Tajna je u rukama tinejdžerice. Hoće li joj uspjeti? Ne. Neće. Ne može ona to. Ona nema toliku moć da bi mogla sačuvati Tajnu. To je prevelik teret za nju. Kada je otkrije… točno u ponoć… bit će kraj. Tajna će biti otkrivena. Više se neće moći skrivati. Tajnu je znalo samo par ljudi na svijetu, a sada će doći i do neprijatelja i to samo zbog Kennedy iliti ga Komin. Adriana ju je promatrala svojim zlatnim očima kao da je htjela prodrijeti u njezino tijelo. Htjela ju je bilo kako uništiti do ponoći jer nije htjela da Kennedy bilo kako otkrije Tajnu. Morala je biti sačuvana. Morala je ostati između njih pet – prof. Almersa, Jedy Mell, Kema Makinsa, Hennah Mellin i nje same. Kennedy se okrenula. Izgleda da je primijetila njezin pogled. Adrianine oči su se suzile tako da su se vidjela samo dva uska proreza. Kennedy se na tu prijetnju okrenula kao da joj je čitala misli. Kao da je znala da je mrzi. Kao da je znala… sve što misli. To je i Adriani bilo na umu. Možda je ipak razvila razne moći kojima može upravljati. Nije znala odgovor na to pitanje. Znala je samo da ju je profesor prozvao i postavio pitanje. Imala je jako dobro razvijen sluh tako da je čula se oko sebe pa i tiho zujanje male mušice. «Riječ algoritam dolazi od imena arapskog matematičara Muhamed ibn Musa al Horezmi ili u prijevodu s arapskog jezika Muhamed sin Muse iz Horezma.» profesor ju je iznenađeno pogledao, ali samo nakratko. Vratio se ispitivanju. Najvjerojatnije je primijetio da nije slušala pa je mislio kako neće znati što ju je pitao niti odgovor na postavljeno pitanje. Prof. Almers je inzistirao da Kennedy sazna Tajnu, a ostali su se složili – osim Adriane. Jedino ona ne zna zašto inzistiraju. Znala je samo da će je morati spriječiti i to odmah. «Kennedy, možeš li, molim te, pod odmorom ostati u učionici? Trebam te.» rekla je bezbrižno Adriana. Kada se Kennedy okrenula, imala je isti izraz lica kakav i Adriana maloprije – suzila je oči da su se vidjeli samo uski prorezi. Kada je vidjela da Adriana misli ozbiljno, vratila je oči u normalno stanje.
«Da, naravno.» Adrianu je iznenadio Kennedyn odgovor jer se nadala negativnom odgovoru. Kennedy se ponovno okrenula prateći nastavu još bolje nego prije. Kada je zvonilo, Adriana je ostala sjediti, a Kennedy je samo šutke došla do nje. Mislila je kako će čuti nešto kao 'Želim se ispričati zbog mog ponašanja.', ali nije.
«Slušaj me dobro ti izdajico.» rekla je Adriana tišim glasom kad su svi izašli iz razreda, uključujući i profesora. «Budeš li u ponoć išla na Planinu Snijega, vjeruj mi, ubit ću te. Ne želim da Tajna dođe do naših neprijatelja. Samo želim zaštititi naš svijet. Ne želim da naši neprijatelji zavladaju svijetu, je li to jasno?»
«Nemam pojma o čemu pričaš……»
«Znaš ti dobro o čemu ja pričam. Reci, je li jasno da nećeš prije ponoći poći na Planinu Snijega, iako bila vučena nekom silom?» Taman je zvonilo, tako da se Kennedy povukla u svoju klupu bez odgovora. Adriana je ljutito frknula, a zatim je nastavila pisati na kompjuter ono što piše na ploči.
***Trideset minuta prije ponoći***
Adriana ju je promatrala kako luta noću. Ipak se uputila prema Planini Snijega, koliko god je ona odgovarala od toga. Lutala je zbunjeno. Izgubljeno. Kao da nije vidjela puta pred sobom. Kao da ju je vodila neka nevidljiva sila, a ona je nije vidjela. Ona ju je samo slijedila. Još se sjećala one noći kada ju je promatrala, kada je bila Sunčeva Ratnica. Alice. A sada je Komin Kennedy. Uopće se ne sjeća svog prošlog, pravog života. Samo zna za ovaj. Lažni. Sve je ovo samo san. Iluzija. Ovaj svijet ne postoji. On je izmišljen, a ona je ušla u njega. Slučajno. Ili ne? Kada je napravila onaj skok… one kolutove kao plavokosa Alice, sve se promijenilo. Htjela je otići… otišla je. Htjela je nestati iz okrutnog, pravog svijeta… nestala je. Stvorila je iluziju. Svog vlastiti svijet koji joj se sviđa, samo što ona toga nije svjesna. Tu je starija, tu je ljepša, veselija… sve što je htjela prije, to je sada… i to ju ispunjava. Tako je povukla i nju – Adrianu – i Kema, koji je htio ići za njom. Nikada nije shvaćala tu ljubav. Nikada nije bila zaljubljena… kod nje je na prvom mjestu bila Tajna, pa posao i na kraju učenje. Tako si je i rasporedila dan. Adriana je prvo otišla na Planinu Snijega da vidi kako napreduju… je li Tajna još uvijek na istom mjestu i je li još sačuvana. Uvijek kada bi provjeravala, bila je tu. Onda bi otišla na posao u Gran-mächen – radila je kao trenerica ženskoj leti-momčadi, za koju nitko od običnih ljudi nije znao. To je bila momčad koja je letjela na zmajevima i borila se za bod te izbjegavala druge protivnike koji su imali vatrene kugle. Ako Kennedy sazna Tajnu, i nju mora trenirati, što će joj biti nepodnošljivo. Nije vjerovala da bi Kennedy mogla biti dobra jer se činilo nemogućim da je nauči u dva dana sve vještine izbjegavanja i letenja na zmajevima. Kao prvo, onda uopće nikada nije vidjela zmaja, a kao drugo ne zna se ni popeti na njega, a kamoli letjeti na njemu. Bit će to nemoguća misija, ako je bude morala podučavati zmajo-letu. Slijedila ju je u stopu. Još je ostalo samo petsto metara do vrha Planine Snijega, a Adriana se mogla brzo penjati jer je imala velike sposobnosti kao Čuvarica Tajne. Bit će brža od Kennedy ako se potrudi. Nije htjela da zna da ju je slijedila ili išta slično. Htjela je da pomisli kako je cijelo vrijeme stajala i očekivala je s ostalima. Ne želi ispasti jedina koja joj ne vjeruje i jedina koja ju je slijedila. Odjednom je osjetila vibraciju u uhu. To je bio znak. Trebala se požuriti i stati u vrstu s ostalima. Potrčala je brže. Nečujno se šuljala među drvećem i gustim raslinjem. Kao neki jelen koji traži hranu i pritom ne smije zapeti za ništa ni čuti se. U početku, kada je otkrila Tajnu, to joj se činilo nemogućim, ali uspjela je. Svladala je sve pa i to. Uspela se na vrhu te je stala druga po redu u savršenoj vrsti, kao druga najvažnija članica. Iz grmlja se polako otkrivao obris ljudskog tijela. Da. Bila je to Kennedy.