Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
07.10.2006., subota
Surovo buđenje
|
Probudio sam se mamuran. Vjerojatno je bila gadna pijanka. Gledao sam oko sebe i pokušavao naći neke poznate objekte, kutove...ali nisam uspjevao. Nisam znao gdje se nalazim. Oko mene je spavala gomila ljudi. Svi su spavali po podu na starim vrečama za spavanje izgriženim od moljaca. Smrdilo je, ali je bilo toplo. Počelo mi se pišati. Morao sam nači WC. Malo dalje od mene je bio neki tip. Gledao sam ga s leđa pa je izgledalo kao da mu dim cigarete izlazi sa svih strana glave. Kao da mu je glava puna rupica koje puštaju dim. Bio je jedini budan pa sam ga išao pitati gdje je WC. On mi je izgrebanom rukom bez malog prsta pokazao smjer WCa. Kad sam vidio njegovu ruku počelo mi se povračati uz to što mi se i piša. Bio sam totalno sjeban. Toliko sam bio sjeban da mi je glavna stvar bila doći u WC popišati se i izrigati, zato sam u potpunosti zaboravio na bizarnost situacije, da zapravo ne znam gdje se nalazim. Jasno, WC je jebeno smrdio. Smeđe zelena školjka, komadi govna, smrad od pišake koji je samo olakšao moje povračanje. Nešto crno je izalzilo iz mene. Gadno mi je bilo. Nikada u životu nisam imao gore riganje. Suze su mi navirale na oči. Dok sam rigao sve mi se jače pišalo, pa sam morao na kratko zaustaviti riganje. Digao sam se otkopčao hlače i počeo pišati. Ali dok sam pišao ponovno mi se počelo rigati pa sam povračao i pišao u isto vrijeme. Sav sam se usrao. Moja odječa je bila izrigana i popišana. «Jebi ga.» pomislio sam, a to je bila i jedina moguća reakcija na ovakvo «surovo buđenje», kako je to zvala jedna moja frendica, za koju više ne znam je li živa i jesam li je ja uopće vidio u stvarnom životu ili sam svoj dosadašnji život odsanjao, jer, nakon obavljenog pišanja i riganja ponovno sam počeo razmišljati o svojoj čudnoj situaciji. «Kako to da sam se probudio na ovom mjestu. Jučer sam zaspao kući, nisam cugao, sad sam konačno bio siguran. Kad sam se probudio još mi nije sve bilo jasno, ali sada se sječam, vratio sam se s probe trijezan i cura je trebala doć do mene, međutim morala je...nešto je morala. Zašto sam mamuran. Tko su ovi ljudi?» dok sam tako mislio došao sam do tipa koji me je usmjerio prema WC. Imao je zalizanu crnu kosu, ali kosa nije bila zalizana s nekim gelom, već je bila masna od ne pranja. Ipak bio je svježa obrijan, znači nije neka totalna socijala. Bio je visok i mršav. Nosio je sako od samta, ja sam isto imao takav. Traperice su mu bile izlizane i ble su toliko duge da je iz njih virio samo vrh već razgaženih kaubojskih čizama. Na crnoj majci mu je pisalo «Rodeo» crvenim slovima. «...hm...ovaj...šta ja radim ovdje.» zapitao sam tipa, a on me pogledao blijedo plavim očima nasmijao se i rekao: «Širiš dobru vijest». «Dobru vijest?» razgoračim oči. «Opet te tvoje usrane amnezije. Već sam sto puta rekao onom Beletu da te vodi u bolnicu ili kod nekkk...» muca i nastavlja «...kkog psihijatra.» nervozno se hvata za glavu i nastavlja: «Ali ne! On misli da to još više doprinosi tvom, kako je ono nazvao...mmm...mističnom statusu.» Nakon što je izmucao mistični status posprdno se nasmije. Al' OK, barem sada znam da bolujem