Sada, večeras, ne znam sebi početak i kraj. Postojim u svim vremenima, i ovdje gdje sam sada sam već bio,i već sam jednom šepao u neumornoj potrazi za smislom. Polako sazrijevam kao dijete malo i balavo bez da se držim za majčine skute i bez da tražim oproštaj. Sjetio sam se nje. Ona ,od koje bi oproštaj trebao tražit najviše i jedino od nje je dobiven bez izgovorene riječi, jer razumijemo se mi. Nakon posljednjeg susreta sa njom okrenuo sam se od nje i zakoračio prema duhu novog vremena. Spao je teret,a one je ostala da izgradi drugi život u svijetu za koji se pripremala, svijetu koji je već bio na pomolu jer nije više mogla izdržat pod teretom samoće i neizvjesnosti, neopterećen novi svijet , zapravo isti onakav kakav je imala u snovima sanjajući treće naše između nas dvoje, sanjajući plod ljubavi koji nastaje izgaranjem dva tijela. I sada, neka je ispunjena i ja sam staložen koliko god hoću i mogu i trebam. Tamo više nema mene. Ne može više.
Ja sam onaj čovjek kakve sam sretao dok sam bio mlad. Ja sam tip presjećen na pola i još se nedam jer život je škola.

Šta ću ti reć više.