Neobičan početak posta o velikoj ljubavi
Pitam se pitam o čemu bih danas mogla pisati.
Jednostavno imam veliku potrebu trkeljat, a ne znam o čemu pa, eto,
dajem rukama na volju da ispisuju što god im mozak pošalje.
Upravo je iritantna stvar na radiju, a ja sam prelijena ustat se
i promijeniti stanicu ili zgasit portabl radio.
Što napravit kad imam želju, a već duže vremena nisam,
pa mi treba više vremena za zagrijavanje?
Da ili ne?
Ajme ženo s radija daj se ne deri ko da te deru.
Bacila sam pogled nizbrdo i oči mi naiđoše na postojanu prsnu prepreku
što vidik na prste na nogama zaklanja. Kad bi u podne stajala na suncu
ispod mene bi se pol Jaruna moglo sakrit u sjenu.
Rezultat je ne posunčana donja strana grudiju.
Da bi ih posunčala moram stajat na glavi.
To je pomalo oksimoron, kaj ne?
Mislim, kad nekom kažeš da stojiš, automatski se podrazumijeva
da si u uspravnom položaju sa stopalima na zemlji.
Ako se okreneš naopako onda valjda treba reći da si se naglavio.
Natjemenio.
Navrhglavio.
Znate koje pjesme mene uvijek mogu dići na noge?
Eagles «Get over it!» i U2 «Elevation».
A koje su mi ko suza na oko?
Eagles «Hotel California» i U2 «Where the streets have no name».
Tužna sam u zadnje vrijeme. Nekako izgubljena.
Previše toga imam na umu. Nedostaje mi Moj Zakoniti.
Iako živimo zajedno, skoro se uopće ne vidimo, a razgovaramo još manje.
Radimo non stop u različitim smjenama. Tužno i neutješno.
Što ja zapravo osjećam prema Mom Z-u.
Kad smo prohodali, nisam te znala dovoljno dugo da bih te mogla voljeti.
Bila sam usamljena i nesretna. Trebala sam nekoga na koga bih se mogla osloniti
i nekoga kome bih mogla biti oslonac. Htjela sam biti željena, potrebna i,
naravno, voljena.
Kad si prvi put ušao na moje radno mjesto, nisam mogla znati o tebi
ništa više nego što si mi sam rekao. Trebalo ti je samo mjesec dana
da se tvoje prijateljstvo omota oko moga srca kao topli poplun.
I počne rasti.
Mislila sam da nikad neću željeti nekoga da mi uđe
u naj zatvorenije dijelove mojeg uma.
Sigurno se sjećaš naše prve velike svađe.
Kad sam te hladne zimske večeri izašla samo u jakni i suzama,
mislila sam da se više neću vratiti. Da ti ne mogu vjerovati.
Da ću zauvijek morati zatvoriti taj sakriveni dio sebe.
Da si bio samo malo ponosniji ili ja samo malo više preplašena,
ne bismo dočekali jutro.
Se sjećaš našeg prvog Božića i rastanka na vratima? Kad si mi rekao da je to od sreće.
Naše prve šetnje kroz Zagreb usred noći?
Prvog poljupca na klupici u parkiću?
Dana našeg vjenčanja? I dalje tvrdim da sam prva pojela onu krišku torte!
Ranih i hladnih jutara na tramvajskoj stanici kad sam gurala ruke u tvoju jaknu.
I kad sam prestala pušiti.
Naše ljetovanje na Lošinju, galebovi, ribičije, opekotine od sunca, izleti.
Noći kad si me tješio da je to samo noćna mora,
dok sam znala plakati od olakšanja što me grliš.
Naše borbe.
Naša mirenja.
Naše uspomene.
Naši zagrljaji.
Naša ljubav.
