prihvatio sam krivicu. prihvatio sam gubitak i platio cijenu vlastite gluposti i nemara. i to više puta. ovaj put sam sebi glumim da ne znam u šta san srlja. a znam da sam tragao za zajedništvom. pokucao na kriva vrata i na meni je da zaboravim. no što jebemu što ako je ta kako da kažen iskra zajedništva prvo zasjala u mojoj glavi ludoj. Što ako što ako? svijet koji je oko mene nema pretjerano veze sa mojom glavom i što se mene tiče može se srušit. imam svoju ravnu liniju.
toliko toga sam spuštao na srce i sve je ostalo na njemu. sve. ovo jutro se pitam. pa dobro koliko toga još moram prihvatit? di je svemu tome kraj? sa koliko se još stvari trebam pomirit? uostalom da li sam se mirio sa pravim stvarima? postoje li neke drugačije vrijednosti na ovom svijetu na ovoj maloj osamljenoj planeti? čitam, gledam, kažu da postoje.tu je negdje taj vječni duh. I opet sam kamen i opet sam kao trava ovo jutro, svjež u rosi okupan i obljeva me osjećaj kojeg jako dobro znam i nije da mi je drag ali znam ovaj put još i prije nego me cijelog potresle da i on mora proć. trebam se doobro prizemljit. presječen sam na pola i neka mi sva prepuštanja stvarima za koje sam smatrao da imaju značaj budu škola. tek razred od neke velike nauke za koju se nadam da će jednoga dana postat bezvrijedna jer kako stvari do sada stoje - trčao sam za krivim, žudio sam za praznim dodirima i vrijednostima. ovo su, već pomalo umorni koraci razjarenog uma. prate ritam srca što kuca u tijelu koje više ne poznaje granice bola.