Tajna je u rukama tinejdžerice. Hoće li joj uspjeti? Ne. Neće. Ne može ona to. Ona nema toliku moć da bi mogla sačuvati Tajnu. To je prevelik teret za nju. Kada je otkrije… točno u ponoć… bit će kraj. Tajna će biti otkrivena. Više se neće moći skrivati. Tajnu je znalo samo par ljudi na svijetu, a sada će doći i do neprijatelja i to samo zbog Kennedy iliti ga Komin. Adriana ju je promatrala svojim zlatnim očima kao da je htjela prodrijeti u njezino tijelo. Htjela ju je bilo kako uništiti do ponoći jer nije htjela da Kennedy bilo kako otkrije Tajnu. Morala je biti sačuvana. Morala je ostati između njih pet – prof. Almersa, Jedy Mell, Kema Makinsa, Hennah Mellin i nje same. Kennedy se okrenula. Izgleda da je primijetila njezin pogled. Adrianine oči su se suzile tako da su se vidjela samo dva uska proreza. Kennedy se na tu prijetnju okrenula kao da joj je čitala misli. Kao da je znala da je mrzi. Kao da je znala… sve što misli. To je i Adriani bilo na umu. Možda je ipak razvila razne moći kojima može upravljati. Nije znala odgovor na to pitanje. Znala je samo da ju je profesor prozvao i postavio pitanje. Imala je jako dobro razvijen sluh tako da je čula se oko sebe pa i tiho zujanje male mušice. «Riječ algoritam dolazi od imena arapskog matematičara Muhamed ibn Musa al Horezmi ili u prijevodu s arapskog jezika Muhamed sin Muse iz Horezma.» profesor ju je iznenađeno pogledao, ali samo nakratko. Vratio se ispitivanju. Najvjerojatnije je primijetio da nije slušala pa je mislio kako neće znati što ju je pitao niti odgovor na postavljeno pitanje. Prof. Almers je inzistirao da Kennedy sazna Tajnu, a ostali su se složili – osim Adriane. Jedino ona ne zna zašto inzistiraju. Znala je samo da će je morati spriječiti i to odmah. «Kennedy, možeš li, molim te, pod odmorom ostati u učionici? Trebam te.» rekla je bezbrižno Adriana. Kada se Kennedy okrenula, imala je isti izraz lica kakav i Adriana maloprije – suzila je oči da su se vidjeli samo uski prorezi. Kada je vidjela da Adriana misli ozbiljno, vratila je oči u normalno stanje.
«Da, naravno.» Adrianu je iznenadio Kennedyn odgovor jer se nadala negativnom odgovoru. Kennedy se ponovno okrenula prateći nastavu još bolje nego prije. Kada je zvonilo, Adriana je ostala sjediti, a Kennedy je samo šutke došla do nje. Mislila je kako će čuti nešto kao 'Želim se ispričati zbog mog ponašanja.', ali nije.
«Slušaj me dobro ti izdajico.» rekla je Adriana tišim glasom kad su svi izašli iz razreda, uključujući i profesora. «Budeš li u ponoć išla na Planinu Snijega, vjeruj mi, ubit ću te. Ne želim da Tajna dođe do naših neprijatelja. Samo želim zaštititi naš svijet. Ne želim da naši neprijatelji zavladaju svijetu, je li to jasno?»
«Nemam pojma o čemu pričaš……»
«Znaš ti dobro o čemu ja pričam. Reci, je li jasno da nećeš prije ponoći poći na Planinu Snijega, iako bila vučena nekom silom?» Taman je zvonilo, tako da se Kennedy povukla u svoju klupu bez odgovora. Adriana je ljutito frknula, a zatim je nastavila pisati na kompjuter ono što piše na ploči.
