Mogu reć da imam sreću relativno čestog putovanja na poslu, dosta toga i u inozemstvo. Naravno, kao i većina ljudi, volim putovat i vidit nove gradove, nove kulture, ljude, iako mi u zadnje vrijeme to postaje kao pod normalno. Prije bi me svako putovanje držalo u nekom iščekivanju, pa pripreme za put, neko uzbuđenje... A sad mi je maltene svejedno idem li u Pušću Bistru ili u Pariz.
Većina putovanja u inozemstvo je avionom i tu dolazimo do tlake. Avion je divna stvar i u jednom danu možeš preć s jednog kraja Europe na drugi. Ali procedure su ubitačne, prvo moraš krenut par sati prije od doma da bi sve stigao obavit. Predaš prtljagu, dobiješ kartu i onda obično ubijaš oko sat vremena i više u preskupim aerodromskim kafićima do ukrcavanja. E, sad kreće fešta... Carina (ajde, to uvik brzo prođe, nemam šta prijavit...), kontrola putovnica (i to je više-manje brzo) i onda sigurnost. Isprazni džepove, skini remen, prođi kroz detektor, budi prepipan od nadrkanog policajca, maše ti onom palicom oko glave, a sve zvoni i pišti... Zadnji put sam i cipele morao skinut i bos hodat kroz detektor, i onda kad sve to prođeš, sad sve to triba, i to brzo da ne zadržavaš red, obuć na sebe i potrpat nazad u džepove. Kroz svu ovu proceduru ruke su ti pune papira (karta, putovnica, rezervacija...) i pravo je čudo kako do sad nisam nešto posijao po bespućima aerodromskih labirinata.
Sad već trčiš ko krelac da nađeš izlaz C83, a na većim aerodromima vole u zadnji tren promijenit izlaz s kojeg kreće tvoj avion pa sam u Madridu javno na razglas prozivan da brzo dođem na drugi kraj ogromnog aerodroma, jer eto, Španjolci baš i nisu ažurni u obavještavanju o promjenama. Treštalo je po cijeloj zgradi "SENOR Whatever, PLEASE COME TO GATE C22 IMMEDIATELY!!!!" Stigoh u zadnji tren, pa sam ušao kroz pilotsku kabinu, a ne uobičajenim putem :)))
Nakon svega toga slijede gušti. Dosta ljudi se boji letenja, a meni je to baš ugodno. Obavezno se smjestim do prozora, ako može u blizinu krila, pa blesim kroz prozor. Bizarna stvar je šta imam jaku fobiju od visina na zemlji, ali u avionu me to ne tangira ni najmanje. Turbulencije me ne plaše, dapače, nekako su mi zanimljive :) A posebno je dobro kad se digneš iz maglovito-kišnog grada, na sunce iznad svega toga, oblaci, ludilo pogled na gradove ispod...Jedino me malo snervaju cukreno-ljubazne stjuardese sa izvježbanim osmjesima. Spuštanje isto ima svoje čari, pogotovo kad nakon dobro slijetanja uslijedi spontani pljesak putnika (doživio par puta i još mi nije jasno...).
Onda opet red tlake . Sad treba dočekat svoju torbu, koja po Murphyju, naravno, zadnja izađe na onaj vrtuljak, ali bar mi se do sad nije zagubila (kucam u drvo). Onda opet poznata mantra, putovnica, carina, rentgen prtljage... I napokon izađeš iz zgrade na odredištu gdje te čeka horda raspomamljenih taksista koji će te bez iznimke oderat ako se daš zajebat.
Sve u svemu, ipak bolje od drndanja busom ili vlakom. O tome šta i kako u novom gradu - drugi put.
Post je objavljen 12.02.2006. u 23:15 sati.