od epilepsije. Odjednom mi se sve počelo vračati. Cijeli život, što radim. Tko sam, što sam, gdje sam. Svo pravo sječanje mi se vratilo. Shvatio sam da je sječanje na curu i probu bilo lažno sječanje. Možda samo san ili neka astralka od nekog zlog maga. Nisam imao niti curu niti muzičku grupu. Nisam čak ni znao svirat. «Uijek isssto.»odbrusi zalizani «A poslje ćeš se opet navečer srušiti i opet će ti trebati ujutro pet minuta da se sjetiš tko si. Jebem ttti, zzašto je meni dao zadatak da te čuvam.» «Zato jer si seljačina koja se ne ustručava tresnuti nekoga tko posumnja u moju ulogu. Ti si bič božiji, he, he, he.»malo sam mu vratio zajebanciju «Ti uništavaš sumnju, ti si jebena dogma.» «Ddda, ddogmo jjedna. Samo da se čuješ-ti si ovo ti si ono....» «Pa kad jesi.» sada sam već bio potpuno svjestan svoje uloge i mog odnosa sa zalizanim mucavcem, odnosno Ivicom. Imao je podcjenjivački odnos prema meni. On je cijeli život proveo na ulicama kao džepar i prosjak. Često je dobivao batine kao klinac, što je ostavilo traga u njegovom mucanju, ali zbog tih batina je očvrsnuo i postao neka vrsta čuvara, tjelohranitelja našeg bizarnog društva lopova, prosjaka i nakaza. Mene nije previše cjenio jer ja nisam proveo život na ulici. Ja sam bio student psihologije kod Dr.Belea. Dr. Bele je došao u sukob sa cijelim fakultetom, dao otkaz i pokrenuo aktivističku grupu. Mene je doveo u grupu zbog mojih svakodnevnih epileptičnih napada. Još mi ni danas nije jasno zašto sam prihvatio njegovu ponudu, budući da sam živo ugodno. Bit će da mi je bilo preugodno. Sve u svemu, poanta naše aktivističke grupe je uništenje društvenog uređenja tako što ćemo zagorčavati život prosječnim građanima, ali ne putem bombaša samoubojica, već krađom, dilanjem i nakaznim prosjacima. Uglavnom, sprovodimo teror sitnim kriminalom. Moja uloga je bila uloga nakaznog prosjaka. Moja nakaznost je bila epilepsija. Glumio sam Isusa koji se ponovno vratio na zemlju i počinje voditi konačnu borbu protiv zla, samo što je ili jesam, jel', malo kratak s lovom budući da su službene krščanske crkve «izgubile vjeru i služe sotoni» (moja omiljena fraza kada se uživim u ulogu). Drugim riječima, službene crkve ne vjeruju da sam ja Isus Krist i nemam resurse za propovjedanje, pa onda molim «ljude dobre volje» (još jedna omiljena fraza) da mi daju novac. Samo je čudno zašto te donacije ne tražimo od bogataša, već pare tražimo od samo taloga društva. «Objavljujemo istinu» i «Ukazujemo se» ispred sabirnih logora gdje su skupljeni oni koje državni genetičari smatraju da su genetski nerazvijeni. Ponekad mi se čini da su genetičari u pravu, jer ti iz sabirnih logora uopće ne sumnjaju da sam Isus i ne vide očitu prevaru. Moje stigme na rukama su najobičniji rezovi nožem. Je da boli. «Kako sam pristao?» mislio sam dok je Ivica vadio nož. Crni skakavac. «Ajd' pruži ruke!» * * * * * * * * Došli smo do sabirnog logora. Uglavnom su svi sabirni logori bile drvene stračare čije rupe su se krpale sa kartonima i odbačenim metalnim komadima od automobila. U ovome logoru još nismo bili, znaći danas neću držati propovjed već će biti upoznavanje. Ivica će najaviti drugi dolazak Krista. Reći će: «Dobri ljudi» ili «ljudi dobre volje» ovisno koji neuron mu se upali «Vi dobro znate da je ovaj svijet zao. Muče vas i stavljaju u ove sabirne logore gdje dobivate tek ono osnovno za život. A vi želite bolje i ljepše jer ste vi takvi dobri i ljepi, sve dok vam društvo nije oduzelo ljepotu i onemogučilo vam da prakticirate dobrotu. Ali došao je dan, dobri ljudi, da vam Bog dobro vrati dobrim i ljiepo lijepim. Po drugi put u svjetskoj povijesti šalje vam....Isusa Krista!» Jednim čvrstim trzajem skine kapuljaču lanene haljine sa mene i prvo što sam vidio su bila zapanjena ružna ljudska lica. Da bilo je tu hrpe ljudi sa genetskim manama koji su svoje tjelesne nedostatke kompenzirali jakom vjerom u boga i žviot u raju poslije smrti. Dr. Bele je također pazio da moj izgled uvijek bude približno sličan stereotipnom prikazivanju Isusa-duga kosa, mršav, brada, lanena haljina. Glupo, ali je uvijek palio...siguran sam upalit će i danas. Postalo mi je slabo od gledanja tih spodobi, ali kako nakon jutarnjeg povračanja nisam više šta imao za povratiti tako mi se gađenje samo izrazilo na grimasi. Da ljudi ne bi protumačili da se oni meni gade ispružio sam ruke i pokazao im svoje dlanove i onda su znali to je gađenje od boli koja je prouzročena meni i gađenje od nepravde nanesene njima. Odmah sam bio prihvačen kao božji sin. «Dobri ljudi, donosim vam dobru vijest!» dobro, dobro...hm, ponavljam se. Ali oni to i onako ne shvaćaju. «Bit će te spašeni i svi vaši grijesi bit će oprošteni. Koliko vam je sada loše , toliko će vam biti dobro poslije smrti.» da...sigurno «Zato odbacite sve materijalno, učinite si život gorim nego što je i bit će vam bolje!» Jasno, jedino ovi genetski specijalci mogu popušiti ovako glupu foru. «Dođite k meni.» nastavljam jeftinim teatralnim tonom «Dat ću vam kraljevstvo nebesko!» podignem ruke i pokažem im svoje krvave dlanove. Pred mjesec dana rane na rukama su mi se zagnojile. Sreća što Bele ima prijateljicu dematologinju koja mi je izlječila infekciju. Nadam se da mi se rane neće opet inficirati. Specijalci uvjereni da su moje rane prave stigme počeli su muljati: «Isus....Isus se vratio.» Počeli su mi se približavati. Ko' smrdljiva i blatna rijeka. Sad ću ih još morat dodirivati, jer sada slijedi izlaganje uvjeta za ulazak u kraljevstvo nebesko. Ivica se popne na stolić koji je stalno nosio sa sobom na ova «naša ukazanja» i počne galamiti: «Ako želite ući u kraljevstvo nebesko, kraljevstvo božije nakon smrti Isus vas mora dodirnuti, a da bi vas dodirnuo morate biti čisti. Neće dodirnuti onoga tko ima novac.» Normalno da neću, jer Ivica uvijek pretraži sve te jadnike prije što dođu do mene. Još jedan razlog više zašto se ova prevara može podvaliti samo ovim specijalcima. «Stavite sav vaš novac u ovu kutiju.» čudno, za vrijeme predstave Ivica bi uvijek prestao mucati. Uživljavanje u ulogu čini čuda...baš sam čudotvorac..he, he. Kutija za novac je bila zapravo stari drveni kovčeg. Mislim da mi je Ivica jednom rekao da je njegov djed u tom kovčegu nosio pribor za čišćenje cipela. Njegov djed je došao iz Petrinje u Rijeku bez prebijene pare i umro je s kockarskim dugovima. Bolje reći «zbog» kockarskih dugova. Ljudi su dolazili jedan za drugim