***Trideset minuta prije ponoći***
Adriana ju je promatrala kako luta noću. Ipak se uputila prema Planini Snijega, koliko god je ona odgovarala od toga. Lutala je zbunjeno. Izgubljeno. Kao da nije vidjela puta pred sobom. Kao da ju je vodila neka nevidljiva sila, a ona je nije vidjela. Ona ju je samo slijedila. Još se sjećala one noći kada ju je promatrala, kada je bila Sunčeva Ratnica. Alice. A sada je Komin Kennedy. Uopće se ne sjeća svog prošlog, pravog života. Samo zna za ovaj. Lažni. Sve je ovo samo san. Iluzija. Ovaj svijet ne postoji. On je izmišljen, a ona je ušla u njega. Slučajno. Ili ne? Kada je napravila onaj skok… one kolutove kao plavokosa Alice, sve se promijenilo. Htjela je otići… otišla je. Htjela je nestati iz okrutnog, pravog svijeta… nestala je. Stvorila je iluziju. Svog vlastiti svijet koji joj se sviđa, samo što ona toga nije svjesna. Tu je starija, tu je ljepša, veselija… sve što je htjela prije, to je sada… i to ju ispunjava. Tako je povukla i nju – Adrianu – i Kema, koji je htio ići za njom. Nikada nije shvaćala tu ljubav. Nikada nije bila zaljubljena… kod nje je na prvom mjestu bila Tajna, pa posao i na kraju učenje. Tako si je i rasporedila dan. Adriana je prvo otišla na Planinu Snijega da vidi kako napreduju… je li Tajna još uvijek na istom mjestu i je li još sačuvana. Uvijek kada bi provjeravala, bila je tu. Onda bi otišla na posao u Gran-mächen – radila je kao trenerica ženskoj leti-momčadi, za koju nitko od običnih ljudi nije znao. To je bila momčad koja je letjela na zmajevima i borila se za bod te izbjegavala druge protivnike koji su imali vatrene kugle. Ako Kennedy sazna Tajnu, i nju mora trenirati, što će joj biti nepodnošljivo. Nije vjerovala da bi Kennedy mogla biti dobra jer se činilo nemogućim da je nauči u dva dana sve vještine izbjegavanja i letenja na zmajevima. Kao prvo, onda uopće nikada nije vidjela zmaja, a kao drugo ne zna se ni popeti na njega, a kamoli letjeti na njemu. Bit će to nemoguća misija, ako je bude morala podučavati zmajo-letu. Slijedila ju je u stopu. Još je ostalo samo petsto metara do vrha Planine Snijega, a Adriana se mogla brzo penjati jer je imala velike sposobnosti kao Čuvarica Tajne. Bit će brža od Kennedy ako se potrudi. Nije htjela da zna da ju je slijedila ili išta slično. Htjela je da pomisli kako je cijelo vrijeme stajala i očekivala je s ostalima. Ne želi ispasti jedina koja joj ne vjeruje i jedina koja ju je slijedila. Odjednom je osjetila vibraciju u uhu. To je bio znak. Trebala se požuriti i stati u vrstu s ostalima. Potrčala je brže. Nečujno se šuljala među drvećem i gustim raslinjem. Kao neki jelen koji traži hranu i pritom ne smije zapeti za ništa ni čuti se. U početku, kada je otkrila Tajnu, to joj se činilo nemogućim, ali uspjela je. Svladala je sve pa i to. Uspela se na vrhu te je stala druga po redu u savršenoj vrsti, kao druga najvažnija članica. Iz grmlja se polako otkrivao obris ljudskog tijela. Da. Bila je to Kennedy.
"I feel like a winner."
Karina Pasian - Winner
Njegove plave oči gledale su je poput neke napasti koja je želi uništiti. Kada bolje razmisli, on ju je htio uništiti. Robert ju je htio uništiti. U sebi je ponavljala Ovo nije istina, ovo nije istina, ali bila je. To je bila istina veća od ikoje druge. Bio je to Robert, koliko god to zvučalo nemoguće. Željela je ne vjerovati u to i to je Aly osjetila, ali morala je. Nije bilo drugog izlaza. Htjela je nekako utješiti Alice, ali nije mogla jer ih je Robert promatrao iz trena u trena. Alice nije znala je li Robert zna da je to ona ili ne zna. Možda progovori te kaže nešto u vezi toga. Zlobno se osmjehnuo gledajući Alice i Aly svojim plavim, prodornim očima.
«Dakle, evo naših junakinja. Pomoćnica i Sunčeva Ratnica.» rekao je te mu je pogled pao na Alice. Zadržao je pogled na njoj, a onda je nastavio. «Može li nam možda Alice pokazati svoje pravo lice? Lice koje se krije iza maske?» pitao je te mu je pogled pao na Aly. Ona je lagano kimnula glavom, ali vidjelo se da to ne želi. Ali Alice je to htjela te je prvi puta te večeri progovorila.
