Samo jedna obojena, u nizu crno bijelih slika.

ponedjeljak , 30.09.2013.

Eh, ta prokleta nedelja, da.. Kiša se tad većinom okomi na cio grad, pa mi kao i inače razbija staklo od prozora sobe. Tmurno je, toliko da i jedva vidim slova na papiru. HAHA, pa da, čudno je to, znaš. Malo ko ustvari ne vidi ono što piše, ali me to ne brine. Sve ovo, što upravo sada prenosim na list papira, već odavno želim napisati. Iz srca je, tako da tekst sigurno ne zaboravljam. Fališ mi brate.. Toliko me toga guši, gura na dno i ponekad se sam gubim u vlastitoj samoći. Pobrkao sam tok, pojam o vremenu i prostoru. Sve što znam i sve što vidim, je onaj dan, kada si morao otići. Sjećam se onog malenog robota na baterije i aj pogodi šta, još ga uvijek čuvam negdje tu, u staroj ladici. Možda ne radi baš najbolje, ali se i to da promjeniti. Često sjedam na onu našu klupu, pored drveta kestena i ljuljačke, gdje bi provodili najviše vremena. Pomalo je zahrđala, škripi i djeca je uveliko izbjegavaju, haha. Tačno mi bude teško, kad je gledam onako pustu, bez glasića oko nje, gužve i dječije igre. E da, sada je samo vijetar povremeno zaljulja.. Sve ove puste godine, želio sam samo jedno - Bmx, naše utrkivanje niz sokak i tvoj smijeh. Puno mi fali sve to, posebno kad bi me zagrlio, onako bratski i istinski. Sada me više niko ne grli i vjerovatno ne znaš, preselio sam se daleko od porodice i svih, jer smatram da je od one godine, vrijeme za mene potpuno stalo. Možda nećeš vjerovati, ali tek sada razumijem onaj pojam 'dišem, ali ne živim' i ono, kada kažu da je nečija sreća i naša vlastita. Ako ikad ovo pismo dođe u tvoje ruke, pošto nisam ni siguran dal je ovo tvoja prava adresa, želim da ne plačeš i da ne tuguješ, živ sam i još uvijek hodam čvrsto na zemlji. Želim da i dalje ostaneš tako jak, odlučan u namjeri da budeš neko i nešto u životu. Potrudi se i dalje, kao i svih onih godina, kada si prvi složio kulu od karata, a ja te onako ljubomorno gledao iz daljine haha. Pismo sam nazvao baš po slici, koju čuvam od naše 7. godine. Iako je crno-bijela kao i sve druge, za mene ima neku posebnu boju. Boju moje sreće, djetinjstva i pravog prijateljstva. Boju prošlosti, jedine stvari, koju vjerovatno nikad neću prezirati i pljuvati po njoj, što se desila. I na kraju svega ovoga, pozdravi ženu i poljubi svoja dva sinčića, vjerujem da jako liče na tebe. Ispričaj im nekada našu priču, spomeni me, ili im barem pokaži crteže, koje si odnio sa sobom. Ako mi ih ikada dovedeš, nadam se da će podijeliti vrijeme igranja sa našim malim robotom i da će na naš stari sokak i ljuljačku gledati baš kao i mi, nekada. Volim te brate i još jednom, želim ti sve najbolje..

Još puno toga ne razumijem..

subota , 07.09.2013.

Dragi dnevniče, sjedim i pišem ovaj tekst tebi, kao i svakog petka. Vrijeme je uvijek isto, kiša pada i miluje moje prozore. Pogodi šta.. U ladici sam pronašao njenu sliku i opet pogodi šta.. Datum je bio 15.3. Ne znam kako, ni zašto, sjećanja su počela da naviru kao luda. Vjerovatno mi je ovo bio prvi put, da doživim to ludilo, čak i bilo šta slično. Samo sam sjeo na krevet, rukama poklopio oči i čekao da vrtlog slika prestane. U tom mraku sam jedva uspio ustati na noge, uzeti papir i početi pisati sve to. Slika nije toliko teško pala na dušu, kao oči u oči sa njom, kao ona dobra stara vremena. Mogu ti reći, uopšte se nije promjenila. Pogledao sam je onako, od vrha do dna i uspio upratiti par centimetara dužu kosu, koju sam obožavao kvariti ili je zezati kako joj je ružno stajala. Znaš, sada bi sve dao, da vratim vrijeme i poljubim je u tjeme i da kažem iskreno 'kosa ti je prelijepa'. Slučajno bacih pogled na njemu desnu sandalu i da, kaiš joj je bio odvezan, kao i u vrijeme dok je bila moja. Tad sam izdahnuo, onako lagano i u sebi pomislio 'ljubavi moja, nimalo se nisi promjenila'. Jesi i ti upratio njenog malog sina? Vjerujem da jesi, pošto je totalno njena kopija. Ima osmijeh od uha do uha i naravno, ne veže desnu tenu. Razočarao sam se u njen izbor partnera, jer iskreno, uopšte nije bio kao ja. Sad shvatam da godine mjenjaju sve, pa čak i nju. Shvatam da ostaje jedan datum, par slika i želja - da je samo još jednom zagrlim, osjetim i poljubim u tjeme. Iako si samo knjiga, jedina si stvar kojoj mogu reći neke tajne. Ona nikada neće znati da ja nemam budućnosti, nikoga pored sebe i onu staru sliku u ladici. Nikad neće vidjeti moje suze, čuti jecaje i padanje pred ulaznim vratima. Ustvari, nikad nisam ni želio da me vidi takvog. Možda nikad i ne bi bio takav, da me nije ostavila zauvijek..