A štaću. Popodneva provodim lutajući po gradu, razmišljam. Nastojim bit čim više opušten dok zbrajam djela i nedjela svoje lude glave i sveg što sam imao i izgubio. Puno sam izgubio, zapravo sve sam izgubio i neka me tu jer od svega izgubljenog držim distancu. Odbacujem svaki mogući vanjski utjecaj na svoje postupke nebi li tako potpuno opravdao istinu iz koje odgovorno stojim,a ona glasi: za sve pizdarije si odgovoran ti,samo ti i nitko drugi. Vođen nevidljivom rukom nasmiješene sudbine. Još jedna budala više na osamljenoj planeti. Jedna bistra žena, starija, profesorica na filozofskom je jednom kroz naš razgovor preko facebooka, spomenila onu banalnu,a to je da postoji mogućnost da samo odgovaramo za svoje postupke u prošlom životu :-) naravno i za te postupke smo sam krivi. Ja nisam tip koji se žali, koji tuguje. Nisam sanjar mada mi se u snovima prikazuje sve što tiho u sebi priželjkujem. Od zvonjave telefona do prikaza nekog lika, neke spodobe, sive ljušture demonskog lica i sa krpama umjesto odjeće di je naslonjen na drvenu i trulu ogradu koja razdvaja dvije pustoši.
Budući da sam ja u situaciji kada sam prepušten samome sebi i da sam zakoračio u 37 godinu života, imam puno pravo razmišljat o smrti. Ne nije to patetika, to je neizbježno i sve zavisi kako se postaviš. Moja je namjera da se smrti nasmješim na sav glas potaknut još više tom spoznajom kako je život lip i da sve je trebalo iskoristit i širit pozitivnu vibraciju ne očekujući ništa zauzvrat. Jer dotakao sam bit života kao mjehur od sapunice. Mada opet tko to zna možda je to sve samo bila iluzija,san iz kojeg sam se drhtav probudio bogatiji za znanje i bogatiji za spoznaju. Kaže gandi : ne postoji put prema miru, sam mir je put. Ajd nastojat ću se držat njegove mudre. :-)