava stvar, ono što ljudi jesu i ono što zbilja osjećaju. Rock muzika prema tome može biti medij koji će od mrtvog bezdušnog krščanskog svemira ponovno stvoriti svemir magije, zaključio je Burroughs. Postoji zanimljivost da je Page 70-ih došao na crnu listu britanskog režisera Kenetha Angera sotoniste koji je radio igrani film o Crowleyevom životu "Lucifer Rising", jer nije na vrijeme komponirao soundtrack za navedeni film. Tada je taj režiser bacio kletvu na Pagea. Page je još živ, dakle kletva se nije ispunila, ali Page je dugo vremena bio ovisnik o heroinu (posljedica kletve?). Na kraju anegdota, kada je Page svirao s Black Crowsima i snimio live album, jedan novinar je upitao braću Robinson (The Black Crows) što misle o Pageu sada kada su ga upoznali, oni su odgovorili da je mnogo manji okultist nego što su mislili, na što je Page samo dodao da još nisu vidjeli sve od njega. A Stairway to heaven me i dalje prožima trncima ugode svaki put kada je čujem. To je toliko jedinstvena pjesma da niti jedan pokušaj obrade nije uspješan. Zapravo svaki pokušaj obrade je ljigav. Primjerice danas sam čuo obradu Stairwaya od Dolly Parton, koja je toliko kičasta, da bi jadnu Dolly trebalo tužiti, kao što kaže jedan moj poznanik, Haškom sudu za muzičke zločine. Kazna bi vjerojatno bila dvoznamenkasta. Ipak troznamenkastu kaznu bi dobila bossanova obrada Stairwaya od nepoznate izvođačice, koja je toliko grozna da osim teksta pjesme ništa drugo nije isto, sviraju se sasvim druge harme! Dakle, na Led Zeppelinovoj snimci Stairwaya s albuma četvorke zbilja je uhvaćena magija, zbilja se čini da se sam svemir kanalizirao u tu snimku. I da budem malo patetičan, slušajući je zbilja se stvaraju stepenice za nebo, jer za tih osam minuta čovjek transcedira. Putuje u svemir, ali ne raketnim pogonom, već pogonom muzike.  Jimmy Page & William Burroughs |
