New hope.

utorak , 27.08.2013.

Dragi čitatelji, ovo što trenutno pišem je nešto posebno, jednostavno i nisam se mislila puno. Želim prenijeti neke misli tu, pošto imam dokaze da čitate. Soo, let's start. Kako ste, jeste i danas ustali na lijevu nogu? Ako da, ništa strašno, jer sam i ja. Kad bolje razmislim, uvijek ujutro tako i pomislim, pa se poslje uspostavi totalno drugačije. Sve je isto, dosadno i više isfurano haha (kao neki izraz). Dvije-tri stvari prije izlaska u grad, ludnica sa prijateljicama, dolazak kući, gdje se te dvije-tri stvari opet ponavljaju. Da'l i dalje mislite kako ste samo vi glupi? Hell no, ja sam glavna haha. Pošto sam već opisala pola svog dana (znam da ne radim ništa, jako tužno, da), pričati ću o svojim osjećajima tokom toga svega. Pa, često se osjećam bezvrijedno i glupo. Čudno je to, što ni sama ponekad ne znam razlog. Dođem kući, onako izmorena i u glavi se počne premotavati film. Uspomene naviru, suze padaju, a čovjek postaje bespomoćan. Shvatam da mi neke stvari toliko fale, da me duša boli jače, nego bilo koja rana na svijetu. Čak mislim da bi i tsunami prije preživila, nego tu užasnu gorčinu. Soo, živa sam i ne planiram više ponavljati život, to dosadno 'replay', kao u video igricama. Želim nešto novo, bolje i uspješnije. Želim promjeniti nekome život, na bolje naravno i od toga sebi načiniti zadovoljstvo. Ukratko, ne želim sa prošlošću brisati budućnost. Jedno ime na usnama, jedna molitva i hiljadu riječi u prazno nebo. Nada ostaje jedino sredstvo, a moj um jedina ludara.