..

petak , 30.08.2013.

Ovaj tekst sam odlučila posvetiti mami i tati, ljudima koji već 16 godina dijele sve sa mnom. Ne znam odakle bi počela, jer imam mnogo toga za reći. Mnogo toga čuvam u sebi, pa se bojim da ni jedan blog nije dovoljan za to. Danas sam izgubila još jednog prijatelja, osobu koja je činila običan dan, tako posebnim. Zbog njega sam se smijala uvijek, čak i kad nisam imala razloga. Znate, to su oni momenti, kad bi sjedila ispred laptopa i od smijeha brisala suze. To su oni trenuci, kad bi mi u 3 ujutro zazvonio telefon, jer me on zvao. Niste razumili, pa ste se kao divljaci derali na mene 'ugasi taj ton, ne smiji se toliko, smiri se malo' itd.. Eh, da ste barem znali u kakvoj sam bajci živjela i kakve sam snove imala. Koliko sam se samo molila u krevetu, pred spavanje, da mi zora ne odnese ono najdraže. Ali jeste i tek sada znam koliko ljubav vrijedi. Znam koliko bi dala sad, za jedan njegov poziv ili onu bezazlenu šalu, zbog koje sam se nekad ljutila. Niste imali pojma, niti ćete imati, koliko patim, kada se ugase svijetla. Koliko sam puta Bogu dušu prodala, jer sam osjećala da ne mogu dalje. Krijem se, kao leptir u svojoj čahuri, od svijeta i loših pogleda. Od ljudi njegove vrste, jer puno pričaju, a malo daju. Ne sklanjajte mi kosu sa čela, rukave od dukserica i slušalice iz ušiju, mogli bi ste se opasno prepasti. Ušli bi ste u svijet crnila, gdje je hladnoća jača, nego u bilo kojoj sobi. Gdje jecaj odzvanja jače, nego u paklu. Gdje ni jedna zraka svijetla ne dopire uopšte. Tu ja živim, punih 10 godina i smijem se samo, jer moram. I nije da me ne zaboli, kada ugledam kako se svađate, već jednostavno nemam snage za novu borbu. Pogledaj tata, ustajem, ali se noge tresu. Poslušaj moj glas mama, da li me prepoznaješ? Ne, više nisam ona stara ja. Ništa više nije, kao kad sam bila mala, pa čak ni vi. Fali mi ono vaše držanje za ruku, pa kad bi ste se pogledali onako, iskreno u oči. Fali mi sve, da čak i sama poželim izumiti nemogući vremeplov. Ostaje samo pitanje, da li ćete ikad pogledati u moje oči, duboko i shvatiti da patim. Da li ćete ikad poželiti vratiti staro vrijeme, slike i sreću. Možda i hoćete, ali ja ne mogu obrisati ožiljke, strah iz dubine duše i klecaj koljena. Ne mogu opet početi vjerovati svima. Zbog drugih, anđeo je postao đavo. Zato tata, razmisli prije nego što idući put rasplačeš mamu, a ti mamice jedina, razmisli prije nego što spremiš večeru, koliko će ih zaista pojesti to. Jer dragi moji mama i tata, sreća je za nekog dijelo, a za mene samo prstom nacrtani crtež, na prozoru poslije kiše..