«Sa zadovoljstvom.» nakon toga se okrenula. Našla se u zraku dok joj se tijelo polako mijenjalo.
***(Nastavljam pisati u 1. licu)***
Kada sam dotakla zemlju, kosa mi je ponovno bila plave boje te sam imala normalnu odjeću. Robertovo lice bilo je zaprepašteno. Vidjelo se da mu je to bilo iznenađenje. Nije se nadao da sam to ja. Bila sam ljuta. Ali gorjela sam u sebi. Izvana sam bila mirna. Znala sam da više ne mogu kontrolirati bijes pa sam i krenula u, da to tako kažem, napad. Htjela sam ga ozlijediti. Htjela da zna s kakvom se curom spetljao. Krivu je navlačio. Krivu je uzeo za svoju žrtvu. Iako je još uvijek bio prekrasan, za mene je sada bio pravi, prljavi gad. Najradije sam ga htjela ubiti, ali onda bih morala porazgovarati s policijom o ubojstvu. Sigurno mi ne bi povjerovali da je on taj koji je ubio sto osoba. Zato mi je trebao svjedok, a nisam ga imala.
«Kako si mi to mogao učiniti?!» glas mi je odjeknuo cijelim krajolikom. Približila sam mu se te ga svom snagom gurnula od sebe. Našao se otprilike deset metara od mene. Može se reći da sam vrlo brzo razvijala svoje moći. Bila sam nekim djelom, sretna zbog toga. Možda sam bila i prva u povijesti Sunčevih Ratnika koja je to uspjela bez ikakve vježbe. Ne znam zašto, ali činilo mi se da sam jača u svom pravom obličju, a izgleda da je tako i Aly mislila. Na ramenima vjetra potrčala sam do njega, tako da se nije stigao ni ustati.
«Samo mi još jednom tako nešto napravi i ubit ću te! U to možeš biti siguran. Kao što vidiš, brzo ravijam svoje moći, tako da sam snažnija i brža od ubojice koji je ubio sto osoba, ali ne brini, bit ćeš uhvaćen već jednom!» moj bijes je jačao. Zgrabila sam ga za majicu te ga dovukla do svoje glave. Šakom sam ga lupila točno u nos, tako da je pao na pod, iako mu s nosom nije bilo ništa. To me je malo iznenadila jer sam ga lupila svom snagom. Sigurno je i on imao neke moći. Samo malo, naravno da je. On je neka vrsta čarobnjaka. Kako sam to mogla zaboraviti? Nakon par sekundi šutnje, progovorio je, potpuno drukčijim glasom.
«Ti glupačo jedna. Kako mi ovo možeš učiniti. Još me voliš. Znam to sa sigurnošću.»
«O stvarno? Evo ti onda odgovora na tvoje pitanje, a to je: Koliko te mrzim.» Opet sam ga zgrabila za majicu, ali sada sam ga bacila dvadeset metara od sebe. Trijumfalno sam se osmjehnula gledajući u daljinu kako se Robert ne može dići. Odjednom sam čula šuštanje iza sebe. Brzinom svjetlosti sam se okrenula prema zvuku. Iz grmlja je izlazila osoba rasplesane, crne kose – Mjesečev Kerubim. «Alice, ja sam Cinthany ili Cinth. Oprosti, ali nisam znala da si ti s Robertom… ja sam također s njim… on mi ništa nije rekao. Vjeruj mi. Što se tiče mira… bi li htjela sklopiti mir između Sunčevih Ratnika i Mjesečevih Kerubima?» upitala je pružajući ruku u znak prijateljstva, gledajući me svojim žutim očima. Pogledala sam je s prezirom, ali ne zbog Roberta već zbog «mira» kojeg je željela sklopiti. Još sam se dobro sjećala onog što mi je Aly ispričala, tako da nisam bila luda da sklopim ugovor s Mjesečevim Kerubimom.
«Znaš, znam cijelu priču o vama tako da ni u snu nisam luda da sklopim bilo kakav mir s tobom.» rekla sam te sam potrčala u suprotnom smjeru. Bacila sam se u zrak radeći kolute tako da su mi koljena bila prilijepljena za ruke. Netko je nešto dovikivao, ali nisam čula. Samo znam da sam htjela otići iz tog zlobnog svijeta.
