tiho...nije u redu to što rade...zaustavite ih...recite im to tako ne ide...ne više...

10.09.2006., nedjelja, 00:42

danas je jedan od onih dana...(ne onih u mjesecu...)...baš kao što sam napisala na msnu citirat ću;
eto opet sam...hmmm...nikakwa...točno tako....samo sitnica
da opet sam nikakwa...depresiwna...hmmm ne znam baš...teška je to riječ...tužna...da...waljda...no zašto u takwim trenucima trebam samoću...i osjećam kao da sam prestala gledati swijet ružičastim pepeljarkama...ponekad sitnica pokwari swe...cijelu wečer...trenutak...swe...i što mogu reći? mogu reći da je subota a ja od deset sjedim u kući...stwarno za pohwalu...društweni žiwot čista nula...to i dokazuje owaj blog...nemam pojma o ničemu...swe uwijek (wećinom) zadnja saznam...dobro no owo je zaista glupo...jednostawno glupo...da samo jedna newažna sitnica ili ipak wažna može promijeniti swe...tok swega...porbuditi zanimanje i pokrenuti maštu...ili da was samo jedna spoznaja o nečemu o čemu wecina zna može baciti na koljena, totalno izdeprimirati...kao da na was prijeđa tuđe raspoloženje...swe je to tako glupo...ali istinito...ne znam zaprawo kako da se izrazim...osim ja sam jedna iskompleksirana cura koja iako misli da ima swoj staw podleže stawowima društwa...i da nije lako biti tinejđer...pogotowo ne ako ste ja...ili si to samo umišljam...jer danas su očito malo swi deprimirani pa to utječe i na mene i moje razmišljanje...ne nije tako...ja koja twrdim da me nije briga što drugi misle o meni regairam tipično kao dijete na lošu kritiku...bilo od strane društwa ili odraslog pojedinca...što dokazuje puno stwari...kao prwo da ne znam primati kitike (ne najbolje)...obično se uwrijeim iako to swim silama pokušawam prikriti...a to pokazuje moju nerawnotežu, nestabilnost kao osobe...i do toga da mi je stalo do tuđeg mišljenja wiše no što bi trebalo...(aha da i nemojte si misliti wi koji owo čitate da samo serem...ima i u tome nečega...)...ali ja jednostawno sam swe uwjerenija da sa mnom nešto ne štima...da imam komplekse (pritom ne mislim baš na edipov kompleks...da nema zabune)...da jednostawno moram neke stwari riješit sama sa sobom...malo ludo i freaky zwuči...uzmimo naprimjer...ne znam što...ubiti znam sjetila sam se...jednu wečer...su se skupili skoro swi i ja isto iako nisam baš za takwe stwari....tako skupila se oweća skupina iz koje ja čjude znam wećimo iz wiđenja (tj. ne poznamo se)...i na kraju sam ostala dalje od njih sa dwije frendice...jednostawno ne wolim takwe grupe...jer nikoga ne znam...i ne wolim biti okružena tako nepoznatim...jednostawno...ne idu mi ni razgowori na početku...ponekad je dowoljna koja zobna primjedba na moj izgled od nekih prolaznika da me izbaci iz takta...samo nečiji komentar...a swe to otkriwa moju nesgurnost u sebe samu...manjak samopuzdanja...na neki način i preweliku powezanos sa starim prijarteljima...i strah i poteškoće u wezi upoznawanja i odnosa prema stranim osobama (tj. onima koje ne poznam...) eto to mi je jedan od jačih kompleksa barem tako mislim...ali ima ih još sigurno...recimo lakše je neke stwari reći indirektno (kako ja to radim preko bloga nego direktno u lice, u živo...) da da...swe ja to razumijem i swe shwaćam wiše-manje...da neugodnost u društwu nepoznatih može biti uzrokowana wećom sramnežljiwošću...ili tako nečim saswim normalnikm...a ne nekim kompleksom...i narawno sweima je lakše reći neke stwari ako su anonimni....zato neću ni proziwati ljude koji su me mogu čak neswjesno potaknuli da napišem owaj post...ili owe misli sastawim u riječi i rečenice...jer nije wžno tko su oni ili što se dogodilo...ili što se događa....možda se swa owa bujica osjećaja..swa ta nesigurnost, manjak samopouzdanja, kompleksi mogu nazwati dwijema riječima pubertet ili odrastanje...ali ja bih zaista htjela posjetiti psihića (ne nisam luda...nego samo da mi bude lakše...)...da shwatim neke stwari...da shwatim swrhu slušanja glazbe i samosažaljewanja, swrhu pretjeranja maštarenja (glawa u oblacima...) i swe popratne pojawe...a kako se swe to zwoe...zow ese život...i nitko mu ništa ne može...i mislim da sam skrenula s teme...no nije bitno...doasta je za sad...=) malo sam se ispucala...koliko toliko...=/ možda mi bude lakše...a sad da malo pobijam wlastite twrdnje, jer zašto bi bilo jednostawno kada može biti komplicirano...recimo nekad u drštwu frendica sam potpuno crugačija osoba kao da one nekako ulijewaju samopouzdanje...i onda se mogu deračat bez problema...ali kad sam sama to je opet priča za sebe....no sad weć idem u daleku filozofiju...=))
eto to je swe....pusa i laku noć =))

P.S. zaborawila sam dodati dio u nesigurnosti i nesamostalnosti u koju su upeteni na nekinačin dečki...manjak samopuzdanja ili panična želja za dečom (iz snoma)...to jedna stwar koja me isto muči a da i ne goworim o iskrim wrijednostima društwa kojima swi robujemo owisno neki manje a neki wiše a neki i potpuno...no dam...još sam htjela dodati i jednu slikicu....

¤~lijepo je zar ne? slika mislim...=)
sad was ja lijepo molim da napišete swoje mišljenje u komentarima...

p.p.s. zborawila sam napomenuti da je swe to moje skromno mišljenje i moje znaje...ili razmišljanje...tako tko woli nek izwoli a tko ne oli nek ode...=)
pusa=)

~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ12ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

<< Arhiva >>

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30