Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
28.10.2006., subota
Film
|
Era Satanina čeljadeta je započela Prepuna Erosa i Thanatosa Jebem i ubijam Kroz vječnost Strastvena priroda stvaranja Ulazi u smrtno tijelo Kali jugin Razuzdani ples mrtvaca Da bi se spoznalo «kako je biti konačno» Čim se probudio, stjenice su ga počele gristi. Polupuna boca litre bijelog vina «Ribar» isparavala se pokraj kreveta. Deke su smrdjele, nije ih prao već godinama. Glavno da griju. Iako ga je cijelo tijelo svrbjelo, nije mogao ustati iz kreveta. Boljela ga je glava. – Hmmmm, aaa. – previja se po krevetu. Okreće se na leđa i otvara oči. Neminovnost pojava svjesnog iskustva ponovno ga nije razveselila. Vidio je raspadajuću žbuku sa stropa i zidova. Dva je puta već sređivao zidove, obložio strop sredstvom protiv vlage, ali nije pomoglo. Ovaj bungalov je pokraj mora, velika je vlaga, a njemu se više ne da jebati s tim. Materijalno ga ne zanima. Ne otkada je postao čarobnjak. – Božji iscjelitelj. – mumlja u sebi i uzima gutljaj iz polupune boce. Gadan okus. Ishlapljelo vino mu grči lice, ali unatoč gađenju uzima novi gut. – Već je bolje – ustaje iz kreveta i ide u WC. – Dobro jutro. – diže poklopac školjke i počinje pišati. Iz školjke proviruje riblja glava. – Sviđa ti se, ribice, ha? – zalijevana starčevom mokraćom, riba se sve više koprca. To je divovski riječni som, koji po svim prirodnim zakonima nije mogao stati u tu WC školjku. Ali ipak je stao. WC školjka je riblji dom. Svojim ponašanjem još nije dala do znanja čarobnjaku da joj se dom ne sviđa. A i čarobnjak je dobar prema njoj, kupa je mokraćom i hrani je praznim zelenim bocama. – Doručak, ribice, doručak. – lijevom rukom češe ćelavo tjeme okruženo raščupanom sijedom kosom, dok drugom drži bocu vina i pijucka. Krene prema smeđem, raspadajućem ormaru. Vrata ormara škripe dok ih otvara. Ormar je krcat bocama. Uzima bocu kojoj govori: – Ilija Ljubičić, na tebi je red. Vraća se u WC i saginje se nad školjku. – Ribo ribice, evo ga Ilija za doručak– baca joj bocu. Riba guta bocu i brčka se po WC školjci. – Vidi kako ti se ljuske presijavaju. - čarobnjak mršavim prstima gladi ribu i misli: – Hm, prokleti nokti, nikako da narastu. Samo puknu prije vremena. Moram imati duge nokte. - Nakon što je riba progutala bocu, na drugom kraju grada Ilija Ljubičić umire od infarkta. – On, će meni stari luđače. – mrmlja čarobnjak dok čuči kraj smrdljive školjke i gladi ribu. – Prazna zelena boca, to je ljudska bit. – Popije do kraja vino «Ribar», također u zelenoj boci. – Matko Petrović. – baca bocu ribi. Riba ždere bocu, Matko umire. Čarobnjak smatra da se život svakog čovjeka nalazi u praznoj zelenoj boci. On je jedina osoba na svijetu, koja može vidjeti koja je čija boca. On skuplja boce, odnosno ljudske živote u svom prašnjavom ormaru, koji po svim prirodnim zakonima ne bi mogao sadržavati toliko boca. Ako se čarobnjaku netko zamjeri, on bocom tog čovjeka nahrani divovsku ribu i taj čovjek umire. Barem tako vjeruje i za tim čarobnjakovim vjerovanjem se povodi ova priča....barem zasad. Na plaži, kraj čarobnjakova bungalova, snimaju film o životu borca protiv sotonističke zavjere. Film je pun specijalnih efekata, kaskadera i sisatih plavuša. Poslan sam na snimanje filma da bih napravio reportažu za novine. Intervjuirati ću čarobnjaka, budući da se scenarij filma temelji na njegovoj kratkoj priči. U redakciji su mi ispričali da je čarobnjak običan luđak. Pošto se