što nije sprječavalo Ivicu da ih detaljno pretraži. Oni su bili toliko željni da ih dodirnem da su dozvoljavali Ivici da im uzme sav novac. Uopće, rijetko se događalo da bi Ivica prilikom pretraživanja nekome našao skriven novac. Toliko su mi vjerovali, a mi smo im uzimali onu siću od novca koju im je vlast davala kao socijalnu pomoć da bi i najjadniji ipak bili dio društvenog robno novčanog tržišta. Ništa ne smije biti besplatno u našem društvu, govorila je vlast. Zato su oni koji su imali socijalnu pomoć živjeli u logorima, a ne u vlastitim stanovima, a to su bili svi nedorasli genetskom standardu normalne osobe, standardu kojeg je propisala vlast. Njima je bilo zabranjeno raditi, ali ne i kupovati, zato su dobivali socijalnu pomoć. Samo sve što su mogli kupiti je bila hrana i neka iznošena odjeća i obuća. Opet se javlja pitanje zašto ja ovo uopće radim? Onda sam ih počeo dodirivati – sve njihove bradavice, grbe, čireve, prazne očne duplje...Pomalo cinično bi im govorio: «Koliko ste ružni sada toliko će te biti lijepi nakon smrti.» Ali oni nisu kužili cinizam, oni nisu kužili ni kurca! Samo su se blesavo smijali, prilazili mi i mumljali: «Isus.» Zato je taj trik mogao proći samo kod njih. Idiotski trik za varanje idiota. I ja sam se osječao kao idiot. Ovo ponižavanje ljudi mi počinje ići na živce. Morat ću porazgovarati s Beleom. * * * Poslje naše predstave otišli smo nešto pojesti. Uglavnom smo jeli kod Ivičinog poznanika Hadžića u njegovoj čevabdžinici «U Hadže» na Zametu. Ono «U» prije Hadže je bilo stilizirano, po Hadžićevom pričanju imalo je veze sa nekakvom «Handžar divizijom» u Bosni kojoj je pripadao njegov pra pradjed. Iako je prošlo već dosta vremena od dana «Handžar divizije» i stiliziranih «U» ljudi i dalje drže različite simbole. Što su siromašniji to su okruženiji s više simbola. Uz «U» imaju križ, uz križ slike majke božije, a uz slike majke božije imaju slike svetaca. Ponekad mi uopće nije žao što plajčkamo te budale. Npr. Ivica i ja smo Hadžića vrtili na malom prstu: «Sve za boga čovjeka» govorio bi Hadžić. On je također bio jedan od onih koji su popušili foru s Isusom, što implicira besplatne ručkove i večere u njegovoj čevabdžinici. Sve bi bilo jebeno odlično da nije bilo jedne stvari; Dr. Bele je inzistirao na mojoj pothranjenosti, tako da mi je Ivica zabranio jesti meso. Došli bi u jebenu čevabdžinicu, a ja bih morao jesti pomes frites s ajvarom!? «Jebi ga naredbbe.» promucao bi Ivica. «Osim toga...uuuživam gledati te ... kkkako se mmučiš.» blesavo se smijao i stavljao čevap zamrljan ajvarom u usta. Ipak, ponekad bih utažio svoju želju za mesom tako što bi od svog dijela novca kupio negdje neku pljskavicu. Jasno, morao bi prvo biti bez Ivice, koji me je često pratio. U zadnje vrijeme sve češće. «Jeli Ivice, šta me tako često pratiš?» pitao sam ga dok sam točao krumpire u ajvar. «Naredbe.» žvakao je svoje meso i cerio se. Uživao je u ovome. «Naredbe, naredbe! Koji je kurac tom Beleu. Ponaša se prema meni kao da sam rob. A da nema mene ne bi se ta njegova pobuna protiv društva uopće mogla događati.» glad i nemogućnost da pojedem nešto mesa činila me je još živčanijim. «Mmmmene boli kkkurac. Kkako on kaže...ja