Fast lane for fast food

subota , 25.02.2006.

Spustih se malo do rodnoga mi grada i to mojim sportskim prometalom koje, prema riječima mog mehaničara, "čudo kako je uopće izdržalo put Zagreb-Split" pa sam u to ime keširao nekih 700-njak kuna i sad je opet zmaj na cesti...

A to je bio nužan preduvjet da se upustim u vječnu borbu razuma i prometnih pravila s jedne strane te splitskih vozača i njihove divne neracionalnosti s druge strane. Mislim, šta reći kad su se na glavnoj gradskoj aveniji, žili kucavici ovog divnog grada, nažalost smjestila i dva najpopularnija fast-fooda? To izgleda tako da imaš tri prometne trake u svakom smjeru - jednu za pretjecanje, jednu za vožnju i jednu za ćevape i topli sendvić. U ovu potonju staneš, pukneš sva četiri žmigavca i dok naručuješ priloge ili malo više kapule u svoj obrok, gradski autobusi iskrcavaju putnike nasred ceste, ostali vozači više ili manje uspješno zaobilaze red parkiranih auta gladnih vlasnika... Mnogi će čitatelj pomisliti - pa ima li prometne policije da to regulira? Ima, naravno, ne pitajte gluposti. Evo, sad će oni, čim pojedu i obrišu se oko usta. :)

Eto, shvatio sam što mi fali u Zagrebu...Fale mi legendarne vozačice poput one koja je blokirala jednosmjernu ulicu kojom može proći samo jedan auto jer je "samo skočila nevisti dat neke papire..." Ali kako ćeš se ljutit na nju kad je uredno upalila sva 4 žmigavca? :D

Gušti i tlake zračnih putovanja

nedjelja , 12.02.2006.

Mogu reć da imam sreću relativno čestog putovanja na poslu, dosta toga i u inozemstvo. Naravno, kao i većina ljudi, volim putovat i vidit nove gradove, nove kulture, ljude, iako mi u zadnje vrijeme to postaje kao pod normalno. Prije bi me svako putovanje držalo u nekom iščekivanju, pa pripreme za put, neko uzbuđenje... A sad mi je maltene svejedno idem li u Pušću Bistru ili u Pariz.

Većina putovanja u inozemstvo je avionom i tu dolazimo do tlake. Avion je divna stvar i u jednom danu možeš preć s jednog kraja Europe na drugi. Ali procedure su ubitačne, prvo moraš krenut par sati prije od doma da bi sve stigao obavit. Predaš prtljagu, dobiješ kartu i onda obično ubijaš oko sat vremena i više u preskupim aerodromskim kafićima do ukrcavanja. E, sad kreće fešta... Carina (ajde, to uvik brzo prođe, nemam šta prijavit...), kontrola putovnica (i to je više-manje brzo) i onda sigurnost. Isprazni džepove, skini remen, prođi kroz detektor, budi prepipan od nadrkanog policajca, maše ti onom palicom oko glave, a sve zvoni i pišti... Zadnji put sam i cipele morao skinut i bos hodat kroz detektor, i onda kad sve to prođeš, sad sve to triba, i to brzo da ne zadržavaš red, obuć na sebe i potrpat nazad u džepove. Kroz svu ovu proceduru ruke su ti pune papira (karta, putovnica, rezervacija...) i pravo je čudo kako do sad nisam nešto posijao po bespućima aerodromskih labirinata.
Sad već trčiš ko krelac da nađeš izlaz C83, a na većim aerodromima vole u zadnji tren promijenit izlaz s kojeg kreće tvoj avion pa sam u Madridu javno na razglas prozivan da brzo dođem na drugi kraj ogromnog aerodroma, jer eto, Španjolci baš i nisu ažurni u obavještavanju o promjenama. Treštalo je po cijeloj zgradi "SENOR Whatever, PLEASE COME TO GATE C22 IMMEDIATELY!!!!" Stigoh u zadnji tren, pa sam ušao kroz pilotsku kabinu, a ne uobičajenim putem :)))

Nakon svega toga slijede gušti. Dosta ljudi se boji letenja, a meni je to baš ugodno. Obavezno se smjestim do prozora, ako može u blizinu krila, pa blesim kroz prozor. Bizarna stvar je šta imam jaku fobiju od visina na zemlji, ali u avionu me to ne tangira ni najmanje. Turbulencije me ne plaše, dapače, nekako su mi zanimljive :) A posebno je dobro kad se digneš iz maglovito-kišnog grada, na sunce iznad svega toga, oblaci, ludilo pogled na gradove ispod...Jedino me malo snervaju cukreno-ljubazne stjuardese sa izvježbanim osmjesima. Spuštanje isto ima svoje čari, pogotovo kad nakon dobro slijetanja uslijedi spontani pljesak putnika (doživio par puta i još mi nije jasno...).

Onda opet red tlake . Sad treba dočekat svoju torbu, koja po Murphyju, naravno, zadnja izađe na onaj vrtuljak, ali bar mi se do sad nije zagubila (kucam u drvo). Onda opet poznata mantra, putovnica, carina, rentgen prtljage... I napokon izađeš iz zgrade na odredištu gdje te čeka horda raspomamljenih taksista koji će te bez iznimke oderat ako se daš zajebat.

Sve u svemu, ipak bolje od drndanja busom ili vlakom. O tome šta i kako u novom gradu - drugi put.