režiser filma fura na Davida Lyncha, činilo mu se fornim snimiti film temeljen na luđakovoj priči. Gledam set, neka divovska metalna konstrukcija isprepletena nečim što liči na paukovu mrežu. Glavni junak spašava zgodnu djevojku od divovskog čudovišta. Čudovište je neki hibrid između pauka i pijetla. – U pičku materinu! – tko je izmislio tako smiješno čudovište. Uopće ne djeluje impresivno, možda će nakon montaže ličiti na nešto. Čarobnjakov bungalov se nalazi na kraju pješčane plaže. Pokucam na vrata. Otvaraju mi tri kurve: – Tražiš čarobnjaka ili nas želiš jebat? – pita stara, izborana, mršava kurva – Ni da mi platiš. Da, tražim čarobnjaka. - Kurva se namršti i odgovori: – Reći ću ti gdje živi samo ako mi dozvoliš da ti popušim kurac. – Dobro ajde kad već navaljuješ, al' mi moraš platiti. – Kol'ko? – Deset milja kuna. – Hmmm...skup si mi, ali na evo ti. – Tako mi je kurva popušila i nije bilo loše. Progutavši spermu, konačno mi je rekla gdje živi čarobnjak: – On ti živi u susjednom bungalovu. Odlazim do susjednog bungalova. Vrata su otvorena. Vidim luđaka kako čuči nad WC školjkom. – Jel' vam dobro? – Super, zašto? – čarobnjak ustaje – Mislio sam da povraćate. – A to, ne. Pričam s ribom. – pogledam u WC školjku i prepadnem se. Fak, to je najveća riba koju sam ikada vidio. – Kako ovakva riba može stati u WC školjku? – To ti znaš Marine. Ti si je tu stavio. Ona samo živi po tvojim zakonima. – Ne razumijem. – Kad si budala. – čarobnjak pali cigaretu i hladno me gleda. – 'Si došao zbog intervjua? – pita – Da, da, jesam. – zbunjeno odgovoram – Onda počnimo. – Kažite mi nešto o svojoj prošlosti. – Ja sam bio tajni agent sekte sotonista. Sekta je bila siva eminencija vlasti. Oni su bili ti koji povlače konce...pull the strings...kužiš?! – Ne. Čarobnjak nastavlja: – Bio sam zadužen da te pratim i nagovaram da pišeš priče. – Mene? – smijem se u čuđenju – Pa vidim da ste mi znali ime. – Jasno, Marine Tomiću, bio sam zadužen za tebe. Cilj je bio da sekta, osim što je trebala znati što radiš, trebala je znati što misliš. Zato sam te nagovarao na pisanje. A kada znaju što misliš imaju te, kao kukca u paukovoj mreži. Gledam ga i ništa mi nije jasno. Zajebava me, stari konj. – Dobro pustimo to po strani. Ajmo razgovarati o filmu. Vi ste napisali priču? – Pa film je o tebi. Istinita priča o tvojem životu. – širom otvara oči. Izbezumljeno me gleda. – Hm....moj život nije uopće bio toliko uzbudljiv. Ja sam novinar, a ne borac protiv zla. – Ti jesi borac protiv zla. I ti si zao, ali se boriš protiv toga. Pratio sam te. Ja znam više o tebi, nego što ti znaš sam o sebi. Razloge zašto se ne sjećaš tog dijela svog života ne znam. Znam jedino da sam se, otkada si izabrao zaborav, ja u potpunosti poistovjetio s pričom koju sada pišeš. Postao sam čarobnjak, izgubio sve kontakte sa sektom i počeo živjeti u ovoj vlažnoj rupi. E, da si me vidio prije, sve deluks klasa, a sada ovo sranje. To si ti kriv, Marine, ti i tvoja priča. – Znate što, intervju je završen. – odlazim iz njegova bungalova. Pun mi ga je kurac. Valjda svakome koga sretne počne pričati da je priča o njemu. Sigurno je tu foru prodao i ovome nadrealističkom režiseru, pa se lik popalio i odlučio snimiti film o takozvanom svome životu. - Da, sve se to dogodilo tebi, samo se ti ne sjećaš. Ali ja se sjećam, jer sam te pratio i vjeruj mi, tako se dogodilo. - Sigurno. Da, sigurno bi mi rekao - To ti je sekta sotonista izbrisala sjećanje. – Koja dilema, ili