Moram pisati. Sada znam da moram pisati. A ne stalkati Facebook.
Jer svi zaborave. Zaborave! Nije im to namjera. Al dogodi se, polako, kako se nižu dan za danom,
od mladosti ostaju samo sjećanja, ukalupljena tako da pogoduju odabranoj životnoj paradigmi.
Ne, ne želim da me zaborav proguta! Želim se sjećati, svakog sna, svakog Boga koji je na buvljaku, prigodno postavljenom na vrh brda Svetog drveta došao pokloniti trgovcima svoj bordo baloner na cvjetiće!
Svake suze i osmjeha, svake topline oslonjenih prsa u plesu, svake sumnje i straha, svake nesigurnosti, svake ekstaze i svakog udaha zraka na ovom planetu.
Često mislim da nije u redu pisati kad nemam inspiracije. Al to je glupo. Inspiracija blagoslivlja one koji rade, dišu, stvaraju! Ne one koji sjede na guzicama čekajući uzvišeni trenutak. Osim ako meditiraju. Al to je alltogether druga stvar.
Jap. Ljudi trunu zajedno sa svojim zubima, kad prestane novo. Rizici. Ludosti.
Ode ja. Na ledeni ring. Vježbat salchow. Ne ću biti najbolja klizačica ikad. Ni najgipkija, ni najljepša, ni najbrža, ni najmuzikalnija. Al ću biti najbolja ja ikad. Fuck yeah.