Otišla je. Više će ničega neće sjećati. Ni ove noći, ni svega provedenog ovdje. Žao mi je što me nije upoznala. Mene. Koji sam je istinski volio. Od sada je pratim. Hoću znati sve što radi. Hoću znati sve o njoj – mojoj jedinoj pravoj ljubavi. Hoću je upoznati. Hoću da ona mene upozna. Samo hoću da mi plan uspije. Ako bude trebalo, ostat ću s njom u onom svijetu samo da vrijeme provedem s njom… dok ne umrem. Sve ću učiniti. Što god bude trebalo. Samo se nadam da neću dugo morati čekati na nju.
«Ono… ono što si vidjela… bila je… tvoja… blizanka. Zla sestra. Došla je iz budućnosti da ti upropasti život što je gore moguće. Maskirala se u drugu osobu… s crnom kosom. Inače je ista ti. Može se lako pretvoriti u bilo koga – ili nekoga koga ne postoji – jer je neka vrsta čarobnice. Može se reći da je ona budući Mjesečev Kerubim. To, u ovom slučaju, znači da je ona sami vrag, iako bi to trebala biti vrsta anđela. Nikad se ne smiješ udružiti s njom ili sklopiti ili bilo kakav ugovor jer, ponavljam, onda si sklopila ugovor sa samim vragom. Mjesečevi Kerubimi su naši najveći neprijatelji. Veći od bilo koga drugoga. Iako se u ovom trenutku sada to čini nemogućim, vrlo ih lako pobijediti. Za borbu protiv njih potrebne su samo dvije vještine koje ima Sunčev Ratnik. To je mačevanje i takozvano 'Gledanje kroz nevidljivo', – što znači da možeš vidjeti nevidljive – ali mislim da ti to sve znaš, iako bi još bilo da naučiš kako ovladati moćima ljubavi i mržnje, telekinezom i čitanjem misli, ali mislim da ćemo sve stići za dva i pol sata. Samo trebamo krenuti odmah sada. Van.» Prije nego je Alice uspjela progovoriti, Aly ju je povukla za ruku i već su se našle obasjane prijetećom, mjesečevom svjetlošću.
***
«Kada krećemo?» nestrpljivo je upitala Helen nakon ni pola sekunde šutnje. On je to najviše mrzio. Volio je tišinu dok je ona opet bila drukčiji tip osobe. Ona je voljela viku i galamu. Nije ni toliko čudno jer je odrasla u gradu, točnije New Yorku. Opet je preokrenuo očima u znak dosade i tome da mu se nikako ne sviđa što stalno priča i ispituje kao mala beba koja ne može dočekati rođendanski poklon.
«Za jednu sekundu.» odgovorio je, a onda se nevidljivi uređaj pokrenuo, vučen nekom nevidljivom silom. Helen se osmjehnula – točnije nasmijala – dok je on zauzeo stav mirno, s tim da joj samo uputio prijekorni pogled na što je ona odmah ušutila. Iznenadit će se. I Aly i Alice. Toliko će se prepasti da će pobjeći kao muhe bez glave., mislio je dok se smijuljio sebi u bradu. Da. Ovaj put će im plan uspjeti. Sada je on tu. Čovjek koji ima tristo šezdeset pet godina te koji ima najveći broj ubojstava iza sebe, a da nitko nije otkrio. O da. Uspjet će. To je sigurno.
***
«Alice, zašto me ne pratiš?» upitala je Aly, gledajući u smjeru u kojemu i Alice. Bila je zabrinuta za nju. Stalno je gledala u daljinu i tamu, a nije obraćala pozornost na vještine koje joj je pokazivala Aly, a bile su vrlo važne jer će joj trebati za borbu protiv nesvakidašnjeg zla. S takvim zlom se nitko nije suočio pa ni s ubojicom koji je ubio deset osoba. Ali, Aly se bojala najgoreg. Što ako se pojave on i Cinthany? Bila bi to katastrofa i Alice se više ne bi mogla izvući jer su oni prejaki protiv nje jedne.