tako rradim.» brada mu se sjajila od masti. «Dobro, vidim da te nije briga. A baš sam te htio pitati čudiš li se što samo pljačkamo siromahe?» «Onni nisu siromassi....oni ssu budale!» Uopće nisam očekivao takav odgovor od njega. Sasvim me je iznenadio. Što ako je Bele samo tajni agent vlasti koja potajno uništava one najsiromašnije tako nevidljivo. Umjesto da ih ubije dinamitom ili plinskim tuševima Bele ih ubija njihovom vlastitom glupošću. Uzme im sav novac od socijale tako da ovi poumiru od gladi i hladnoće. Nitko neće posumnjati. Oni su ionako budale. Tko im je kriv što daju novac nekom Isusu. Ne sviđa mi se to. Moram otići porazgovarati s Beleom. Sječam se kad mi je Bele prvi put počeo pričati o svojem ne slaganju s društvom. Sjedili smo u kafiću u luci. Tada se neki galeb zapićio u more i uhvatio ribu, što je potaknulo Belea na govor: « Imao sam običaj tumačiti ptičiji let. Još od djetinjstva obožavao sam u Iljijadi i drugim grčkim mitovima čitati o proricanju budučnosti iz ptičjeg leta. Galeb se obrušuje na ribu, vrana progoni goluba, znam da silnici vladaju i da će vladati i bez da to isčitam iz ptičjeg leta, ali da uz svakodnevni život i događaje, «praznovjerni», okultni svijet-proricanje budučnosti iz ptičjeg leta to isto potvrđuje, to je ono što fascinira. Zar silnici vladaju svim mogućim dimenzijama i svemirima ili je takvo viđenje samo posljedica našeg antropocentrizma? Naš ograničeni um, ograničena mašta koja ne može izvan ljudskih pojmova i logike ništa zahvatiti i shvatiti, te ljudske pojmove i logiku precrtava na sve dimenzije, na svaku mogučnost.....» pogne se na stolu i pogleda me ravno u oči, prigušenim glasom kaže: «....precrtava na svaki oblik postojanja. Zato se i ne može dati konačni odgovor na pitanje što je svijest. To pitanje prelazi granice naše mašte. Pod naše,mislim naše kao ljudske rase. Iako smo neposredno upoznati sa sviješću, svijest je presložena, ili prejednostavna, za naše pojmove i logiku. Naši pojmovi i logika su poput iskrivljenog zrcala. Predstavljaju nam iskrivljenu stvarnost. Zato se ne smiju precrtavati naši pojmovi na nešto nepoznato, jer ćemo dobiti iskrivljenu sliku. Što znaći galeb je ulovio ribu....hm podsvjest...platim ti sladoled.» «Možda bolje da mi platite još jednu pivu.» odvratio sam. On se nasmijao i naručio još pivi. Da bio sam fasciniran, cijela naša percepcija i svo naše tumačenje svijeta je iskrivljena. Sada, kad razmišljam o tom razgovoru, još više sam uvjeren. Ali ipak, ja živim u svijetu ljudi, a ne u svijetu ptica ili bića iz viših dimenzija. Što me se treba ticati koji zakoni vladaju ostalim dimenzijima, među ostalim bićima. Ti zakoni ne utječu na moj život, dok zakoni koji vladaju ljudskim svijetom utjeću na moj život i oni mi trebaju biti važni i njih se trebam pridržavati, ako želim preživjeti. Jer upravo mi ubijamo one siromahe uvjeravajući ih da je ovaj svijet samo iskrivljena slika raja. Stoga da bi dobili raj trebaju se odreći ovog svijeta i zakona koji upravljaju ovim svijetom. Zato i umiru, odustaju od rada, od borbe, od druženja, od svega zemaljskog. A zapravo ne dobivaju raj. Dobivaju ozebline, grčeve od gladi u želucu i umiru sporom i bolnom smrću. |
