Samo jedna obojena, u nizu crno bijelih slika.

ponedjeljak , 30.09.2013.

Eh, ta prokleta nedelja, da.. Kiša se tad većinom okomi na cio grad, pa mi kao i inače razbija staklo od prozora sobe. Tmurno je, toliko da i jedva vidim slova na papiru. HAHA, pa da, čudno je to, znaš. Malo ko ustvari ne vidi ono što piše, ali me to ne brine. Sve ovo, što upravo sada prenosim na list papira, već odavno želim napisati. Iz srca je, tako da tekst sigurno ne zaboravljam. Fališ mi brate.. Toliko me toga guši, gura na dno i ponekad se sam gubim u vlastitoj samoći. Pobrkao sam tok, pojam o vremenu i prostoru. Sve što znam i sve što vidim, je onaj dan, kada si morao otići. Sjećam se onog malenog robota na baterije i aj pogodi šta, još ga uvijek čuvam negdje tu, u staroj ladici. Možda ne radi baš najbolje, ali se i to da promjeniti. Često sjedam na onu našu klupu, pored drveta kestena i ljuljačke, gdje bi provodili najviše vremena. Pomalo je zahrđala, škripi i djeca je uveliko izbjegavaju, haha. Tačno mi bude teško, kad je gledam onako pustu, bez glasića oko nje, gužve i dječije igre. E da, sada je samo vijetar povremeno zaljulja.. Sve ove puste godine, želio sam samo jedno - Bmx, naše utrkivanje niz sokak i tvoj smijeh. Puno mi fali sve to, posebno kad bi me zagrlio, onako bratski i istinski. Sada me više niko ne grli i vjerovatno ne znaš, preselio sam se daleko od porodice i svih, jer smatram da je od one godine, vrijeme za mene potpuno stalo. Možda nećeš vjerovati, ali tek sada razumijem onaj pojam 'dišem, ali ne živim' i ono, kada kažu da je nečija sreća i naša vlastita. Ako ikad ovo pismo dođe u tvoje ruke, pošto nisam ni siguran dal je ovo tvoja prava adresa, želim da ne plačeš i da ne tuguješ, živ sam i još uvijek hodam čvrsto na zemlji. Želim da i dalje ostaneš tako jak, odlučan u namjeri da budeš neko i nešto u životu. Potrudi se i dalje, kao i svih onih godina, kada si prvi složio kulu od karata, a ja te onako ljubomorno gledao iz daljine haha. Pismo sam nazvao baš po slici, koju čuvam od naše 7. godine. Iako je crno-bijela kao i sve druge, za mene ima neku posebnu boju. Boju moje sreće, djetinjstva i pravog prijateljstva. Boju prošlosti, jedine stvari, koju vjerovatno nikad neću prezirati i pljuvati po njoj, što se desila. I na kraju svega ovoga, pozdravi ženu i poljubi svoja dva sinčića, vjerujem da jako liče na tebe. Ispričaj im nekada našu priču, spomeni me, ili im barem pokaži crteže, koje si odnio sa sobom. Ako mi ih ikada dovedeš, nadam se da će podijeliti vrijeme igranja sa našim malim robotom i da će na naš stari sokak i ljuljačku gledati baš kao i mi, nekada. Volim te brate i još jednom, želim ti sve najbolje..