čarobnjak laže ili je na djelu sotonistička zavjera. Snimanje filma zbilja okuplja mnoštvo luđaka. U blizini jedan debeli proćelavi junky urla o kraju svijeta: – Sakrijte se ljudi. Sotonisti dolaze, pobijedili su. Pretvoriti će nas u prazne zelene boce i dati divovskoj ribi da nas pojede. Svi ćemo umrijeti, svijeta neće biti....Pobijedili su… Govori sve one fraze ludih propovjednika. Jedino originalno mu je ono s praznim zelenim bocama. – Jebote, koji luđak– komentiram i prepoznajem ga. Sjećam ga se, dok sam bio klinac, on je bio perspektivni boksač. Međutim, navukao se na heroin i propao je. Sada ima apokaliptične vizije. Fak, potrebna nam je nova Biblija za novu apokalipsu. Režiser uživa. Stoji sa strane i smije se. Ima snobovski osmijeh zdrave osobe dok promatra luđake. Popravlja svoju hitlerjugend frizuru i okreće se prema meni. – Kako si Marine? Vidi snimam film o tebi. Ništa mi nije jasno. Prilazim mu. Smije mi se. – Ti se sviđa film aaa? – Šta o meni? Onaj stari mi je rekao da je priča o meni, ali mislio sam da to svima kaže. – Što, to da je priča o tebi? – Ne, već da svakome koga sretne kaže: «To je priča o tvome životu.» Režiser vrti glavom i govori: – Neće ići, jer to je priča o tebi. Ja pratim tvoj život, a stari čarobnjak ga je najbolje uobličio, pa sam izabrao njegovu priču kao predložak za svoj scenarij. – Paaa...dobro onda, što sam ja to napravio da se može o tome snimiti nadrealistički akcijski horor? Odjednom nestaje osmijeh s režiserova lica: – Šta se ne sjećaš? – Ne. – Ničega? – bulji u mene. – Ničega. – odgovaram i onda mi sve postaje jasno. – Dakle ipak je u pitanju zavjera? – pitam režisera – Da. – razočarano odgovara i nastavlja – A znaš što to znači? – Da su sotonisti pobijedili jer su mi izbrisali sjećanje? – Upravo tako. Dolazi kraj svijeta, dolazi Sotona, Antikrist. Došli su s neba. Spržena bića. Cerili su se cijelo vrijeme. Šipka kojom sam mlatio po njima bila je preduga tako da ih nikako nisam mogao pogoditi. Odlučio sam si pronaći kraću, jer ipak ovo je set za snimanje filma s mnoštvom metalnih šipki od raznih kulisa. Oni su se približavali, onako gadni i sprženi. Konačno sam dohvatio jednu čvrstu šipku dugačku metar i pol. Počeo sam ih mlatiti. Kako su se samo raspadali od udaraca. Komadi iznutrica letjeli su na sve strane. Sve je bilo ljigavo kao u nekom B horor filmu. – Još samo moram spasiti glavnu junakinju plave kose koja stalno vrišti. – pomislih, onda uz smijeh shvatim da sam poubijao sva nebeska bića. Zadovoljan tom spoznajom zapalio sam cigaretu i kraj mene se stvori plavuša koja mi uvali jezik u usta. – 'Se konačno sjećaš? – rekao je stari čarobnjak koji se odjednom materijalizirao iza mojih leđa. – Da, idemo snimiti film. – Tako se počelo događati ono što sam na početku priče vidio. – Nema linearnog vremena. Vrijeme ovisi o događajima. Iako neki događaji kronološki mogu biti udaljeni, prava njihova veza je svrhovita. Oni događaji koji čine jedan smisleni krug su neposredno povezani, tako da ono što se kauzalitetom pričinjava da je bilo poslije je zapravo bilo prije. – objašnjava glavni glumac u filmu. Gledam i mislim si kako glumac uopće ne liči na mene. Previše je savršen, totalno je proporcionalan, za razliku od mene. Ali to je film, moraš im u kvadratni okvir kino platna ili TV-a staviti idealne proporcije inače gubiš perspektivu. Kao umjetnička slika, važna je kompozicija. Inspirirano jednim snom i romanom Ernesta Sabata «O junacima i grobovima» |
