Još puno toga ne razumijem..

subota , 07.09.2013.

Dragi dnevniče, sjedim i pišem ovaj tekst tebi, kao i svakog petka. Vrijeme je uvijek isto, kiša pada i miluje moje prozore. Pogodi šta.. U ladici sam pronašao njenu sliku i opet pogodi šta.. Datum je bio 15.3. Ne znam kako, ni zašto, sjećanja su počela da naviru kao luda. Vjerovatno mi je ovo bio prvi put, da doživim to ludilo, čak i bilo šta slično. Samo sam sjeo na krevet, rukama poklopio oči i čekao da vrtlog slika prestane. U tom mraku sam jedva uspio ustati na noge, uzeti papir i početi pisati sve to. Slika nije toliko teško pala na dušu, kao oči u oči sa njom, kao ona dobra stara vremena. Mogu ti reći, uopšte se nije promjenila. Pogledao sam je onako, od vrha do dna i uspio upratiti par centimetara dužu kosu, koju sam obožavao kvariti ili je zezati kako joj je ružno stajala. Znaš, sada bi sve dao, da vratim vrijeme i poljubim je u tjeme i da kažem iskreno 'kosa ti je prelijepa'. Slučajno bacih pogled na njemu desnu sandalu i da, kaiš joj je bio odvezan, kao i u vrijeme dok je bila moja. Tad sam izdahnuo, onako lagano i u sebi pomislio 'ljubavi moja, nimalo se nisi promjenila'. Jesi i ti upratio njenog malog sina? Vjerujem da jesi, pošto je totalno njena kopija. Ima osmijeh od uha do uha i naravno, ne veže desnu tenu. Razočarao sam se u njen izbor partnera, jer iskreno, uopšte nije bio kao ja. Sad shvatam da godine mjenjaju sve, pa čak i nju. Shvatam da ostaje jedan datum, par slika i želja - da je samo još jednom zagrlim, osjetim i poljubim u tjeme. Iako si samo knjiga, jedina si stvar kojoj mogu reći neke tajne. Ona nikada neće znati da ja nemam budućnosti, nikoga pored sebe i onu staru sliku u ladici. Nikad neće vidjeti moje suze, čuti jecaje i padanje pred ulaznim vratima. Ustvari, nikad nisam ni želio da me vidi takvog. Možda nikad i ne bi bio takav, da me nije ostavila zauvijek..