«Mislim da netko dolazi. Mislim da vidim dvije osobe i treću skrivenu u tami grmlja. Ono dvoje ide prema ovamo. Rekla bih da cura ima oko petnaest godina, a onom do nje ne mogu odrediti godine. Cura sa strane je ista ona moja blizanka što si ti rekla. Dakle, Helen, Mision i Mjesečev Kerubim.» Aly se skamenila na mjestu. Nije znala da će oni sada doći. Trebali su doći oko pet, ali izgleda da su uranili. Helen, Cinth i on. Kako će se samo Alice iznenaditi kad ga vidi. To će joj biti šok. Ali nije ona kriva. Kriva je Alice. Udružila se s pogrešnim. Aly je vidjela kako je Alice uzela stav mirno. I bolje. Ovo će joj biti šok.
Iz tame su izronile dvije prilike. Helen i na Aliceino veliko iznenađenje…
Došla je do njega užurbanim koracima dok joj je kosa poskakivala lijevo desno i plesala ples balerina. Bila je začarana… kao i obično. Najradije je htjela samo leći u krevet i zaspati, ali ne… morala je stalno paziti na Alice i njezine podvige, ali izgleda da je i bez poduke vidjela nevidljive. To još nije vidjela… mora priznati. Kako će tek on reagirati na to. Mislio je da nije razvila nijednu vještinu, ali ispalo je upravo suprotno. Koliko je čula, zna mačevati, a po ovome i vidjeti nevidljive. Ovo mu se neće svidjeti. Sigurno. Najradije mu ne bi mi rekla, ali morala je… svejedno će kad-tad saznati. Morala se suočiti sa sudbinom.. a istog trena sa svojom ljubavi. Već stoji tamo… Čeka li je? Najvjerojatnije. A tamo je bila i ubojica. Znači, već su smislili plan, i iako im se na putu nađe Sunčeva Ratnica iliti ga Alice.
«O! Udostojali smo se pojaviti. I? Što si saznala? Kako je prošlo?» Odmah je prešao na ispitivanje… kao i uvijek. Nikada nije započinjao poljupcem ili zagrljajem… On je bio takav, i takav će i ostati. Da. To je znala. On se nije mogao promijeniti. Zauvijek će ostati osoba s najvećim brojem ubijenih žrtava, a da ga nisu otkrili. Bilo joj je to neshvatljivo. Kako ga još nisu uhvatili? Ni Helen? Sve je to bilo vrlo čudno, a u isto vrijeme zastrašujuće.
«V-v-vidjela me. N-ne znam k-kako. B-bila s-sam u n-nevidljivom s-stanju.» uspjela je promucati, iako jedva. Umjesto da se zabrine ili nešto slično, on se slatko nasmijao. Nije znala razlog zašto. Previše toga joj nije bilo jasno.
«A-ali R…»
«Ne obraćaj mi se pravim imenom» obrecnuo se na nju, te je još nadodao. «Tu sam Mision i to je to. Kraj priče.» Odmah je zašutjela kako je i želio. Nikada nije želio da mu se netko obraća tim imenom. Bio je Mision i tu je bio kraj priče. Slučaj imena bio je riješen.
***
«Sigurno si si umislila, Alice. Tamo nema nikoga. Barem ja tako vidim.» Kada je opet pogledala, Alice nije vidjela ništa. Zaškiljila je, ali koliko god pokušavala išta vidjeti, nije ništa vidjela.
«Ali bila je! Tamo je bila neka sjenka. Tamo je bila žena crne kose. Vidjela sam da joj je kosa, nekim čudno, plesala plesom balerina!» Aly se ukipila na mjestu. Razrogačenih očiju pogledala je u Aliceinom smjeru. Na umu joj su bile dvije stvari. Prva, bila je to Aliceina sestra blizanka koja je došla iz budućnosti upropastiti joj cijeli njezin plan o pobjedi nad njim i Helen. Da. Prijetila joj je prijetnja… i to velika. Morala joj je reći. Sada ili nikada.
«Alice, prijeti ti velika opasnost. Veća od Helen ili bilo koje druge. Molim te, sjedni, moram ti nešto ispričati. Nešto što će ti promijeniti život. Nešto što malo tko zna. Jedna sam od rijetkih koja to zna zato pozorno slušaj. Ovo nije laž ili neka bajka. Ovo je sve istina, koliko god to izgledalo bajkovito i nemoguće.» I tako je počela priča o čudima koja su teška za povjerovati.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv